0
Puževi
Mnogi vrtlari/ice vode stalnu i mukotrpnu borbu s najezdom puževa. Puževi se najviše šire za vlažnih godina – hrane se noću i tijekom kišnog vremena, a nemilice izjedaju povrće, voće i ostale biljke. Većinom su najveći problem puževi golači, dok mali puževi s kućicom – žuti živičinjak (Cepaea hortensis) i gajski živičinjak (Cepaea nemoralis, prugasta kućica) ne pričinjaju velike štete, kao ni veliki vinogradnjak (Helix pomatia, veliki puž s kućicom), koji jede čak i jajašca puževa golača i na taj način pridonosi regulaciji broju puževa u vrtu. Međutim, puževi su i “zdravstvena služba” u vrtu – pojedu uvele biljke i uginule životinje i imaju korisno mjesto u ekološkom sustavu.
Puževi su uglavnom dvospolci.
.
Puževi se kreću pomoću “stopala” – brojne žlijezde luče sluz po kojoj se kreću. A tako i sigurno znate da je prošao negdje puž – po tragovima sluzi. Isto tako, veliki puž balavac i španjolski puž imaju jako gustu sluz – ako ih primite golim prstima, morati ćete se dobro namučiti da skinete tu sluz s prstiju.
Slika 1: Španjolski puž (Arion vulgaris), Slika 2: sluz koju je ostavio puž prolaskom preko vrtnog hibiskusa
Na glavi, puž ima dva para ticala – velika i mala. Velika mu služe kao oči, dok mu mala služe za osjetilo opipa, njuha i za ravnotežu.
Slika: Limax maximus, veliki balavac
Puževi imaju veliki apetit i često preko noći znaju obrstiti cijele gredice ako ih ima u većem broju. Najugroženije biljke su salate, dalije, kadifice, jagode (plodovi), gredice s usjevima i mlade biljčice općenito, a preventiva su biljke koje ih odbijaju kao međukultura – gorušica, paprat, rajčica i dragoljub (ili prekriti gredicu s listovima navedenih biljki). Navodno ih odbija i ricinus. Ali niti te biljke ne djeluju uvijek odbijajuće.
Slika 1: Žuti živičnjak (Cepaea hortensis) na daliji, Slika 2: mladi grah kojeg su napali puževi
PREVENTIVA
Puževi jajašca odlažu u pukotinama, najčešće pod zemljom, i jajašca izgledaju kao sitni bijeli biseri. Puževi se na jesen zavlače pod zemlju gdje ima pukotina, da bi prezimili i prije toga odložili jajašca. Ako na jesen dok prekopavate gredice naiđete na prizor poput onog dolje na slici, izgnječite rukom jajašca. Zato treba poravnavati zemlju na obranim gredicama. U rano proljeće treba češće prekopati zemlju kako bi promrzla odložena jajašca. Tijekom vlažnih godina neki preporučaju malčirati samo tankim slojem ili uopće ne. Međutim po mom iskustvu to ne smanjuje najezdu puževa, samo mjesto gdje će se oni zadržavati. Ne zalijevati navečer.
Slika: jajašca puževa
Prirodni neprijatelji: ježevi, žabe, sljepići, gušteri, trčci, ličinke krijesnica, rovčice, patke i ostale ptice – štitite prirodne neprijatelje i pokušajte ih privući u svoj vrt – napravite kućicu/sklonište za ježeve, postavite kućice i pojilice za ptice blizu vrta, posadite posvud po vrtu ili uokolo suncokret – on će privući mnoštvo ptičica u vrt jer vole sjemenke suncokreta, a pritom će uloviti i mnoštvo štetnika u vrtu.
Upravo kod razmišljanja zašto puževi postaju sve veća napast svake godine, povezala sam to s činjenicom da ljudi doma imaju sve manje peradi. Kokoši, a pogotovo patke su u stanju jako uspješno držati populaciju puževa pod kontrolom. Nekad je bilo sasvim normalno da svaka kuća u selu ima i perad, danas je to rijetkost. I tako oni koji još uvijek imaju perad, puževe gotovo da i nemaju, dok ostali imaju svake godine sve veće probleme s puževima. Dodatno se je stvar zakomplicirala širenjem Španjolskog puža (Arion vulgaris) po cijeloj Europi kao jednog od najgoreg nametnika. Njegova je sluz gorča od naših domaćih puževa pa tako i nisu tako zanimljivi predatorima, a i kreće se vrlo brzo u odnosu na ostale puževe. Osim toga, bolje tolerira sušu od domaćih vrsta.
Dakle, ako imate omeđen vrt, nije loše razmisliti o nabavi jednog para patkica 🙂 ), jedino morate biti svjesni i činjenice da osim što tamane puževe, jako vole i povrće. Jedino su tu patke indijske trkačice bolje rješenje, jer rade minimalne štete u vrtu (VIŠE).
Slika 1: Mali sivi golać – deroceras reticulatum – ovi mali puževi koji kad su skupljeni podsjećaju na školjkice imaju jako velik apetit i mogu učiniti puno štete
Slika 2: puž balavac jede jabuku za kišna dana
.
