Galtonia candicans – ljetni zumbul
Galtonia candicans je lukovičasta biljka iz obitelji Hyacinthaceae, naziva se još ljetni zumbul. Porijeklom je iz južne Afrike, pokrajina Natal, donijeta je u Europu 1870. Riječ candicans u prijevodu znači postati potpuno bijela, a što ju u nazivu razlikuje od ostalih vrsta iz roda galtonia, a koje imaju žućkaste ili zelenkaste cvijetiće.
Galtonia candicans u svom prirodnom staništu raste na vlažnim travnjacima – najviše voli suhe zime i vlažna ljeta, ali jako je bitno da je tlo dobro drenirano i da se ne zadržava voda oko lukovica. Cvjetne stapke mogu narasti čak i do 1,5 metara, a cvijetovi su prilično veliki, dugotrajni i navodno mirisni – nažalost, miris još nisam kod svojih zamijetila, vjerojatno imam neki kultivar koji ne miriše. Ima dugi period cvatnje jer se bijeli cvijetovi otvaraju postupno prema vrhu.Voli direktno sunce, zaštićeno mjesto od jakog vjetra. Najljepše su posađene u skupinama (ne kao moje prošle godine s dalijama:)).
Razmnožava se sjemenom, jer iako je to biljka s lukovicom, oko matične biljke ili nema malih lukovica, ili ih ima jako malo. Klijanje galtonie mi je bilo nešto sasvim novo i neobično, jer se mlade biljčice ne rješavaju ovojnice sjemena, nisu dvosupnice nego sjemenka hrani mladu biljku na vrhu prilično dugo, a početno naraste samo jedna vlat:
Uzgojena iz sjemenja može prvi put procvasti već druge sezone, kod mene se to nažalost nije dogodilo jer sam male biljčice posadila na presušno mjesto i nisu mi baš nešto narasle prošle godine:
Odrasla lukovica mi se je dosad samo jednom podijelila, zato ih želim više uzgojiti iz sjemenja.
Cvate sredinom ljeta, prilično dugo, ponekad iz jedne lukovice potjera i naizmjence više cvjetnih stapki. Pupoljke počinje tjerati već krajem lipnja, a cvatu cijeli srpanj i dio kolovoza.
Ove su godine posađene na drugo, vlažnije mjesto, u zavjetrini (točno kako im odgovara), te su jako dugo cvale ove godine – jedna cvjetna stapka još i sad cvate – dakle ukupno duže od 2 mjeseca.
Nakon što ocvate, na mjestu cvjetova ostaju velike zelene čahure koje se, kako zori sjeme, postupno suše. Kad je sjeme zrelo, otvaraju se na vrhu i rasipaju se crne sjemenke.
Od nametnika mogu ih napasti puževi, i to uglavnom manje, nježnije biljčice.
Da li može prezimjeti kod mene vani ili ne je diskutabilno, prema nekim literaturama da, prema nekim ne. Zimi postoji opasnost da radi viška vlage istruli na otvorenom. Ja ju za svaki slučaj sadim najesen u tegle i spremam na tavan. Prema nekim literaturama, najviše voli da ju se ne dira, ne voli presađivanje, tad najobilnije cvate. Stoga ću ove zime pokušati ostavti nešto od uzgojenom podmladka ostaviti preko zime vani, pa ću pratiti rezultate. Isto tako, ove godine mi je izrasla i procvala na gredici na koju ju nisam sadila, malo dalje o mjesta gdje je rasla prošle godine, što bi najvjerojatnije značilo da sam jednu lukovicu prošle godine propustila izvaditi iz zemlje. Ali, kako još nisam 100% sigurna da je to točno, ipak ću dio lukovica izvaditi i spremiti na sigurno:)
Jakobinija – Jacobinia carnea (Justicia carnea)
Jacobinija carnea je biljka koja se kod nas uzgaja uglavnom kao lončanica. Botanički naziv joj je Justicia carnea. Još se naziva i Brazilsko pero i Flamingo cvijet, a u mediteranskim područjima naše zemlje i dubrovački gospar.
Prema Wikipediji, Justicija je rod od oko 420 vrsti cvjetnica iz obitelji Achantaceae, iz reda zijevalica (Lamiales). Može cvasti u bijeloj, roza, ljubičastoj, crvenoj, žutoj i narančastoj boji.
Lišće joj j dosta veliko i tamnozeleno, a uobičajeno počinje cvijetati u kolovozu. Cvatnja počinje formiranjem zelenih “pupoljaka” na vrhovima grana.
Ubrzo iz zelenih “pupoljaka” počinju provirivati pravi pupoljci.
Posebnost jakobinije su njeni cvijetovi – to što vidite na vrhu nije cvijet s mnoštvom latica, nego skupina izduženih cijevastih cvijetića s jezičcima – zato spada u red zijevalica. Cvijetovi se postupno otvaraju, što možete vidjeti na slijedećoj slici – zatvorene i sa svake strane po jedan procvali cvijet.
