prosinac 2010 - Biovrt - u skladu s prirodom

Mačja priča

Odrasla sam u roditeljskoj kući koja je smještena na kraju sela – s jedne strane je šumarak, s druge strane polje. Vjerujem da je odrastanje na takvom mjestu uvelike utjecalo na ono što danas jesam, odnosno na moj stav prema prirodi. Ali osim toga, živjeti na kraju sela za mnoge znači još jedno – gledati mnogo odbačenih životinja, pasa i mačaka, kojih se njihovi neodgovorni vlasnici rješavaju. Tokom svog djetinjstva nagledala sam se svačeg…psa kojeg je netko ostavio zavezanog za drvo u šumi, čiji smo lavež i cvilež slušali jedno vrijeme, sve dok moj otac nije otišao s dugom sjekirom (jer izbezumljenom psu nije bilo moguće priči) i prerezao konopac za koji je bio zavezani, mnoštvo jadnih pasa lutalica koji su toliko ponizno molili za nešto hrane i dom – mi djeca smo bili ti koji smo ih potajice hranili, ali odrasli su nerijetko pozvali lovca koji je “riješio problem”……uglavnom nagledala sam se svačeg i praktički cijelog života sam se susretala s patnjama odbačenih životinja, te ih pokušavala udomiti, jer su često završile kod nas. Ono što mislim o ljudima koji to čine bolje da ništa ne pišem, jer ovo je pristojna stranica. Samo im želim da im se sve to isto u životu jednom vrati.

027p1073163.

Moja mačja priča započinje krajem ljeta 2005. godine. Jednog sam poslijepodneva iz svoje sobe začula mijaukanje malih mačića. Instinktivno, odmah sam znala o čemu se radi i pojurila van iz sobe za tragom mijaukanja. Kad netko tako baci male mačiće, životinje su uglavnom izbezumljene, preplašene na smrt i jako ih je teško uopće uhvatiti. Ali ovdje je bio potpuno drukčiji slučaj – kad sam izašla, prekoputa ceste sam spazila kutiju u kojoj je bila mama maca i 5 maleckih flafastih stvorenja – ovo su bili tako majušni mačići da nisu bili u stanju razbježati se. Kako je počela kiša, i kutija je bila tik uz cestu, mačka se je prestrašila i pobjegla…nije mi preostalo ništa drugo nego uzeti kutiju i unjeti ih unutra. Velim, vidjela sam svašta, ali da je netko toliko neodgovoran da baci tako male mačiće koji nemaju apsolutno nikakve šanse preživjeti (no dobro, kao da je odgovorno i bacanje većih mačića :( ). Mačići su bili prekrasni, poluperzijski, preslatki…ali bez majke, šanse za preživljavanje su im bile minimalne. Svi doma su mi rekli da je najbolje za njih da ih odvezem veterinaru na uspavljivanje. I tako, uzela sam kutiju i krenula prema autu…ali…srce je bilo jače od razuma. U trenucima dvojbe same za sobom, nekoliko sam puta krenula prema autu i okrenula se natrag…nakon svega što sam prošla s životinjama, jednostavno ih nisam mogla dati uspavati…odlučila sam pokušati ih othraniti.

Mačići su bili premali da bi samostalno jeli, stoga sam nabavila šprice kojima smo im sestra i ja davale mlijeko. Dogovorile smo se da svaka od nas dežura svaku drugu noć – jer tako mali mačići trebaju jesti svaka 2 sata. A svaki obrok je značio grijanje mlijeka, hranjenje jednog po jednog mačića, koji su bili vječno gladni, naravno, kad nije bilo tu majčinog mlijeka koje bi ih u potpunosti zasitilo. Nisu se svi niti najbolje snašli s špricom, jedino je Zvonko znao uloviti špricu i popiti mlijeko na vakum, s ostalima je to bio prilično zamoran i mokar posao…sve se je prolijevalo…mace su sve htjele jesti istodobno..pravi mali kaos nakon kojeg bi se obavezno trebale – preoblačiti :) )

100 0011100 0020.

