Španjolski puž – Arion vulgaris

Španjolski puž je najgori nametnik od svih vrsta puževa koji se pojavljuju u našim krajevima. Osim što od 1950-tih godina polako postaje prava pošast diljem cijele Europe, pošast je i na svom autohtonom području – Sjeverna Španjolska, Zapadna Francuska i Južna Engleska.

Španjolski puž se je proširio uvozom povrća, odnosno slabom kontrolom uvoza povrća iz Španjolske i Portugala. Zadnjih nekoliko godina postaje i prava pošast u našoj zemlji.

Osobno, prvi sam ga put zapazila pred 4 godine, te sam godine vidjela samo jedan jedini primjerak. Izgledao mi je baš neobično i simpatično radi svoje jarke boje i načina kako skupljen izgleda kao školjkica, te kako se razvuče u velikog puža dugog oko 15 cm. Ovo su slike prvog španjolskog puža kojeg sam vidjela:

Da sam tada znala s čime imam posla, niti ne bi mislila ništa s prizvukom “simpatično”, niti bi ga ostavila nek ode svojim putem. Iako sam tih godina slušala kako ponegdje u Međimurju ljudi imaju velikih problema s puževima i kako im pojedu sve na vrtu, nekako mi se je to činilo nestvarno, jer kod mene tih problema nije bilo. Međutim, nije im puno trebalo da se rašire posvud i počinju pričinjati sve veću štetu. Ove ih je godine bilo posvud, u velikom broju. A tek ove ih je godine prvi put vidjela i 82-godišnja bakina sestra – i čudom se čudila kakvi su to puževi.

Boja španjolskog puža varira od narančasto smeđe do crveno smeđe, a narastu do 15 cm. Kao i ostalim vrstama puževa, najviše voli vlažna ljeta, a najčešće ćete ih vidjeti na otvorenom danju nakon kiše.

Španjolski je puž hermafrodit (ima i muške i ženske spolne organe) – znači dovoljan je samo jedan da napravi pravu najezdu svojim potomstvom. Iako je samooplodnja rjeđa i češće se međusobno pare, ovaj puž se dakle može i sam oploditi (VIŠE).

A prirodnih neprijatelja kod nas skoro da i nema – navodno luči gorču sluz od naših “domaćih” puževa, pa ga tako ne voli previše niti perad (kokoši i patke), koje uglavnom mogu kontrolirati populaciju puževa. Osim toga, španjolski puž za razliku od domaćih puževa jako dobro podnosi sušu – za vrijeme suše se većina puževih jajašca isuši prije izlijeganja, međutim španjolski puž liježe na stotine jajašca i time ima puno veći postotak izlijeganja od ostalih vrsta. A zadnje 2 godine, prekišne i prevlažne, bile su idealne za širenje svih vrsta puževa.

Iako se najčešće naziva španjolski puž, kako je sve dominantniji nazivaju ga i puž ubojica – jer često zna jesti mrtve ili slabije puževe. U Njemačkoj se je prilično raširio u vegetaciji uz cestu, pa ga nazivaju španjolski cestovni puž (Spanish road slug). Prilagodio se zapravo svim staništima diljem Europe i pričinjava ogromne štete.

Slike: Španjolski puž jede jabuku

Sve o biološkim metodama suzbijanja puževa sam već pisala, tako da to možete pročitati na slijedećim linkovima:
https://www.biovrt.com/puzevi/
https://www.biovrt.com/ekoloske-metode-suzbijanja-puzeva/

Što reći za kraj? Ovo je životinja koje bi se trebali bojati, najiskrenije. Jer kad jednom krenu u “napad”, odnosno hranjenje, malo što ostaje na vrtu nakon njih. Pošast su postali naravno samo zahvaljujući čovjeku, ali nakon što se je nemarnim ponašanjem ljudi uspio raširiti po cijeloj Europi, male su šanse da ćemo ga se riješiti. Možemo samo pokušati shvatiti ga kao ogromnu napast i kad ga vidimo ponašati se kao njegov prirodni neprijatelj.