Jacobinija se kod nas uzgaja u teglama jer ne podnosi niske temperature i zimi se mora držati unutra. Zimi ju držim u svijetloj prostoriji na nekih 18 stupnjeva zimi. Ona voli sunce i uspijeva i u svjetloj polusjeni, samo se prilikom iznošenja van na proljeće mora postupno privikavati na direktne sunčeve zrake. Cvate na vrhovima stabljike, već i male sadnice jako rano cvatu. A kako cvate samo na vrhovima stabljike, bitno ju je redovito pincirati (trgati vrhove) kako bi formirala čim bujniju krošnju s čim više vrhova. Ako se pravilno njeguje, već za godinu dvije iz male biljčice može narasti ovako prekrasna biljka:
Cvijetovi traju dosta dugo, nekih 2 tjedna. Nakon što ocvate, ponovo ostaju samo oni početni zeleni “pupoljci”, jer se cvijetovi suše i opadaju. Ako se ocvali cvijetovi potrgaju, tad postoji šansa da procvate barem još jednom iste godine.
Osim što ju je potrebno pincirati radi formiranja krošnje s čim više vrhova, potrebno je i radi činjenice da ona jako rado odjuri u visine i postane prilično izdužena rasta. A kako se jako lako razmnožava iz reznica, nemojte ništa bacati što potrgate, već mlade vršne grančice jednostavno posadite u teglice i redovito zalijevajte, velika većina će vam se bez problema primiti:) Stabljika se sastoji od mnoštva “pregiba” na kojima ju je najbolje otrgnuti – tu tjera nove izdanke, a dio u zemlji tu tjera novo korijenje. Najbolje je da reznica koju ukorijenjujete ima barem 2 pregiba u zemlji, a na vrhu nemojte ostaviti previše listova, tek 2-3 vršna, tako će se lakše ukorijeniti.
Nametnike i bolesti još nisam zapazila na njoj. Imala sam problema s puževima u sobi za zimovanje biljaka (unjela sam par primjeraka s teglama slučajno), a činjenica je da su ju puževi pomalo nagrizli tek dok su pojeli sve ostalo, tako da im nije prvi izbor, a na otvorenom će vjerojatno isto tako radije potražiti nešto drugo.
I još jedna zanimljiva stvar koju sam primjetila – moje mačke ju obožavaju, to je biljka na kojoj obavezno ostavljaju miris sa mirisnih žlijezda na rubovima usana, a kako se stalno navlače oko nje, čak su je ponekad i potrgale. A u unutarnjim prostorijama, tokom zime, također ju moram sklanjati o mački jer su ju često napale i potrgale – i to samo nju. Zašto, to još nisam otkrila, iz iskustva znam samo da ju je bolje držati podalje od mačaka:))
Suncokret – Helianthus annuus
Suncokret je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika, Asteraceae. Naziv mu potječe iz grčkih riječi Helios – sunce i Anthos – cvijet. Potječe iz Sjeverne Amerike, Perua i Meksika. Suncokret je jestiva, ljekovita i ukrasna biljka, uzgaja se po cijelom svijetu.
Postoje brojne vrste ovog prekrasnog cvijeta, od minijaturnih visine 10-20 cm pa sve do gigantskih vrsta visine i preko 3 metara, te raznih boja latica i sjemenki.
Dok su visoki uglavnom žutih latica, ukrasni su česti u raznim kombinacijama boja, ili oblika latica.
Suncokret se sije u rano proljeće direktno na otvoreno. Može proklijati već za dva dana. Ukoliko ih uzgajate kroz više godina, i sami se jako uspješno zasijavaju. Podnose i presađivanje uz obilnije zalijevanje.
Suncokret cvate od lipnja do rujna. Pupoljci su veliki, i prilično neobični.
1 cvijet suncokreta je zapravo skup stotina (pa čak i tisuća) manjih cvjetova (svaka sjemenka – 1 cvijet). Počinje cvasti od vanjske strane prema sredini. Prema peludu na cvjetićima možete točno vidjeti koji dio cvjetova suncokreta cvate.
Nakon cvatnje nastaje mnoštvo sjemenki. Sjemenke mogu biti bijele, crne, sive i kombinacije navedenih boja.
Za raspored sjemenki u glavici suncokreta čak postoji i matematički model (Vogel model za n=1). Tako je savršeno dizajnirano da u ovakvom obliku može stati najviše moguće sjemenki – još jedan razlog da čestitamo prirodi na savršenom dizajnu.
Svježe sjemenke su odlične za grickanje, prirodan su izvor vitamina E. Za dobivanje ulja najbolje su crne sjemenke, a za grickanje sivo-bijele sjemenke. Najbolje za grickanje su svježe, netom ubrane s vrta ocvale cvjetne glavice. Suho se sjeme može spremiti i u zimskim hladnim mjesecima njime hraniti ptičice, koje ga često grickaju i na vrtu.