Već drugi dan male flafaste loptice postali su prljavi i ljepljivi gremlinići. Nije bilo mame da ih poliže i počisti. Doduše, sestra i ja smo ih kupale svakih par dana, ali nije to bilo to…a i nakon svakog kupanja trebalo ih je osušiti (koliko se sjećam, sušile smo ih kraj peći, ali i sušilom za kosu – svakakve ideje padaju na pamet u slučaju nužde. I još je jedna jako bitna funkcija koju čini majka mačka – lizanjem potiče probavu mačića, a dok majke nema, ako želite da vam mačići ne uginu od začepljene probave, što se mnogima događa – morate ih masirati na području crijeva barem jednim dnevno – tako dugo dok ne obave nuždu. To je čak i najbitnija stvar koju morate znati kod othranjivanja malih mačića.

Kako su mačići bili majušni, nisu znali niti pošteno hodati, niti jesti – držale smo ih u kutiji, na staroj odjeći koju sam ručno prala za njima – kad je majka blizu, ona sve poliže i počisti kad su mace tako male – svaka čast mamama mačkama. Uglavnom, to razdoblje je bilo za mene prilično naporno, jer svake druge noći sam bila na dežurstvu s hranjenjem, a kad sam nekamo išla – u glavi sam uvijek čula mijaukanje maca. Kako su rasle, tako već nisu htjele biti stalno u kutiji, već su se polako naučile kako otvoriti kutiju i pobjeći van…ali sve što su još uvijek htjele bila je hrana…i nisu znale vršiti nuždu u pijesak, pa su van smjele samo pod kontrolom…uglavom, načistila sam se za njima. A najnemirniji je među njima bio Azrijel, koji je uvijek prvi pobjegao iz kutije…bio je moj miljenik i prvi kojeg sam odlučila zadržati. Na slici ispod su mačići kad su već malo porasli, a i kad su se već počeli malo i sami čistiti, pa više nisu izgledali strašno kao na početku.

Slika: 1. red Bela i Lana, u sredini Azrijel, iza Pero i Zvonko

100 0021

Iako su svi otpočetka tvrdili da je ovo uzaludna misija i da nema šanse da će preživjeti – svi su preživjeli. Najsretnija sam bila kad su počeli samostalno jesti, kad je bilo dovoljno staviti hranu u tanjurić i staviti na pod…koje olakšanje nakon svih onih muka s hranjenjem. Polako su se i sve više igrali i istraživali svijet oko sebe. Za ljepših dana čak smo ih nosile i van… a kako je Azrijel bio najznatiželjniji i najneustrašiviji, on je u jednom trenutku odjurio na cestu…i kao za peh, baš je jedan sumještanin prolazio s psom. Mogu samo zamisliti kako je taj prizor izgledao, jer sam samo pronašla mrtvog Azrijela kasnije – znatiželjni Azrijel se je priblišio psu, a on ga je primio i instinktivno protresao – i slomio mu vrat. Ne mogu opisati riječima osjećaje koji su me proželi, a nakon svega što sam prošla s njim, plakala sam kao kišna godina. I tako je uz Lanu, koja je bila isto prava istraživačica, naš postao i Zvonko, koji je ime dobio po crtiću o lutku Zvonku. Pero i Bela ostali su kod sestre, a ja sam se te jeseni odselila s mužem u našu kuću – Lana i Zvonko su išli s nama.

Iako su život započele kao mačke osuđene na sigurnu smrt, Lana i Zvonko su danas, kako to muž i ja znamo komentirati, jedne od najsretnijih maca, pažene i mažene.

Slika 1: Lana i Bela u pozadini – bijele mačke većinom imaju gen gluhoće – u ovom leglu, Bela je bila gluha, Lana normalno čuje

Slika2: odrasla Lana

100 00420406 24

Slike: Zvonko, vječito gladan i zaigrani mačor

100 0044p3180214 2.

A usput, taj mjesec kad smo se doselili, kod mojih su završila još 2 mačića koje je netko bacio, a jedna mi se ja na putu u azil zavukla pod kožu i vratila sam se s njom doma – Gea. I tako smo završili s 3 mačke u kući.

p2260108

Svo troje maca je sterilizirano, jer iskreno, da to nismo učinili stalno bi imali kuću punu malih mačića. I nije da to nije prekrasno, i nije da se tako krasni mačići ne bi mogli udomiti, ali to bi značilo i manje šanse za udomljavanje drugim napuštenim mačićima. Po meni, iako mi je jako žao što smo ih sterilizirali, bilo bi jako neodgovorno od nas da to nismo učinili.