Ipomoea sloteri – crveni ukrasni slak

Ipomoea sloteri (sinonimi: Ipomoea cardinal climber, Ipomoea x multifida, Quamoclit multifida, Quamoclit sloteri ) je jednogodišnja penjačica iz obitelji Convolvulaceae. Ipomoea sloteri je hibrid biljaka Ipomoea quamoclit “Cypress Vine ‘ i Ipomoea coccinea. Naraste u visinu preko 2 metara i voli sunčanu poziciju, te dobro podnosi sušu. Karakteristična je po svojim jarko crvenim cvjetovima, koji su upola manji od “klasičnih” ukrasnih slakova koji se često uzgajaju u našim krajevima.

Za penjanje treba potpornje, preporučam ju saditi uz žičane ograde. Penje se omatanjem vrhova biljke oko potpornja, nema nikakve vitice za prianjanje.

Uzgaja se sjetvom sjemenki, bilo rano u proljeće u zatvorenom, bilo kasnije nakon što prođe opasnost od mrazeva na otvoreno. Raste i napreduje brzo, te se vrlo rano počinje penjati. Karakteristična je i po tamno zelenim, duboko urezanim listovima koji isto djeluju jako dekorativno.

Počinje cvasti već početkom ljeta. Pupoljci su izduženi, a cvjetovi trubasti, jarko crveni sa bjelkastom sredinom.

Kao i ostale vrste ipomoea, i ipomoea solteri cvate uglavnom najintenzivnije prijepodne, i za oblačnih dana.

Privlači razne kukce oprašivače u vrt, a primijetila sam i mrave na njoj. Srećom, ušiju, koje su često u simbiozi s mravima, nije bilo. Zapravo, u dvije godine kako ih uzgajam na svom vrtu, nisam dosad primijetila na njoj nikakve bolesti niti nametnike.

Iako cvate od početka ljeta, prve sjemenke sam s ove ipomoee počela skupljati tek na jesen. Ovo mi se je dogodilo i prošle i ove godine, i još nisam otkrila zašto se “plodovi” zameću tek najesen. I kako mi se čini, iako je ponegdje u svijetu i invazivna vrsta, kod mene tog problema neće biti, jer nije bilo puno sjemenki da bi se sama zasijala, iako je obilno cvala cijelo ljeto.

Sjeme nastaje u zelenim “plodovima” koji kako zore postaju suhi i smeđi, a u njima su do 4 crne sjemenke. Sjeme se skuplja tek dok je “plod” potpuno suhi. Kod sjemenki treba biti oprezni kao i s ostalim vrstama ipomoee, jer su opasne ako se progutaju.

Ipomoea sloteri je jednogodišnja penjačica koja je jako osjetljiva na niske temperature i već prvi mrazevi ju potpuno unište. Kako da bi je imali slijedeće godine, skupite sjemenke prije toga.

I još savjet za kraj: posijte ju u skupinama – najviše dolazi do izražaja kada istodobno cvate mnoštvo sitnih crvenih trubastih cvjetića.

Coreopsis grandiflora – djevojačko oko

Coreopsis grandiflora je otporna trajnica iz obitelji glavočika, Asteraceae. Porijeklom je iz Sjeverne Amerike.

Coreopsis je rod jednogodišnjih i višegodišnjih biljaka, a sve su prilično slične u izgledu cvjetova. U prijevodu coreopsis znači carsko oko, ali za vrstu Coreopsis grandiflora najčešće se koristi narodni naziv djevojačko oko, dok se naziv carsko oko najčešće koristi za Coreopsis tinctoriu, jednogodišnju biljku iz ove porodice.

Coreopsis grandiflora je grmolikog rasta i izrazito voli sunce odnosno sunčanu gredicu.

