Ivančice – Leucanthemum vulgare

Ivančice su otporne trajnice iz obitelji glavočika, Asteraceae, porijeklom iz Europe i Azije. Mnoge će sigurno podsjetiti na djetinjstvo i branja poljskog cvijeća na livadama, gdje često raste. Unatoč tome što je poljsko cvijeće, mnogi ju rado uzgajaju u svojim vrtovima, bilo za ukras, bilo za rezano cvijeće, jer ovo je još uvijek jedan od mnogima omiljenih cvijetova.

Ivančice su jako nezahtjevne cvjetnice, i uspijevaju na svim vrstama tala, čak i u teškim i vlažnim tlima. Dobro podnose sušu, a najviše vole sunčani položaj. Ako im uvjeti odgovaraju, sklone su brzom širenju.

Ako se uzgaja iz sjemenja, prve godine uzgoja neće cvasti – prvi put cvate druge godine nakon sijanja. Ivančica je jedan od prvih cvijetova koji prolistaju na proljeće, zapravo već i u zimi. Formira simpatične male grmiće i tako se i stalno umnožava u grmićima, naraste u visinu samo u vrijeme cvatnje.

Prva cvatnja je u svibnju, i ta prva cvatnja je najobilnija. Već početkom svibnja na vrhovima stabljika pojavljuju se zeleni pupoljci, koji se ubrzo otvaraju u cvjetove.

.

Vrsta koju ja imam naraste prilično visoka, preko 1 metar i visinu, i jako je obilne cvatnje. Kad su u vrhuncu cvatnje, dio s ivančicama jednostavno “blješti”. Nezgodno zna biti jedino ako u to doba jako padne kiša ili zapuše vjetar – tad mi se počnu polijegati i moram ih privezivati za potpornje.

Nakon te prve cvatnje, preporučljivo je sve cvijetove porezati prije nego se počne rasipati sjeme. Razlog tome je što stara jako puno sjemenja i jako se uspješno sama zasijava, tako da uskoro niče posvud uokolo ako se sama zasije. Ako ipak želite skupiti sjeme, tad imajte na umu da ga na vrijeme poberete – ono nastaje ispod “žute sredine” – kad je zrelo, iz sredina se lako izdvajaju sivkaste duguljaste, ovalne sjemenke.

A nakon što se porežu cvjetovi, ova vrsta ivančice još cvijeta iste sezone, samo ne tako obilno, i ne tako visokim cvijetovima kao prvi put.

.

Bolesti do sada još nisam zapazila na njima, a od nametnika često ju napadau crne uši – skupljaju se na naličju cvijetova i cvijetnim stapkama. Ja s njima ne činim ništa, jer cvijetove i biljku uši neće uništiti, a ionako će kad se pojave uši, u biovrtu uskoro doći i predatori koji se njima hrane, pa puštam neka stvari idu svojim tokom. Jedino, takve cvjetove nemojte brati za vaze…ali nikad nisu na apsolutno svim cvjetovima, tako da će uvijek nešto biti za rezano cvijeće.

Također, na cvjetovima ivančica često se hrane kukci, ali nisam ih još identificirala, pa zasad evo samo slike.

.

Što mogu još napisati za kraj, osim da je ovo jako jednostavan, nezahtjevan cvijet, ali po meni, svakako neizostavan cvijet u mom cvijetnjaku:)

Tigrasti ljiljan – Lilium lancifolium

Lilium lancifolium (sin. Lilium tigrinum) je poznatiji kao – Tiger lily, tigrasti ljiljan. Potječe iz sjeverne i istočne Azije i Japana, te naraste u visinu do 2 metra.

Tigrasti ljiljan se uzgaja kao i sve ostale vrste ljiljana – osnovno o njima možete pročitati ovdje:

http://www.biovrt.com/article/Ljiljan-Lilium.html

Ova vrsta ljiljana se u Aziji uzgaja za lukovice za – jelo. Osim toga, diljem svijeta se uzgaja kao ukrasna biljka.

Cvjetovi su mu žarko narančasti i posuti crnim točkama, te su okrenuti prema dolje.

Za mačke su opasni svi dijelovi ovog ljiljana i mogu im zatajiti bubregi ako ga pojedu.