Prirodne i mehaničke barijere: Postoje i ograde za puževe – bio-fix – švicarski izum – pocinčani lim čiji gornji rub ima izrazito savijen profil i puževi ju ne mogu prijeći – to je dugovječna ograda oko gredica. Emca – ograda s 2 tanke žice pod naponom struje koja štiti od puževa. A ogradice od bakra su se isto tako pokazale učinkovite, jer u dodiru s puževima tj njihovom sluzi stvaraju električni napon koji im smeta.
Za suhog vremena djeluju tvari koje nagrizaju tijelo ili skidaju sluz i oduzimaju vlagu, zbog čega se tijelo isuši i puž ugine. To su vapno, kameno brašno ili drveni pepeo oko ugroženih kultura. Ali s posipavanjem navedenih morate biti oprezni: drveni pepeo i vapno povećavaju lužnatost tla, tako da na umu morate imati koje vam je pH vrijednosti tlo i koje biljke uzgajate na gredici koju ćete posipavati.
Sol također djelotvorno uništava puževe, ali imajte na umu da korištenjem soli jako narušavate biološku ravnotežu površine koju tretirate, a jako štetite i biljkama. Stoga sol nikako ne koristiti na vrtu.
Oštre tvari – piljevina, oštri pijesak, mrvljene ljuske jajeta, komadići trske, ječmena pljeva, borove iglice… – odbijaju puževe jer im skidaju sloj sluzi s njihovih “stopala” te im prijeti smrt od dehidracije i izbjegavaju ih – posipati okolo gredice da ne mogu prijeći preko “granice”. Navedene barijere pomažu tako dugo dok ne postanu vlažne.
Talog od kave – puževi ne podnose talog od tave i naveliko ga izbjegavaju, posipajte ga posvud po gredicama – time ne samo da ćete otjerati puževe, već i nahraniti gliste koje obožavaju talog od kave i lagano dognojiti zemlju. Talog od kave blago povećava kiselost u tlu, idealan je za bobičasto voće poput borovnica.
Mamci s pivom – njih treba postaviti čim dalje od vrta jer ih strašno privlači, čak u krugu od 100 metara, pa da ih ne namamite u vrt. Posude se ukopavaju u tlo, iznad tla tek 1 cm, pa puževi kad upadnu unutra – više ne mogu izaći i tako se utope. Pivo treba mijenjati svaka 2-3 dana. Glavni nedostatak je što se lako mogu utopiti i razne korisne životinje.
Parazitska biološka metoda – pomoću nematode Phasmarhabditis hermaphrodita koja je prirodni neprijatelj puževa i uništava ih iznutra, te se širi među puževima. Ova je metoda skupa, a i iako tvrde da nematode djeluju “samo” na puževe i da za biosustav opasnosti nema – iskreno, nikad u prirodi nešto ne djeluje samo na jednu stvar, prije bi rekla da su zasad otkrili da navedene nematode djeluju samo na puževe, a način kako ta metoda djeluje na ostatak biosustava još je nepoznanica. Možda saznamo ako nešto pođe po zlu, kako to često biva
Biljne juhe i čajevi koji odbijaju puževe – postoje brojni narodni recepti za odbijanje puževa uz pomoć pripravaka od lavande, ružmarina, timjana, češnjaka, rajčice, kadulje…i u kombinaciji s jabučnim octom, ali tu treba biti jako oprezan jer neki recepti tj pripravci mogu djelovati fitotoksično na biljke.
Pomoću krastavaca i alu folije (nisam još isprobala): narezati krastavce (ili samo staviti koru od krastavaca) u alu foliju, zamotati i napraviti rupice na joj pa staviti na gredice gdje ih želite odbiti: navodno miris krastavaca u dodiru s alu folijom jako odbija puževe.
Zamke: drvene daske, vlažne vreće, veliko lišće povrća, izdubljeni grejpovi ili krastavci, naopačke okrenute glavice salate – tu će se tijekom dana sakriti puževi i tako ih možete skupiti u velikom broju – i odnijeti daleko od vrta – uvijek ih je lako odnjeti nekamo u šumu ili na livadu.
Međutim, radi pada broja prirodnih neprijatelja, populacija puževa se je jako namnožila posljednjih godina, a tome su jako pogodovala kišna i vlažna ljeta. Pored svih metoda koje se kod strašne navale puževa pokazuju tek slabo učinkovite, mnogi su počeli skupljati i sami ručno uništavati puževe. Puževi se mogu skupljati u kante i polijati s vrućom vodom, a tako odstajana “juha” od puževa polijana po tlu navodno ima odbijajući učinak za žive puževe. Ako koristite vodu s soli u koju skupljate puževe, imajte na umu da tu vodu ne polijevate po zemlji gdje uzgajate biljke, jer slana vode ubije život u tlu. Voda s građevinskim vapnom puno je bolja alternativa – ima isti učinak i jako mali utjecaj na tlo (samo kratko povećava lužnatost tla). A mnogi izlaze na večer van s noževima i rješavaju se puževa na taj način – probadanjem puževa. Moja je preporuka voda s vapnom.