Prošle sam godine sasvim slučajno otkrila još jedan način razmnožavanja moje visoke vrste – reznicama. Naime, baš sam u to doba to isto (i uspješno) iskušavala s lupinusima i rudbeckijama, a zapazila sam po obliku “grančica” biljke da bi moglo upaliti s djevojačkim okom. Jednostavno, takvog je rasta da najesen dok ocvate s stapki lako izdvojite “reznice”, popikate najesen u zemlju (kad je već malo hladnije i vlažnije tlo) i jedan dio se do proljeća ukorijeni, te već na proljeće cvate. Stoga, isplati se malo raditi pokuse s biljkama:)

Radi svojeg dražesnog izgleda, djevojačko oko se jako dobro uklapa u svakakve cvjetne gredice. Ne postaje invazivna vrsta, otporna je i nezahtijevna, a cvate neprekidno cijele godine – takve karakteristike biljke su san svakog vrtlara/ice. Kad bi barem sve trajnice bile tako “dobre” : )

Listopad 2010 – kraj vrtlarske godine

Već mi je smiješno pisati o hladnoći i kiši, jer se ponavljam cijele godine. Nažalost, to su glavni epiteti kojima bi opisala i listopad.

Listopad je počeo cvatnjom astera, koji najavljuju kraj vrtlarske godine. A kad cvatu asteri, oko njih je sve prepuno pčelica. Jedino šteta što ove godine to nije duže potrajalo, ali bilo je previše kiše, a i prvi mrazevi su uništili dosta cvjetova astera, pa su prije završili s cvatnjom.

A listopad je karakterističan po još jednom cvijetu – krizantemama. Svake je godina u ponudi sve više kultivara i jednostavno sam se morala počastiti s nekoliko novih biljčica.

Cvatnja ljubičica najesen mi je danas sasvim normalna pojava – od samog početka, jedna vrsta malo tamnijih ljubičica redovito cvate svake jeseni. A prvi put uzgajam dvornk “kiss me over”, i strepim hoću li dočekati sjemenke prije nego hladnoća uništi biljku.

Kako se je period kiše nastavio, mogu objaviti kako je ova godina bila dosad najgora za skupljanje sjemenja – kod mnogo biljaka nisam uspjela skupiti sjeme, neke su nažalost propale od mrazeva prije nego su uopće otišle u sjeme, a općenito je radi kiše i vremena puno manje sjemenja nego prijašnjih godina.

Radovi u listopadu su mi uglavnom bili vađenje lukovica gladiola i dalija. S vađenjem gladiola sam prvo započela, jer su one odavno ocvale, ali se preporučuje ostaviti ih čim duže u zemlji, do prvih mrazeva. A i taj mi posao nije bio jednostavan, jer sam morala nakon kiše čekati par dana da se tlo barem malo ocijedi i da ne bude jako blatno, i naravno, učiniti to prije ponovne kiša – nisam sve stigla u jednom komadu, nažalost. Nakon vađenja, lukovice sam postavila sušiti na tavan na novinski papir, a nakon sušenja spremila sam ih u kutije i ostavila na tavanu.

Dalije sam počela vaditi postepeno, jer ih nisu sve uništili prvi mrazevi, pa sam postepeno vadila dalije koje više nisu cvale. Kod vađenja dalija treba biti jako oprezan, jer se gomolji jako lako mogu oštetiti, pa čak i noktima preko rukavica, a ozlijeđeni gomolji nerijetko propadaju. Također je bitno paziti da se gomolji ne odlome od stabljike, koju treba ostaviti par cm, jer tu će iduće godine potjerati mladice. Kako su mi lukovice u velikom broju prošle godine radi jake zime smrznule na tavanu, ove sam ih godine odlučila pospremiti u podrum mojih susjeda.