Iako su odrasli bez majke koja bi ih učila kako loviti i donosila ima miševe, svejedno su dobri lovci , i često jure doma s mišom u ustima. To doduše jest pomalo i problem, jer žele miša pojesti unutra u hodniku, gdje uobičajeno dobivaju hranu, pa moramo obavezno paziti da ne završe s mišom unutra.

A ako netko veli da mačke i psi ne mogu postati prijatelji, vara se. Udomili smo i 2 psa lutalica, a privikavanje maca i pasa nije uopće bio veliki problem – iako nisu skupa odrasli. Mačke čak i mogu bez problema jesti s psima (naravno, samo moje, druge mace psi ipak ganjaju)

1007.

Nikad nisam mislila da ću živjeti s 3 mačke, i da ću ih imati u kući. Ali eto, jednostavno se desilo to da mi je nekoliko mjeseci prije preseljenja netko bacio mačiće kojih se kasnije nisam mogla odreći. Razlog što su još uvijek živi je isto taj – što žive s nama u kući. Jako mali broj mačaka poživi veći broj godina, zato jer mnoge stradaju ili na cesti, ili se otrovaju otrovom za štakore. Veterinarske/sanitarne službe uredno ljudima daju otrov za štakore, a ono što mnogi neznaju kod stavljanja tog otrova je da je za mačku dovoljno da samo prođe preko tog otrova i kasnije poliže šape – ako se na vrijeme odveze veterinaru, takva mačka ugiba od unutarnjeg krvarenja polaganom i bolnom smrću. Stoga, ako vam je mačka malaskala i gubi apetit – možda je otrovana – a ako na vrijeme reagirate – veterinar ju može spasiti. Isto tako, mnoge mačke izgube život pod naletom automobila. Lana je ovog ljeta nepromišljeno prolazila cestu i iskoristila 1 mačji život – skočila je u jureći auto, najvjerojatnije je pogodila gumu, te ju je odbacilo natrag – završila je samo s krvarnjem u nosu. Mnoge mačke nemaju ovakvu sreću.

A život s mačkama je prepun dlaka. Ali i prepun radosti. Pročitala sam jednom jako divnu misao: Dom bez cvijeća i dlaka – jednostavno nije dom:)

p5211662pb255911.

Neki će reći da je jednostavnije s psima nego s mačkama, te da su mace jako arogantne u usporedbi s psima…ja bi ipak rekla da je tajna u tome da se s mačkama ipak treba malo više potuditi da vas počnu smatrati nekim tko je više od njihovog okruženja, dok će se pas “prodati” odmah za malo hrane. Moje su mačke karakter svaka za sebe:

– Zvonko, vječito zaigrani i gladan mačak koji rado prilazi strancima, čak i skače na njih, zna kako otvoriti vrećicu s keksima, kako polizati s šapom unutrašnjost čašice od jogurta i kako kad se radi o žicanju hrane – jednostavno treba biti uporan

– Lana, koja se skriva od stranaca, čuvarica teritorija koja ne preza niti od napada na nepoznatog psa ako je upao u njen teritorij, a ako se želi maziti – neće odustati u tome što je naumila, te zna mijaukati toliko umiljato da joj je jednostavno nemoguće reči “ne”

– Gea, samozatajna i povučena mačka, ali na trenutke prilično hiperaktivna, mijauče samo kad i ostale mace glasno traže hranu, te ju neopisivo privlači kad netko – zviždi…zapravo, ta maca nas još uvijek prilično zbunjuje

Kad nešto žele, onda mora biti po njihovom…a naučile su da u krajnjoj liniji – mogu biti neodoljivo slatke i umiljate, pa im jednostavno popustimo. Polude kad čuju riječ “papati” jer to je riječ za hranu, ponekad mi namjerno grizu cvijeće jer znaju da ću tad skrenuti pažnju na njih, i jako se vole maziti….to su moje mace. Neobičnim spletom okolnosti postale su dio mog života, a sad niti više ne mogu zamisliti drukčiji život, život bez njih:) (ps: slika za šankom nije namještena:))

pc101492pc121504

 