Kako god bilo, puževi nam rade sve veće štete. A sve se čini, kako je u našoj okolini sve manje prirodnih neprijatelja puževa, ljudi su u zaštiti svojih biljaka sami polako počeli preuzimati tu ulogu.
Acidanthera bicolor – Etiopska (mirisna) gladiola
Acidanthera bicolor – Etiopska (mirisna) gladiola je lukovičasta trajnica iz obitelji Iridaceae. Porijeklom je iz Etiopije, a srodnik je gladiole (spadaju u istu obitelj), pa otud naziv etiopska gladiola. Posebnost joj je što njeni cvjetovi jako ugodno mirišu. U uzgoju su ju počeli križati s klasičnim gladiolama da bi dobili mirisne vrste gladiola.
Acidanthera, tj njene lukovice se sade na identičan način kao i gladiole – sade se na proljeće na dubinu 8-10 cm. Najbolje ih je saditi u skupinama, tako najviše dolaze do izražaja. Mogu se zapravo saditi i u tegle i na otvoreno, ali uvijek su bujnijeg rasta ako su posađene na otvoreno. Na otvorenom narastu 80-180 cm, a na jednoj stapki biljka razvija 3-8 cvjetova. Cvjetovi im ne traju nažalost tako dugo kao u gladiole, tek nekoliko dana ali se zato izmjenjuju na vrhu cvjetne stapke – uvijek na vrhu cvate samo jedan cvijet.
Acidanthere za rast trebaju topla i sunčana mjesta i dosta vlage – ako ih ne zalijevate u doba suše postoji mogućnost da neće cvasti te godine. Cvate nešto kasnije od gladiole, ponekad čak i tek krajem ljeta.
Iako su im listovi identični listovima gladiola, pupoljci nisu, što možete vidjeti na slijedećoj slici:
Lukovice acidanthere su manje od lukovica gladiola, i moraju se ujesen vaditi iz zemlje. jer ne mogu prezimjeti hladne zime. Lukovice se zimi trebaju čuvati na toplijoj temperaturi od gladiola, čak na 10-15 stupnjeva, a držanje na hladnijim temperaturama može uzrokovati izostanak cvjetanja slijedeće godine.
Slika: lijevo lukovica acidanthere (s cijelom stabljikom), desno lukovica gladiole – oblik lukovice je jako sličan, ali gladiola ima veće lukovice, a acidanthera uvijek bijele lukovice
Razmnožavaju se sjemenom ili malim lukovicama odvojenim od matične biljke. Sjeme nastaje u čahurama nakon cvatnje i do cvjeta uzgojem iz sjemenja traje više godina. Stoga radije preporučam potrgati te čahure da biljka ne troši energiju na to i radije ih razmnožavati malim lukovicama koje nastaju uz matičnu lukovicu. Iz tih malih lukovica postoji mogućnost da procvjetaju već za 1-2 godine. Ja svake godine poberem one najveće uz matičnu lukovicu, i sadim ih na proljeće između velikih lukovica, tako imam sve na okupu kad ih opet na jesen vadim.
Crnooka Suzana – Thunbergia alata
Crnooka Suzana – Thunbergia alata (Thunbergia alati) je višegodišnja penjačica koja se kod nas uglavnom uzgaja kao jednogodišnja biljka. Porijeklom je iz istočne Afrike, a spada u porodicu Acanthaceae, rod Lamiales (zijevalice). Cvate u narančastoj, bijeloj, žutoj, crvenoj boji i različitim “međukombinacijama” boja.
Crnooka suzana je penjačica prilično brzog rasta i vrlo rano počinje cvasti. Ima nazubljene srcolike listove, a cvijetovi su najviše karakteristični po crnoj sredini. Voli dobro propusno tlo i redovito zalijevanje, ne podnosi baš dobro sušu, a za poziciju je najbolje odabrati sunčanu poziciju pa do polusjenovitog mjesta. Na svom prirodnom staništu raste na rubovima šuma.
Crnooka suzana se može uzgajati i u teglama i na otvorenom. Ako je uzgajate u teglama, osigurajte joj dovoljno veliku teglu i bogati supstrat da može dobro rasti.
Slike: ovako izgledaju mlade biljčice prije cvatnje
Ove sam se godine odlučila za sjetvu na otvorenom, u laganoj polusjeni kraj 2 višnje, uz žičanu ogradu. To je bio pun pogodak – rasla je jako brzo, bujno i neprekidno je bila prepuna cvjetova cijele godine . Kako je godina bila dosta kišna, nisam ju nijednom zalijevala.
Koliko imam iskustva s ovom penjačicom i koliko sam imala prilike čuti tuđa iskustva – mnogi imaju problema s skupljanjem sjemenki jer do uspješnog oprašivanja nažalost ne dolazi baš često. Prema tekstovima s interneta navodno ju oprašuju pčele, prenoseći pelud na leđima. Iskreno, već jedno vrijeme mozgam što i zašto, pod kojim uvjetima se oprašuje…vjerojatno postoji još neki faktor u cijeloj ovoj priči oko oprašivanja crnooke suzane, ali nažalost to mi još nije poznato.
Ovako izgleda neoplođena sredina, i pokraj nje oplođena:
.