A početkom listopada polako se počinju puniti i trgovine pakiranjima lukovica – što je moja “bolest”. Naravno da sam kao i uvijek “operirala” posvud gdje znam da drže lukovice i da sam nakupovala prilično toga. Ovo je jedan mali dio:

A kupnjom toliko svega napravila sam si novi problem – kamo sve to posaditi. To je nešto što mi u maniji kupovanja ne pada često napamet, već tek dok se smire strasti. E onda boli glava:)) Uglavnom, još sam naknadno kupila i posadila puno narcisa i tulipana na gredicu uz cestu – tu ljeti malo toga uspijeva jer sunce jako bije na tu južnu stanu, ali na proljeće će biti idealno za lukovice. Jedini su mi problem voluharice, one su mi ovo proljeće pojele većinu tulipana što sam prošle godine tu sadila – zato sam ove godine sve tulipane i zumbule sadila u mreže od pletene žice. Narcise, crocuse i muscare voluharice ne vole, to se može saditi direktno u zemlju, a za kraljevsku kockavicu nisam bila sigurna, jer su mi nestale lukovice koje sam imala, pa sam i njih posadila u mreže. Osim gredice uz cestu, prekopala sam i većinu gredice ispred kuće, povadila sam sve lukovice koje su tu već bile – uglavnom narcise koje su se dosta razmnožile i malo previše “potonule” u zemlju, pa sam sve to ponovo rasporedila i sadila skupa s novim lukovicama. Lukovice s godinama “tonu” – polako se spuštaju u zemlju, pa je preporučljivo svakih par godina rasaditi ih iznova, jer ako previše potonu, više ne cvatu. Zato je sadnja u mreže super rješenja: štiti od voluharica, i lukovice da ne potonu. Jedino, nažalost zaboravila sam slikati u samom procesu sadnje kako to izgleda, evo kako izgleda mreža prije sadnje:

Dakle, kupila sam mrežu za ogradu, sitnije pletenu, a takvu da ju mogu formirati rukama. Izrezala sam ju na kocke željene veličine i rukama formirala u “žičanu košaricu”. Na željenom mjestu sam iskopala rupu nešto veću od te košarice, smjestila ju i malo prekrila zemljom – da se dolje ispod mreže rasporedi zemlja. Zatim sam rasporedila lukovice i sve zatrpala zemljom. VAŽNO: lukovice ne bi smjele biti tik uz žicu, jer se tud vole spuštati puževi u zemlju i tako doći do lukovice i požderati ju. A ako sve dobro posložite – bez brige ste od voluharica i puževa. Dakle, u mreže apsolutno preporučujemo saditi tulipane, ljiljane i zumbule, jer ako vam ih voluharice nanjuše, malo će vam toga ostati.

Iza kuće sam morala povaditi SVE što je raslo na gredici uz kuću, a to nije bilo malo posla. Razlog su tome zidarski radovi žbukanja ograde terase i zidova podruma. Jedan sam dio biljaka privremeno presadila, dio podijelila, a kako završni poslovi radi previše kiše nisu gotovi, sređivanje ovog dijela cvjetnjaka nastavljam u proljeće. A to će biti vrlo zanimljivo – osmišljavanje i formiranje cvjetnjaka iz samog početka – veselim se tome. I baš si mislim, kako god si mislili da će cvjetnjak ostati isti dok ga jednom isplanirate i posadite – grdno se varate:) Neke se biljke previše razrastu, nekima ne paše, neke bi vam se više sviđale na drugom mjestu – uvijek ćete nešto rasađivati i presađivati:) A kad smo već kod toga, visoki asteri su mi se previše razmnožili, i počeli su zauzimati sve više prostora. Stoga sam odlučila jedan veliki dio iskopati i podijeliti – pa ako imate želju i prostora za njih, javite mi se na e-mail adresu navedenu u kontaktima. Sve što tražim je da pokrijete troškove poštarine, i zainteresiranima šaljem cijeli paket visokih astera:) Slika: http://biovrt.com/wp-content/../uploads/2010/10/P9303927.jpg

Sredinom listopada nažalost bili su i prvi mrazevi – temperatura je tek 2-3 dana bila oko 0 stupnjeva. To je bilo dovoljno da uništi sve osjetljive biljke na vrtu. Oko kuće su se još nekako držale gdje ipak nije bio “zbris” kao na vrtu. Tako su svi cosmosi na vrtu bili uništeni, ali ispod bora pred kućom su “preživjeli” prve mrazeve i još jedno vrijeme cvali. Isto tako, iako mraz u potpunosti uništi određene biljke, postoji cvijeće koje i dalje cvate nakon prvih mrazeva. To su salvia horminium, slamnati cvijet, neven, vučika, rudbeckija, ruta, kupusnjače.