Tigrasti ljiljan je karakterističan po malim lukovicama koje se pojavljuju u pazdušcima listova – njima se razmnožava. Dok su “zrele”, male lukovice same padaju s biljke i počinju klijati. Za razvoj do lukovice koja cvijeta potrebno je nekoliko godina.

Kad se posade ove male lukovice, godinu dana poslije izraste samo jedan mali list, pa godinu dana poslije malecka stabljika od nekih 10-15 cm s par listova, itd…dakle sporo napreduje. Ali zanimljivo je što već biljka stara 2 godine nije ni blizu cvjetanja, ali već i ta ima – male crne lukovice za razmnožananje u pazdušcima tih par listova koje ima.

Tigrasti ljiljan ima vrhunac cvatnje u lipnju i srpnju, a traje prilično dugo jer se na vrhovima cvjetnih stapki dugo otvaraju novi cvijetovi. Ovo je također i jedna od izdržljivijih vrsta ljiljana – kod mnogih koji imaju problema s opstankom ljiljana kroz više godina u svom vrtu – s ovim nisu imali problema.

Lavatera trimestris – stola, jednogodišnji sljez

Lavatera trimestris je jednogodišnja cvijetnica iz obitelji sljezova, Malvaceae. Još se naziva stola ili jednogodišnji sljez, a porijeklom je iz Mediterana. Ova vrsta je jedna od najradije uzgajivane vrste sljezova, radi obilne cvatnje koja traje cijele vrtlarske sezone. Najčešća je u bijeloj boji i raznim nijansama roza boje, a najbolje uspijeva na sunčanim gredicama. Može narasti u visinu i preko 1 metra.

Lavatera se sije direktno na otvoreno od druge polovice travnja do početka svibnja. Može se uzgojiti i prije u zatvorenom prostoru, sjetvom u posudice, te se mlade presadnice rasađuju na otvoreno nakon prestanka opasnosti od mrazeva. Na otvorenom, ako mlade biljke niknu pregusto treba ih rasaditi. Međutim, lavatera nije baš ljubitelj presađivanja i duže stagnira na mjestu nakon rasađivanja. Stoga je s njom najbolje dobro isplanirati prostor i sjetvu, jer najbolje naraste direktno posijana na gredicu.

Slika: mlade biljčice lavatere

Lavatera najbolje raste na sunčanoj gredici i dobro podnosi sušu. Ako joj uvjeti odgovaraju, može narasti u visinu i preko 1 metra, a ponekad ju je potrebno i privezivati uz potpornje ako se počne polijegati radi težine silnih cvjetova koje ima. A novi cvjetovi se stalno iznova pojavljuju na vrhovima “grana” tokom cijele sezone.

.

Latice joj nisu sasvim jednobojne, nego imaju crte po cijeloj dužini latica, a te crte imaju i bijeli i roza cvijetovi.

.

Još jedna zanimljivost na lavateri jest kako se mijenja središte cvijeta, koje se polako mjenja kako kukci odnose polen s prašnika – na slikama iznad vidite stanje “prije” na roza, te stanje “poslije” na bijelom cvijetu.

Sjemenke nastaju nakon oprašivanja na mjestu cvijetova. Na sliki ispod možete vidjeti kako izgleda zelena sjemenka, te dok se dozori i skinu vanjske ljuske, kako izgledaju sjemenke koje se “drže” za čahuru – zadnja na slici je okrenuta na drugu stranu. Sjemenke se skupljaju s biljke dok su suhe, te se još jedno vrijeme suše na suhom mjestu.

Lavatera se i sama zasijava, ali ne u prevelikm broju, tako da ju svake godine uvijek iznova sijem.

Bolesti i nametnike još nisam primjetila na njima, a na lavateri, kao i na svim vrstama sljezova jako vole obitavati vatrene stjenice – potpuno bezopasni kukci.

Lavatera je osim svoje ljepote i jestiva biljka, mlado lišće se može jesti kuhano:

Lavatera trimestris – stola, jednogodišnji sljez

Ali ovu biljku preporučam jesti samo ako vam ništa drugo ne preostane, radije uživajte u njenim prekrasnim, gotovo hipnotizirajućim cvjetovima:)

Jastučasta mlječika – Euphorbia polychroma

Euphorbia polychroma, jastučasta mlječika je otporna trajnica iz obitelji mlječika, Euphorbiaceae. Porijeklom je iz Europe, prirodno stanište su joj stjenovite padine i šume. Za rast najviše voli sušnija, dobro drenirana tla, sunčan položaj, ali može podnijeti i laganu polusjenu. Grmolikoga je rasta i naraste u visinu do 50 cm. Pogodna je i za uzgoj u kamenjarima.