Sjemenke crnooke suzane:
Ja nažalost sjemenke ove godine nisam pronašla, pa ću se samo nadati do proljeća da je ipak možda bilo nešto sjemenki i da se je sama zasijala. Crnooka suzana podnosi temperaturu do nekih -5 stupnjeva, samo ju treba zaštititi da bi mogla tako prezimiti, ako živite u kraju gdje se ne spušta temperatura niže od -5 stupnjeva. Ako je uzgajate u tegli, možete ju preko zime držati u svjetloj slabije grijanoj prostoriji i ona tako može prezimiti.
Osim što se razmnožavaju sjemenjem, navodno se mogu razmnožiti i reznicama – niti to nisam nikad probala.
Crnooka suzana je penjačica koja se vrlo rado uzgaja posvud u svijetu, ne samo radi svog dražesnog izgleda, nego i zato što nigdje ne podivlja s rastom i ne postane problem. Jedino nažalost, mnogima u našim krajevima probleme predstavlja činjenica kako uspjeti nabaviti sjeme i kako ju dalje održati i razmnožiti. Možda je zato mnogima tako neodoljiva:))
Eucomis bicolor – ananas ljiljan
Eucomis bicolor je lukovičasta trajnica iz obitelji Hyacinthaceae, porijeklom iz Južne Afrike. Općenito se cijeli rod Eucomisa često naziva ananas ljiljan, jer mnogo biljaka iz tog roda ima cvijet koji liči na ananas. Eucomis bicolor ima velike lukovice, veliku lisnatu rozetu i prilično veliki cvijet, odnosno skupinu zeleno-ljubičastih cvijetića koja izgledom jako podsjeća na izgled ananasa.
Lukovice eucomisa možete pronaći na proljeće u cvjećarnama, doduše malo su rijeđe u ponudi, ali uporni će ih pronaći. Osim iz lukovica, eucomis bicolor se može uzgojiti iz sjemenki, lisnih reznica i iz dijela ( “listića) lukovice. Ovako uzgojene biljke eucomisa prvi će puta cvjetati tek za 3-4 godine, a ako imate sreću da vam se je odrasla lukovica podijelila, što se događa rijetko, ona će cvasti prvi put za otprilike 2 godine.
Eucomis bicolor se može uzgajati i u teglama i na otvorenom. Voli sunčanu poziciju, ali podnosi i polusjenu. Lisnata rozeta naraste do 60 m, a cvjetna stapka naraste u visinu do 40 cm. Ako se sadi na otvoreno, sadi se na dubinu od 1-2 visine lukovice, ako se sadi u teglu vrh lukovice treba biti u ravnini s zemljom u tegli. Ja ga osobno uzgajam u teglama i zimi unosim unutra – najesen se lukovice mogu ili vaditi ili ostaviti da se supstrat posuši i tako ih čuvati tokom zime. Preporučljiva temperatura za čuvanje zimi ne bi smjela biti viša od 10 stupnjeva.
Prema iskustvima nekih vrtlara, može prezimjeti vani i u kontinentalnim krajevima. Podnosi niske temperature do nekih -12 stupnjeva, pa je potrebno dovoljno ga duboko posaditi i mjesto gdje je posađen dobro zaštititi tresetom i grančicama. Osim toga, jako je i bitno u kakvom je tlu posađen – mora biti dobro odjedito, drenirano tlo. Naime, eucomis voli vlagu, ali previše vlage odnosno zadržavanje vode u tlu uzrokovati će trulež i propadanje lukovica. Kako ga nikad nisam ostavila vani preko zime, ne mogu garantirati da će sigurno prezimjeti kod nas, pogotovo što zadnjih zima temperature jako padaju i ispod -20. Osobno ću probati ostaviti par lukovica vani u zemlji kad ga razmnožim, pa ću naknadno još o tome pisati.
Lukovice eucomisa se sade u rano proljeće u tegle, ili na otvoreno. Evo kako izgleda razvoj eucomisa u tegli – većina mladih izboja prekrivena je tamnim točkama, i odrasle biljke znaju imati točke, uglavnom na cvjetnoj stapci i naličju podnožja listova. Sve 4 lukovice koje sam ove godine posadila su neujednačeno nicale, pa tako možete vidjeti sve faze razvoja – čim malo naraste, ubrzo se pojavljuje i cvjetna stapka s karakterističnom “čuperkom listova” na vrhu.
Osim toga, na 2. slici i možete vidjeti 2 mala listića koja vire iz zemlje – to su eucomisi koji su proklijali iz sjemena.
S obzirom da eucomis ima prilično veliku lisnatu rozetu, treba i dosta prostora, stoga ako sadite više eucomisa skupa, birajte čim širu teglu.
Cvatnja počinje rastom cvjetne stapke u visinu, i nakon toga se počinju otvarati mali cvjetići, od dolje prema gore.
U vrijeme cvatnje, eucomis treba dosta vode i traži redovitije zalijevanje – primjetiti ćete to i sami ako mu “uvenu” listovi. Ali nemojte zaboraviti da nakon cvatnje smanjite zalijevanje, jer od viška vode mogu istruliti lukovice.