Kadifice, cosmos, paprika, dragoljub, peruanske jagode bile su brzo uništene. Najviše mi je žao za peruanske jagode – one vole dosta vlage, ali trebaju i puno sunca. Kako je ove godine bilo jako mnogo kiše i malo sunca, one se nažalost nisu stigle dozoriti. Do prvih mrazeva bile su prepune cvjetova, prepune zelenih plodova i tek ponekog zrelog. Nažalost, bez dovoljno sunca nema berbe peruanske jagode.

Ogromni bijeli grah mi je isto enigma – sije se na proljeće, raste kao i ostale vrste, ali ima puno duže razdoblje vegetacije od klasičnog graha kojeg uzgajam. Do prvih mrazeva mnoge vrste graha su se već odavno posušile, ovaj grah još uvijek cvate i prepun je plodova. Svake je godine nakon prvog mraza to isti žalosni prozor – mnoštvo uništenih nedozreljenih zelenih mahuna. Zaključujem na temelju iskustva da bi ova vrsta graha bila odlična za uzgoj južnije, u mediteranskoj klimi bez ranih mrazeva, gdje bi više plodova na njemu stiglo dozoriti. A dozorio je i ukrasni kukuruz.

Nakon prvih jačih mrazeva (-2), malo što ostaje na vrtu – od povrća kupusnjače i korjenasto povrće (mrkva, cikla, zimska rotkva luk, poriluk i češnjak). Zelje se preporučuje pobrati, dok je kelj najbolji tek nakon prvih mrazeva. A kelj pupčar još čekam da narastu pupoljci. Isto tako, preporučljivo je izvaditi mrkvu, peršin, pastrnjak, ciklu i crnu rotkvu i pospremiti u podrum. Peršin ostavljam na vrtu, nešto pojedu voluharice, ali ono što ne pojedu, imam jako rano svježe listove peršina na proljeće na vrtu. Luk se može saditi najesen, ali i na proljeće. Ove sam godine odlučila saditi ga na proljeće, jer mi je ove godine na proljeće jednako napredovao – onaj posađen najesen, i onaj u rano proljeće, a u kasnijoj fazi rasta je bolji bio luk posađen na proljeće. Jedino se još nisam okušala s majskim srebrencom, navodno je ta sorta odlična za jesensku sadnju. Posadila sam i nešto salate, da ju imam rano na proljeće.

Ovako je izgledao vrt na kraju mjeseca:

Iako na prvi pogled strahovito tužno, smeđe i beživotno, ipak nije tako. Posvud po vrtu cvatu neven, oni se ne predaju mrazevima tek tako. Salvia horminium također ne odustaje.

Ukrasno je zelje najljepše u ovo doba godine, a nekim mi je čudom procvao i limnanthes douglasii koji se je sam rasijao početkom ljeta.

Završetak vrtlarske godine i prvi mrazevi znače još jednu stvar – spremanje lončanica u kuću. Najidealnije je ako imate prostora u nekoj svijetloj, slabije grijanoj prostoriji. Ja srećom imam takvu prostoriju, te sam s namjerom da napravim čim više prostora, ove godine i kupila 3 stalaža, pa sam većinu uspjela tu smjestiti. Dio cvijeća je trenutno na tavanu, točnije potkrovlju, ali kako mi je tamo dosta toga smrznulo prošle zime, većinu ću kad vani jače zahladi isto tako unijeti u ovu prostoriju. Sad je gore jer tamo ima više mjesta i svjetla.

Radovi u vrtu i cvjetnjaku nisu završili. Nekim čudom krajem listopada je temperatura konačno malo porasla, pa sam to još iskoristila za nabavku nekih trajnica i za još rasađivanja. Ako će biti sreće, možda još skupim i nešto sjemena. Iako i vrt izgleda kao da je sve gotovo, biti će tu ipak još nešto posla u studenom, ako me vrijeme posluži:)