Počinje pupati već krajem zime – ovo je jedna od prvih trajnica koje cvatu na proljeće – već u travnju. Čim malo zatopli brzo naraste i počinje cvjetati. Jarko žuti cvjetovi se pojavljuju na vrhovima, a osim cvjetova, žuto je i gornje lišće.

.

Grmolikog je rasta i tokom godina formira jako simpatični okrugli grmić.

U vrijeme cvatnje jako privlači razne insekte, pa i pčele – žuto cvijeće je jako bitno za kukce za “ispašu” na proljeće.

Nakon što ocvate, ako joj uvjeti odgovaraju, tokom cijele godine pa sve do jeseni ostaje dražesni zeleni grmić. Ponekad se na vrhovima pojave i poneki žuti cvijetići.

Nakon cvatnje na vrhovima nastaju sjemenke – male crvene dlakave bobice. Te sjemenke se drže čvrsto na vrhu, pa sam mišljenja da se razmnožava uz pomoć ptica – pticama je neodoljiva crvena boja – pa biljke crvenog cvijeća iskorištavaju ptice za oprašivanje, te one s crvenim bobicama za rasprostranjivanje sjemena. Ovog sam mišljenja i zato jer ju imam godinama u vrtu – a nikad mi se do sad nije sama zasijala – a sjemenke se ne rasipaju tako jednostavno nego se moraju baš otrgnuti s vrha, te mi baš naočigled nestaju s biljke.

.

Najesen, kad počnu prvi mrazevi, jastučasta mlječika počinje mijenjati boju, te poprima razne nijanse narančasto crvene boje. Zimi odumire nadzemni dio, te iznova potjera već krajem zime.

Osim sjemenjem, razmnožava se i podjelom biljke – svake godine je to sve veći grmić. a kad naraste, poželjno ga je rasaditi. Kada dosta naraste, tad nažalost postane i zanimljiv obrok voluharicama, koje mogu zimi pojesti cijelu biljku. Stoga toplo preporučam provjerite ponekad zimi u kakvom je stanju, jer ako na vrijeme spazite da su ju načele voluharice – tad stignete spasiti ostatke biljke.

S ovom vrstom mlječike, kao i zapravo s većinom mlječika morate biti oprezni, jer može nadražiti kožu i oči. Također, cijela je biljka navodno otrovna. Naravno, ovo nije razlog zašto ovu ljepoticu ne bi imali u svom vrtu, samo morate biti malo oprezniji u postupanju s njom.

Ovu prekrasnu biljku je teško nabaviti jer je nema u ponudi trajnica u cvjećarnama, a iznimno, na proljeće ju možete potražiti u ponudi viškova iz biovrta OVDJE.

Ljiljan – Lilium

Ljiljani su zeljaste lukovičaste trajnice iz obitelji Lilaceae – rod Lilium. Porijeklom su iz sjeverne hemisfere – od Amerike do Kine i Japana. Općenito su prilagođeni šumskom i planinskom staništu, a nekolicina močvarnom. Ljiljani uglavnom vole rasti na sunčanoj gredici, ili u djelomičnoj sjeni, a više vole lagano kisela tla bez gline te dovoljno vlage – ne vole suha i vruća mjesta. Cvate u raznim kombinacijama boja, i bez problema prezimljava u našim krajevima.

Lukovice ljiljana su uglavnom jestive, s time da se u pojedinim dijelovima svijeta određene vrste ljiljana uzgajaju za jelo. Lukovice se sastoje od “ljuskica”, a sade se na dubinu dvije visine lukovice (izuzetak je ljiljan madone koji se sadi tik ispod površine).Vole ih voluharice pa ih je dobro saditi u zaštitne mreže ili posude predviđene za sadnju lukovica.

Kod kupovine lukovica radije birajte one koje su spakirane s nešto supstrata, takve opstaju puno duže, one koje su samo u plastičnoj vrećici, prije počnu propadati. U prodaji se mogu naći i na jesen i u proljeće, te se i u oba godišnja doba mogu saditi, s tim da je ipak bolje da je to najesen, jer onda puno bolje napreduju.