Cvatnja se može protegnuti od lipnja pa sve do kraja kolovoza. Za vrijeme cvatnje jako privlači pčele.
Cvat eucomisa bicolor je pravo malo remek djelo prirode, zeleni cvjetići obrubljeni ljubičastom bojom:
Nakon što ocvate, počinju rasti zeleni plodovi u kojima se formira sjeme. Nakon što je sjeme zrelo, plodovi posvijetle i počinju se otvarati na dnu i počinje se rasipati sjeme. Što se tiče samog nastanka sjemenja, ponekad ćete pronaći tek pokoju sjemenku, unatoč tome što će biljka uredno imati velike zelene plodove, većina ih može biti prazna. Ponekad će čahure biti prepune sjemenki – naravno, čim imate više biljaka eucomisa i što im je ujednačenija cvatnja, to će biti i puno veći postotak oprašivanja i sjemenki.
.
Sjeme je crno, kruškolikog oblika i dužine do 1 cm. Eucomis Uspješno raste iz sjemena, klijavost je vrlo visoka, samo da bi se razvila biljka do veličine kad cvjeta, potrebno je otprilike 4 godine.
Eucomis bicolor je biljka koja ne traži puno pažnje, a svojim neobičnim, egzotičnim izgledom plijeni pažnju vrtlara i mnogi ga rado sade u svom vrtu. Kod njegovog je uzgoja najbitnije pronači mjesto i način uzgoja koji će mu kod vas najviše odgovarati. Meni je ovo bila treća godina i mislim da sam konačno uspjela izvući maksimim od njegove ljepote, s time da ću ih iduće godine posadili u još malo širu teglu. Prve sam ga godine posadila na prevlažnu i nabitu gredicu i jedna mi je lukovica propala a druga nije uopće cvala, druge godine zasebno u tegle, ali eto, ove treće godine su posađeni u skupini i najviše sam zadovoljna takvom sadnjom eucomisa.
Rujan 2010 – prehladno i previše kiše
Kao što i sam naslov govori, i mjesec rujan je bio u stilu cijele ove godine – prehladan i prekišan. Bilo je toliko hladno (ok, ja sam prilično zimogrozna) da smo grijanje palili u večernjim satima već krajem kolovoza.
Previše kiše nanijelo je dosta štete na vrtu – rajčice su bile dotučene, čak i one sitnije sorte, a dosta glavica kelja je prepuno puževa, zemlje i glista.
Mnogo sjemenja nisam pobrala jer jednostavno nikako da se dozori i posuši, a i mnogo je cvijeća bilo prilično ofureno radi kiše. Najviše mi je žao ljetnih zvjezdana, jer su cvali tek nekoliko dana kad im je previše kiše uništilo prekrasne jarke cvjetove. I ne samo da je ofurila cvjetove, opet je strašno mnogo toga ostalo polegnuto radi kiše.
Radovi u rujnu su mi se radi navedenih vremenskih prilika uglavnom odnosili na berbu graha, ako bi se posrećila par suhih sunčanih dana da se je osušio na vrtu. Kako je većina graha bila pobrana i očišćena, suhi sam grah smrznula na par dana na – 18 u ledenici, jer ta temperatura ubija ličinke grahovog žiška, te dobro posušila i spremila u staklenke. Uglavnom, grahov je žižak česti nametnik graha, često je njime zaraženo i do 50% zrna graha, a zamrzavanje je najlakši način da vas ne zaboli glava kad nakon par mjeseci uzmete posudu sa suhim grahom i u njoj pronađete mnoštvo crnih kukaca i izbušena zrna graha. Ako je suhi grah na toplom, to se događa jako brzo, već za par mjeseci. A postoje 2 glavna načina suzbijanja – zamrzavanje ili tretiranje kemikalijama. A ako kupujete suhi grah u dućanima, i ako mislite da se bar kod graha ne treba brinuti radi previše tretiranja kemikalijama, u krivu ste. Skladišta graha, odnosno podovi i zidovi tretiraju s insekticidima.
Osim graha, i visoke mahune su bile jako rodne ove godine, ali ih je nažalost radi previše kiše potkraj mjeseca prilično napao graškov savijač, što se događa stvarno jako rijetko, ali eto, ovo je takva godine. A uskoro će biti za berbu i niske mahune koje sam sijala sredinom ljeta, za jesensku berbu.
Kiša i vjetar polegli su i većinu suncokreta. Ja suncokret grickam cijele sezone suncokreta, najbolji mi je svježi, a ostatke koje ne stignem pojesti sušim i spremam za ptičice zimi. Kako je sve bilo polegnuto, počela sam i s berbom suncokreta. Trgam ocvale cvjetne glavice koje su se već polako počele sušiti, razdvajam zrnje i sušim na tavanu. Zrna je nužno izdvajati iz glavica jer postoji velika vjerojatnost da će sve istruliti ako ne izdvojite zrna. Naime, cvjetna glavica suncokreta je spužvaste strukture i teško ju j potpuno posušiti, osim ako nisu u pitanju stvarno velike vrućine i ako to stalno okrećete. Godinama sam pokušavala posušiti suncokret u glavici, kad sam konačno shvatila da je najučinkovitije razdvojiti zrno i tako ga posušiti, spremiti u kantu ili kutiju i bez brige ste s tako spremljenim zrnjem. Na 2. slici ispod možete primijetiti početak pljesni na glavicama suncokreta, a nažalost tako propadaju i zrna suncokreta skupa s glavicom.