Ornithogalum thyrsoides – ptičje mlijeko

Ornithogalum thyrsoides je lukovičasta trajnica iz obitelji Hyacinthaceae, endemska je vrsta u Cape Province u Južnoj Africi. Osim naziva ptičje mlijeko, još ju nazivaju i zvijezda Betlehema i cvijet-čudo. Riječ Ornithogalum je izvedena od grčkih riječi ‘ornis’ što znači ptica i ‘Gala’ što znači mlijeko, a misli se na bijelo cvijeće. Također, rimljani su pojam “ptičje mlijeko” koristili kad su mislili na nešto prekrasno.

Ornithogalum thyrsoides je otrovan za konje i goveda ako ga progutaju, a na svom prirodnom staništu raste na livadama. Idealan je za rezano cvijeće jer dugo traje u vazama.

ornithogalum thyrsoides 8

Lukovice se mogu nabaviti na proljeće u trgovačkim centrima i cvjećarnama koji drže lukovice, ali rijeđe, samo kod onih koji imaju ponešto veći i “egzotičniji” izbor.

Ornithogalum thyrsoides se može uzgajati i na otvorenom, i u teglama. Ne podnosi niske temperature i treba ih na jesen izvaditi iz zemlje, osušiti i spremiti preko zime.

Sadi se na proljeće, dakle bilo na otvoreno bilo u teglu – a najljepši su posađeni u skupinama. Prvo se pojavljuje lisnata rozeta, a nakon što se ona oformira, iz sredine se u lipnju pojavljuju pupoljci – svaka lukovica formira po jednu cvjetnu stapku. Pupoljci su isprva maleni i zeleni, a polako se razvijaju u obliku piramide.

ornithogalum thyrsoides 13ornithogalum thyrsoides 15

Počinje cvasti od dna prema vrhu, a koliko pupoljaka ima ovisi o tome koliko joj odgovaraju uvjeti u kojima raste.

ornithogalum thyrsoides 5ornithogalum thyrsoides 7.

Nakon što ocvate i posljednji cvijet na vrhu, cijela biljka počinje polako odumirati. Ali, ova je biljka prilično drukčija od mnogih lukovičastih biljaka koje uzgajamo u našim vrtovima, i to po načinu na koji formira pomladak – mlade lukovice. Neke biljke potpuno odumiru, neke formiraju mlade lukovice uz samu stabljiku – ali u nadzemnom dijelu, a neke imaju listove prepune mladih lukovice. Ovo je nešto što mi je prilično fascinantno i to sam do sada primjetila samo kod ove vrste.

ornithogalum thyrsoides 12ornithogalum thyrsoides 11

U prirodnom staništu, listovi bi se sami polegli tokom hladnijih dana i polako bi se na “licu mjesta” razvile nove lukovice, ali ako ovu biljku uzgajate na otvorenom, sve morate izvaditi da zimi ne promrzne. A ako ju uzgajate u tegli, nije loše onda sve to skupa i ostaviti u tegli i zimi unjeti unutra u hladniju prostoriju, da tamo provede fazu mirovanja do početka proljeća.

Moje iskustva s Ornithogalum thyrsoides

Pokušala sam uzgojiti ovu biljku i na otvoreom, i u tegli. Prve 2 godine sam sadila lukovice na otvoreno, treće u teglu. Najljepše su mi uspjele u tegli, a to je nešto što nisam nikako očekivala.