Slika 1 – lukovica ljiljana u supstratu je potjerala, dok su se lukovice s slike 2, pakirane samo u najlonu, počele isušivati

.

Dakle ako su posađeni na jesen, ljiljani niču prilično rano, ako su posađeni na proljeće niču nešto malo kasnije. Kad razviju cvjetnu stapku, na vrhovima se pojavljuju pupoljci.

.

Ovisno o tome koliko je lukovica stara i proporcionalno tome velika, toliko ima i pupoljaka – mlade tek nekoliko, starije puno više. Počinju cvasti od ispod prema gore, tako da se dugo izmjenjuju u cvatnji. Vrhunac cvatnje je uglavnom lipanj i srpanj.

Ljiljani se mogu razmnožiti na više načina – malim lukovicama koje narastu uz matičnu stabljiku, ljuskama odrasle lukovice, malim lukovicama koje narastu u pazdušcima listova (lilium lancifolium), te sjemenjem. Sjeme nastaje nakon cvatnje, zeleni “plodovi” se kasnije osuše i otvaraju na vrhu, te se rasipa sjeme u obliku smeđih okruglih “listića”. Osobno, ja radije trgam ove čahure s sjemenjem nakon cvatnje da lukovica ne troši puno energije na stvaranje sjemenja, jer se puno uspješnije razmnožava malim lukovicama koje narastu uz matičnu lukovicu.

.

Nametnici:

Glavni nametnik ljiljana je ljiljanova zlatica, Lilioceris lilii, crveni kukac koji proždire sve dijelove ljiljana:

.

Opširnije o ljiljanovoj zlatici sam pisala ovdje: http://www.biovrt.com/zivotinjski-svijet-u-vrtu/ljiljanova-zlatica-lilioceris-lilii

Osim ljiljanove zlatice, značajan nametnik koji ih može uništiti su voluharice – ako lukovice ne posadite u mrežu, velika je vjerojatnost da će ih prije ili kasnije u potpunosti pojesti voluharice. Vole ih i puževi, radi njih sam veliki dio ljiljana morala s vrta presaditi u tegle.

Podjela ljiljana

Našla sam stranicu s osnovnim podjelama ljiljana, oni ih dijele na: američki, azijski, candidum, orijentalni, trubasti, daurcium i mortahon.
http://www.pacificbulbsociety.org/pbswiki/index.php/Lilium

Na slijedećoj fotografiji se vide i moji trubasti ljiljani – oni ljubičasti u pozadini. Kao i ostale vrste, i ti mogu bez problema prezimiti vani kod nas, a zanimljivi su po tome da opojno mirišu i ne otvaraju cvjetove do kraja. Kad niknu, listovi ovog ljiljana su – tamnocrveni, za razliku od ostalih koji su zeleni.

Za razliku od tih ljiljana, azijati otvaraju cvjetove potpuno, a postoje i mirisne vrste.
Ovaj pošpricani je azijski ljiljan Tango Halloween, ne miriši.

Dakle kako sam napisala, na slici ispod lako ćete prepoznati koji su oni trubasti ljiljani – tamnog lišća. Rasađujem ih svakih par godina jer počinju rastom smetati jedni drugima – lukovice često imaju na stabljici pri tlu pomladak od malih lukovica uz matičnu lukovicu.

Postoje i druge vrste čiji su cvjetovi okrenuti prema dolje:

.

A vrsta ima stvarno bezbroj, i svaki je ljepši jedan od drugog…tko bi im mogao odoljeti:

.

Detaljnu podjelu azijskih ljiljana s slikama možete vidjeti ovdje:

http://www.pacificbulbsociety.org/pbswiki/index.php/LiliumAsiaticSection

Lilium candidum – bijeli, madona ljiljan

Za razliku od svih ostalih vrsta ljiljana koji se moraju saditi na dubinu od 2 visine lukovice, ova vrsta ljiljana se sadi samo par cm ispod tla. Ta vrsta niče već – najesen, a cvietovi su mu polutrubasti i jako mirisni.

.

Imam jako mnogo vrsta ljiljana u svom vrtu…i još uvijek ih kupujem kad nabasam na neku novu vrstu – jednostavno su mi neodoljivi. 🙂