I s vrta je bilo potrebno maknuti suncokrete, odnosno preostale stabljike suncokreta. Oni nemaju niti dubok niti jako razgranat korijen (u usporedbi s veličinom njihove stabljike), pa je to jedan od razloga zašto se nakon jačih kiša i vjetrova većina poliježe – to su vrste koje u glavnini narastu preko 3 metra u visinu i imaju ogromne cvjetne glavice. Prvih sam godina čupala sve suncokrete i to je bio prilično naporan posao. Naime, iako nemaju predubok niti preširok korijen, on je zapravo jako razgranat i “uhvati” u sebe mnogo zemlje, pa kad se čupa, zapravo se s korijenom vadi veliki grumen zemlje. Dakle ostaju rupe u tlu, čupa se i sve ostalo što raste pokraj, treba jako tresti taj grumen da se oslobodi zemlja, što je gotovo nemoguće, a time se uzurpira i jako mnogo glista koje se vole tu zavlačiti. Prve sam godine taj grumen čistila – sjekirom – sjekla sam sitnije dijelove sa zemljom da popunim rupe koje sam napravila čupanjem. Zaključila sam da je to stvarno uzaludan posao, a i da jako uzurpiram životne zajednice ispod tla, pa sam iduće godine odlučila ne čupati nego rušiti. Ako ide ručno ga odlomiti iznad tla, ako ne onda – sjekirom. Kako mi suncokret većinom raste na gredici s jagodama, ne smeta mi što ostaje korijenje u tlu, a s druge strane to je odlično za gliste i ostale kukce ispod zemlje. A i ono što ostaje na ostatku vrta, ako mi zasmeta vadim na proljeće. Stabljike suncokreta stavljam na hrpu za lomaču gdje ih palim – pepeo suncokreta bogat je kalijem, te tim pepelom gnojim zemlju na vrtu. Dakle, sve sa svrhom i razlogom. A najveselije će biti ptičice zimi dok zapadne snijeg i sve smrzne:)
Slike: polegnuti suncokreti nakon kiše i vjetra i korijen suncokreta
Jedino mi se čini da kod previše kiše uživaju tikvice – jako malo obolijevaju, ogromne su izrasle i stalno rode cijele godine. Isto tako, kad je vlažnije i hladnije – idealno j za uzgoj rotkvice.
I kraj rujna je na mom vrtu vrijeme kad počinju dominirati kupusnjače (jer ih u globalu prekasno sijem i presađujem, pa onda glavnom većina rodi na jesen). Za sad ima kupusa, kelja, brokule i karfiola, a kelj pupčar će roditi kasnije. I kao što sam već spomenula, dosta glavica kelja je prepuno puževa, zemlje i glista radi previše kiše.
,
A ostalo j i nešto malo ukrasnog kupusa još od prošle godine i nisam sve počupala – on je opet narastao i opet krasi gredice.
Tijekom rujna još smo uvijek uživali u plodovima jabuke, one jedne jedine o kojoj sam već dosta pisala, stvarno je bila i ove godine jako rodna. Peruanske jagode su jako narasle, ali nažalost tijekom rujna još nije bilo zrelih plodova, još su bile naveliko u cvatnji.
I za kraj malo o cvjetnjaku. U mjesecu rujnu cvatu žute lužarke, koje zapravo izgledaju kao šafrani, samo cvatu na jesen. A dalije su na nekim gredicama još uvijek ostale prekrasne.
Procvala je i physostegia virginiana “Vivid”, i pennisetum
.
Na vrtu su opet procvali lupinusi, a uspravni amaranthus poprimio je svoju jarko-crvenu boju
.
Postoji uzrečica, kada procvatu zvjezdani (lat. aster), oni najavljuju kraj vrtlarske godine. Zvjezdani (trajnice) počeli su cvasti krajem rujna. Oni cvatu u raznim bojama, a jako privlače pčele. Ispred kuće imam uz ogradu posađene visoke zvjezdane, narasli su preko 1,5 metara, a kako se cvjetići otvaraju, tako sve zuji oko njih.
.
Ispred vrta sam jedan dio posadila “ogradicu” od niskih zvjezdana, tako da je i vrt poprimilo veselo jesensko šarenilo. A uz zvjezdane, procvali su i visoki suncokreti trajnice, koji su isto karakteristični za rujan.
Što reći za kraj? Mnogo toga nisam učinila jer jednostavno radi vremena nije bilo moguće. A s druge strane, zapravo u rujnu i nema baš previše posla na vrtu, tako da i nije strašno. Sad samo strepim da ne bude mrazeva još barem do kraja listopada, da uspijem još skupiti neko sjeme i završiti neke berbe, te da čim duže potraje ovo velo jesensko šarenilo.