Na otvorenom sam sadila sasvim solidne lukovice na 2 različita mjesta, ni na jednom nisam imala niti oblinu cvatnju, niti obilnu vegetaciju. Da li je tome uzrok loš izbor pozicije, utjecaj susjednih biljki…nažalost neznam. Prve sam se godine itekako zeznula slijedeći navod na pakiranju – da može prezimjeti vani kod mene – sve lukovice su mi propale od smrzavanja. Kod tih informacija preporučam budite jako oprezni, i radije ipak provjerite u više literatura kolike temperature biljke mogu zimi podnjeti – proizvođači će svašta navesti na pakiranjima samo da prodaju proizvod. Uglavnom, prve sam godine naučila da ne mogu prezimjeti na otvorenom, druge godine sam primjetila da i nakon sadnje na sasvim drugu poziciju – ipak ne cvjeta nešto obilno. A druge sam godine opet ostala bez lukovica – kako je bila nepredvidivo hladna zima – smrzle su mi na tavanu kako sam ih sklonila preko zime.

Slika: cvijet Ornithogaluma thyrsoides posađenog na otvoreno

ornithogalum thyrsoides 1

Ipak nakon 2 ne baš uspjela pokušaja nisam odustala, i treće godine sam kupila lukovice. Taj sam put naišla na lukovice jako loše kvalitete u jednom trgovačkom lancu, ali kako je bilo jedino mjesto gdje sam nabasala na njih – kupila sam ih. Uzgoj u tegli je bio pun pogodak. Cvale su dugo i imale su mnogo više cvijetova po stapki od onih koje sam prije uzgajala na otvorenom (može se usporediti po slikama).

Kako sam imala puno više uspjeha s uzgojem u tegli, nastaviti ću ih i iduće godine uzgajati u tegli. Možda je tajna tog uspjeha redovito zalijevanje, što na otvorenom nisu imale, a možda nije. Stoga imajte na umu da ovo nije pravilo i da vaše iskustvno s njima ne mora biti ništa slično mojem. Štoviše, možda će vam biti prekrasni ako ih posadite na otvoreno…nećete to znati ukoliko ne probate uzgoj na više načina, te pronađete onaj koji vama, odnosno biljki u vašem vrtu najbolje odgovara.

ornithogalum thyrsoides 71

I za kraj ću vam pokazati jednu od biljaka iz iste porodice koja je česta samonikla u našim krajevima – Ornithogalum umbellatum. Možda ste i pomislili na nju gledajući slike Ornithogalum thyrsoides :) )

ornithogalum umbellatum

 

Studeni 2010 – pao je prvi snijeg

Za razliku od svih mjeseca ove godine koji su bili prehladni, studeni je konačno bio na iznanađenje neočekivano topli mjesec. Nekako to već kod mene postaje pravilo da u listopadu prvi mrazevi unište one najosjetljivije biljke, a da u studenom bujaju one malo otpornije biljke, jer postaje toplije i nema mrazeva.

Kraj listopada i početak studenog karakterističan je po cvatu ukrasnih trava. Iako su one prekrasne i tokom ljeta, ali u jesen, kad nestane onog ljetnog šarenila, tad nam preostaju trave da se divimo njihovoj ljepoti.

Kineski šaš potjera “metlice” tokom listopada, a cvijetovi se otvaraju sve do polovice studenog. Ako dobro pogledate, jasno je visljiva razlika između tamno crvenkastih “pupoljaka” i svjetlih rascvalih/ocvalih cvijetova.

029031

S obzirom na izostanak mrazeva i više temperature, u studenom je bilo mnogo rascvjetanije i šarenije nego u listopadu – neveni koji inače više vole malo hladnije doba od velikih vrućina, prilično su zašarenili vrt: slijedeće su fotografije slikane 18.11.2010.

042

Rudbeckije su isto prilično neuništive – tokom godine stvarno puno pišem i stavljam slike ovog cvijeta, no on definitivno zaslužuje da bude toliko spominjan: njeno veličanstvo Rudbeckija hirta 

060080

Još uvijek su cvale i ljubičice i crni slijez (Malva Sylvestris), gaillardia i lupinusi – neznam je li kod mene neki izuzetak, ali lupinusi (vučika) su mi stvarno prilično obilno cvali ove jeseni, sve do mrazeva.

017020

Za to vrijeme, na tlu su se počeli širiti moji autohtoni “korovi” – mišjakinja, crvena nežareća kopriva, maslačak, kamilica ali ponegdje i trava.