Vrkuta, gospin plašt – Alchemilla vulgaris
VRKUTA – GOSPIN PLAŠT – Alchemilla vulgaris
Biljka za žene, biljka za one žene koje žele postati majke
Botanički podaci:
Biljka: Alchemilla vulgaris
Ljekarnički naziv: Herba Alchemillae
Porodica: Rosaceae
Drugi nazivi: Gospin plašt, virak, Božja plahtica, rosnik (zbog rose koja se nakuplja na udubinama listova)
Stanište i rasprostranjenost: vrkuta je vrlo rasprostranjena biljka, posebno voli veću nadmorsku visinu (planinske i brdske livade Velebita i Gorskog Kotra) iako ju nalazimo i na kontinetu. Voli vlažnija staništa, često je na rubovima livada u poluhladu, na poljma, travnjacima, šumskim čistinama.
Opis: vrkuta je zelena trajnica visoka 10-40 cm (zavisno od podvrste ali i zemlje i vlage). Listovi su na dugim peteljkama više okrugli ali „krpasto” razdijeljeni na 7-11 režnjeva (uvjetno rečeno sličan obliku sljeza, pogledati sliku) sa nazubljenim rubom. „Režnjevi” tvore oblik harmonike i blago su ljevkasto udubljeni, u centralnoj udubini a na nazubljenim rubovima lista skuplja se rosa ( od te rose u srednjem vijeku alkemičari su pokušavali napraviti zlato i eliksir života, od tuda i latinski naziv). Vrkuta cvate od svibnja do kolovoza (zavisno od tla, vlage, nadmorske visine). Cvat je žutozelen ili zelen na vrhu cvatnih stapki ( koje po sebi imaju manje listiće) a sastoji se od rahlih nakupina majušnih neuglednih cvijetića. Cvijet i biljka nemaju neki posebano izražen miris (recimo da je „travnat”), okus se preljeva od trpke do ugodno nježne „uljasto-travnate” nijanse.
Srodne vrste: postoji jako puno srodnih vrsta vrkute, koje se međusobno vrlo teško razlikuju ali su sve ljekovite. Alchemilla alpina je srebrna vrkuta koje u Hrvatskoj gotovo da i nema (većinom raste u Alpama), a kod nas je zaštićena. Najočitija razlika „obične” i srebrnolisne vrkute su srebrnasto dlakavi listovi sa donje strane.
Sastav i aktivne tvari: razne mineralne i organske tvari, 6-12 % tanina, eterično ulje, flavonoidi, puno vitamnina C, gorke tvari, lecitin, fitosterol, razne kiseline ( među kojima prednjači salicilna kis.), agrimonin, levigatin, pedunkulagin, saponini, smola.
Berba: bere se u doba cvatnje (svibanj-kolovoz) list i stapke sa cvatom. To je trajnica kojoj se korjen ne koristi u ljekovite svrhe prema tome nemojte ga čupati. List se može sakupljati i nakon cvatnje, ali onda nema toliku ljekovitu moć sinergije aktivnih tvari iako tada ima povišenu razinu tanina pa se ciljano za tu svrhu može brati ( proljev).
Djelovanje i uporaba: ovo je izrazitotaninska biljka koja se u prvom redu kroz stoljeća koristila kao biljka za rane (obične rane, zagnojenja, čireve ili kod vađenja zuba). Snažno je protuupalna biljka za sve ženske bolesti (pogotovo vezane uz maternicu) te razne vrste krvarenja. Većinom se pripremala kao čaj ( vrlo rijetko kao prašak). Zbog obilja tanina koristi se i kod rijetke stolice (pogotovo ako je krvava). Djeluje kao regulator hormona, biljka potiče rast progesterona.
Upozorenje: obilje tanina ima svoje prednosti ali i mane. Osobe koje imaju komplikacija za žuči, želucom i jetrom trebaju jako paziti na dozu koju uzimaju ( šalica čaja takvim ljudima može pasti kao „težak kamen na želudac” ali to isto čini i jetri). Naravno trudnice i dojilje trbaju ju uzimati u kontroliranim dozama, oprez je potreban i kod ljudi koji uzimaju sredstva protiv zgrušavanja krvi ( srčani bolesnici i tlakaši, pogotovo ako su na Maravinu). Vrkuta može kod vrlo osjetljivih ljudi pretjerano stegnuti stolicu ( u tu svrhu se vrlo često koristi kod proljeva u male djece). Kako djeluje na mišiće maternice (iako se najčešće koristi baš za te namjene) uvelike prekomjerna doza može izazvati neželjene posljedice u vidu osjećaja „stegnutosti”, pritiska genitalnih organa.
Načini primjene: vrkuta je vrlo ljekovita biljka, pogotovo je vrlo ljekovita za cijeli niz ženskih problema. Danas se većinom se koristi kao infuz, rijeđe kao tintura, prašak ili estrakt ( on se najviše koristi kod pripreme ljekovitih biljnih vaginaleta).