Slika 1: mišjakinja, crvena nežareća kopriva i maslačak, Slika 2: maslačak i trava

01112010 6301112010 66

Najviše od svega me veseli mišjakinja koja je uvijek prisutna na vrtu u hladnije razdoblje, ona izvrsno štiti tlo, zemlja je ispod rahla, bez problema se miče ne proljeće i još je k tome ukusno povrće. Najsretnija bih bila kad bi mi cijeli vrt prekrila upravo mišjakinja, jer ja malča nemam dovoljno i zato sam u “savezništvu s korovima”. Nažalost, osim mišjakinje ima tu i drugih “korova”. Crvena nežareća kopriva mi je isto prihvatljiva jer nije invazivna vrsta, a cvjetovi privlače pčele i bumbare u vrt. Maslačak mi je još uvijek pod upitnikom, jer nisam još sigurna je li mi poželjan ili nepoželjan u vrtu – jako ga je teško potpuno isčupati radi dubokog korijana, ponekad se jako razraste i može gušiti ostale biljke, ali s druge strane dobor prekriva tlo, lišće je radi puno minerala odličan malč…tokom godina ću valjda shvatiti što točno učiniti s njim. Na kraju krajeva, maslačak u proljeće je prva salata, prepuna minerala, a korijen se koristi kao čaj za mineraliziranje i čišćenje organizma – znači ne mogu ga svrstati u nepoželjne biljke. I na kraju – trava. Nju baš ne volim vidjeti na vrtu – najviše se pojavljuje tamo gdje tokom ljeta i jeseni više kopam, a ne paše mi zato jer mi je priličan posao s čupanjem trave na proljeće.

Za bilo kakve radove na vrtu bilo je premokro – čekam da se sve malo prosuši, pa da mogu osušene cosmose i ostalo posušeno visoko bilje potrgati i pobacati po tlu za malč, ali vrijeme mi nikako ne dopušta. A kako je stvarno bitno da je tlo uvijek nečim prekriveno, uvjerila sam se opet iznova sadeći zimsku salatu – tu gredicu nisam pomalčirala – gliste su izlazeći na površinu i tražeći hranu, počele vuči i listove, pa i cijele sadnice salate, jer nisu imale ništa drugo. Kad raste korov, tad si otkidaju listove trave i sl, i to odvlače pod zemlju.

Na vrtu sam još uvijek brala i sve vrste kupusnjača, ovo je njihovo vrijeme. A salati od kelja, češnjaka narezanog na kockice i bučinog ulja – malo što može konkurirati:)

033076

Početkom studenog sam zaštitila mlade voćke od glodavaca (uglavnom zečevi), koji su mi već i malo gricnuli poneke voćke – šljive i trešnju, dok nektarine i marelice nisu ni takli – neznam zašto. Neke voćke sam zaštitila mrežom, neke radi širine krošnje štapovima bambusa nabodenim oko voćke, pa tako glodavac ne može do stabljike.

051050

I na kraju mjeseca, 26/27.11. – pao je prvi snijeg. U tren oka promijenila se je slika vrta:

018

Taj prvi snjeg počeo se je topiti slijedećeg jutra, a prizori kako se cvijeće svim silama želi osloboditi snijega su mi fascinantni. Ovu sam pojavu već opisivala na proljeće u postu “Mala čuda prirode”.

028022

Za neko cvijeće poput krizantema ovo znači definitivan kraj jer ih je snijeg polomio, a neke su procvale ipak malo prerano – japanska jabuka:

011006

Nakon prvog snijega, uskoro ja zapao drugi…i treći…tako da je ovo sada stvarno kraj radova u vrtu – do daljnjeg. Općenito je radi previše padalina mnogo zemlji pod vodom kako se je sad taj silni snijeg počeo topiti usljed nešto malo toplijeg vremena – moj vrt srećom nije pod vodom, pa se tako nadam da neće niti biti nikakvih problema radi eventualnog viška vlage. Ovo vrijeme sad mogu konačno iskoristiti za druge stvari koje su bile zapostavljene radi vrta..ali i polako planiranje sjetve i nabavke biljaka za iduću godinu.

I ovaj članak završavam fotkom – a čega drugog nego Rudbeckije hirte, koja je uporno cvala i nakon prvog snijega 

0291