Biljka za žene: stoljećima se vrkuta uspješno koristila za poteškoće vezane uz menopauzu, mentruacijske probleme ( regulira mjesečnicu, uravnotežuje hormone, pogotovo djeluje kod prevelikih krvarenja i bolnih menstruacija), olakšava porod, djeluje kao pomoć ( oralna primjena ali i vaginalno ispiranje) kod raznih vrsta iscjedaka i bijelog pranja. Njena najveća primjena je u „davanju tonusa” „preslaboj” maternici ( jača stijenku maternice). Tako na neki način (uvijetno rečeno) „štiti” od pobačaja i olakšava porod. U tu svrhu koriste ju žene koje su imale spontane pobačaje, „nisku” maternicu ili „nisko nose”. Iako se danas vrkuta ne istražuje puno ( niti približno dovoljno s obziroma na učinke koje joj pripisuje tradicionalna medicina) neka novija istaraživanja govore u prilog tome da vrkuta djeluje povoljno i kod oboljena kojima su uzrok virusi. Ako to povežemo sa njenom tradicionalnom upotrebom kod oboljenja maternice (snažno regenerira i tonizira) ali i vrlo učinkovitog djelovanja na rane, dolazimo do toga da je ovu biljku kao potrebnu pripomoć korisno koristiti kod oboljenja kojima je uzrok HPV. U tu svrhu vrlo je je uputno kombinirati sa konopljikom ( Vitex agnus castus) ali tada se obavezno morate konzultirati sa fitoaromaterapeutom jer iako ova kombinacija vrlo snažno djeluje na imunitet genitalnog područja isto tako snažno djeluje i na hormone ( a to nije područje gdje si želite sami prepisivati terapiju).
Njena duža upotreba ( kombinirana sa drugim biljnim preparatima) nikako neće odmoći ali će vrlo moguće pomoći podignuti „imunitet” tretiranog područja. Novija istaraživanja također potvrđuju njeno antibiotsko, protubakterijsko i protugljivično djelovanje. Cijeli spektar njenog djelovanja još nije do kraja otkriven ali vjerujem da će nas ova biljke koja „čini čuda protiv neplodnosti” još u mnogome iznenaditi. Tako su npr. japanski znanstvenici otkrili da tvar agrimonin koju sadrži vrkuta zaustavlja rast raka dojke. Općenito vrkuta je biljka broj jedan koje se trebamo sjetiti kod gljivičnih, bakterijskih i virusnih upala tijela a pogotovo genitalnog područja, kod pms-a, mioma, hormonalnih poremećaja, tegoba sa menopauzom, menstrualnih bolova i prejake menstruacije, „slabe” i „bolesne, ispadajuće” maternice, a učiniti će i pozitivni pomak kod endometrioze. Ovo je zaista predragocjena biljka za zdravlje žene. I za kraj nešto možda interesantno: vrkuta je stoljećima bila tajno sredstvo za dugotrajno mršavljenje.
Osnovni recept za pripremu čaja/infuza od herbe vrkute:
Za one osjetljive ( žedudac, jetra, žuč):
1 malu žlicu biljke preliti sa 1 šalicom kupuće vode, poklopiti i pustiti da odstoji pola sata. Potom procjediti, podgrijati po potrebi, zasladiti medom ako se baš mora piti slatko i popiti NA GUTLJAJE. Uvijek raditi svijež infuz ( ne piti onaj od jučer!). Tokom dana popiti 2-3 tople šalice ovako napravljenog čaja.
Uobičajeni recept:
1 jušna žlica herbe na dva decilitra kipuće vode, ostaviti da odstoji poklopljeno pola sata-sat, procjediti i popiti na gutljaje. Popiti 2-3 šalice ovako napravljenog čaja tokom dana, uvijek spravljati svježi od toga dana ( ne piti od jučer!).
Recept za one koji su se odvažili na dulju kuru i one koji imaju većih disbalansa u tijelu:
2 velike žlice herbe preliti sa 1 l kipuće vode ( vodu ostavite prije da vrije par – 10 min), poklopljeno ostaviti da odstoji 1-2 h. Potom procjediti, podgrijati ako je potreba, zasladiti medom ako se baš želi ( iako je u principu bolje ne) i popiti tokom dana na gutljaje. Ako vam ostane čaja od prethodnog dana njega ne pijte nego ga upotrijebite za vaginalno ispiranje, u kupkama, kao tonik i komprese za masažu tijela, lica i vlasišta ( pogledati gore pod svojstva).
U različitim zemljama i pod različitim smijerovima travarstva razvile su se drugačije predožbe i sugestije oko razdoblja uzimanja vrkute. Ja osobno smatram da ju je potrebno piti tokom cijeloga ciklusa (osim kada se radi o iznimno disbalansiranoj hormonalnoj slici, kada treba uzimati individulano prepisanu terapiju vrkute i drugog bilja a koja zavisi od slučaja do slučaja). Neki smjerovi sugeriraju upotrebu samo tokom druge polovine ciklusa. Vi (ako se ne želite konzultirati sa nekim od fitoaromaterapeuta) učinite kako osjećate da je bolje i sa čim se bolje osjećate. Vrkuta nema nekih velikih kontraindikacija ( pogledati pod Upozorenja) i općenito se smatra vrlo sigurnom biljkom. Dakle ako ne učini neki jako veliki pomak u pozitivnom smijeru nećete niti učiniti veliku štetu. No, šteta je da je pijete bez nekih rezultata….