Kako suncokret može narasti i preko 3 metra u visinu, ukoliko su česte ljetne kiše ili nevremena često se poruši jer ne može držati svoju težinu – korijen nije tako velik niti jak ako ga promotrimo u odnosu na cijeli rast biljke. Ipak, često ga možete sami izravnati i ugaziti tlo oko njega pa će ostati uspravan.
Neobično kod suncokreta mi je također što ponekad naraste kao samo jedan ogroman cvijet, ponekad kao skup mnoštva manjih cvjetova. Listovi su mu srcolikog oblika i često narastu ogromni.
Od bolesti suncokret često u vrijeme suše pogađa pepelnica, a od nametnika znaju ga napasti puževi.
Na jesen kad ocvatu i ukoliko ostanu na vrtu, preporučam da spremite nešto sjemenki za zimu – i za vas, i za gladne ptičice. Ja uvijek poberem sav preostali suncokret, te obavezno izdvojim sjemenke iz glavica jer ih je s njima teško posušiti – često trule. Sjemenke posušim na suncu i držim na suhom. A u zimi, kad je danima zamrznuto i kad ptičice nemaju što jesti – stavljam svaki dan par šaka sjemenki na balkon. Prvenstveno se dođu hraniti sjenice, koje tokom ljeta pojedu jako mnogo nametnika na vrtu, te na taj način također održavam ravnotežu u biosustavu – pomažući sjenicama da prežive zimu.
A na vrtu, kad ostanu ogromne suhe stabljike, preporučam nemojte ih čupati. Prvih sam godina čupala sve suncokrete i to je bio prilično naporan posao. Naime, iako nemaju predubok niti preširok korijen, on je zapravo jako razgranat i “uhvati” u sebe mnogo zemlje, pa kad se čupa, zapravo se s korijenom vadi veliki grumen zemlje. Dakle ostaju rupe u tlu, čupa se i sve ostalo što raste pokraj, treba jako tresti taj grumen da se oslobodi zemlja, što je gotovo nemoguće, a time se uzurpira i jako mnogo glista koje se vole tu zavlačiti. Prve sam godine taj grumen čistila – sjekirom – sjekla sam sitnije dijelove s zemljom da popunim rupe koje sam napravila čupanjem. Zaključila sam da je to stvarno uzaludan posao, a i da jako uzurpiram životne zajednice ispod tla, pa sam iduće godine odlučila ne čupati nego rušiti. Ako ide ručno ga odlomiti iznad tla, ako ne onda – sjekirom. Kako mi suncokret većinom raste na gredici s jagodama, ne smeta mi što ostaje korijenje u tlu, a s druge strane to je odlično za gliste i ostale kukce ispod zemlje. A i ono što ostaje na ostatku vrta, ako mi zasmeta vadim na proljeće. Stabljike suncokreta stavljam na hrpu za lomaču gdje ih palim – pepeo suncokreta bogat je kalijem, te tim pepelom gnojim zemlju na vrtu. Dakle, sve s svrhom i razlogom.
Zanimljivosti o suncokretu:
– suncokret se preporuča saditi uz vlažne zidove kuće (ako imate taj problem) – korijenje izvlači vlagu iz zidova, a radi te sposobnosti se sadi na područjima koja se žele isušiti. Osim toga, izvlači i teške metale i radijaciju iz tla – njime su se upravo radi toga sadila područja oko Černobila.
– jedna šaka suncokreta na dan jača potenciju (bar su tako vjerovali indijanci)
– čaj od suhih latica suncokreta odlično je sredstvo za snižavanje temperature
– pepeo biljke suncokreta sadrži puno kalija i kao takav idealan kao gnojivo za vrt
– obožavaju ga pčele i bumbari
Suncokret je biljka koja ima toliko mogućih načina upotrebe da mu se jednostavno divim. Sjemenke su bogate vitaminima, mineralima, vlaknima, mastima i bjelančevinama. Za ishranu ljudi i za dobivanje ulja koriste se od 1000 godina pr.n.e. Sirove se sjemenke radi svog sastava smatraju ljekovitom hranom, a mogu se mljeviti i dodavati u hranu. Od sjemenki se dobiva i kvalitetno suncokretovo ulje.
U ljekovite svrhe latice suncokreta su se koristile protiv temperature, groznice, želučanih i crijevnih tegoba, a sjemenke protiv nervoze, bolesti dišnih organa, bolesti bubrega i mokraćnog mjehura te povećane prostate. Također se smatra da šaka sjemenki suncokreta dnevno pomaže u jačanju spolne moći i pomaže protiv neplodnosti, te da pomaže čak i kod multiple skleroze.
Suncokret je poznat i kao biljka koja liječi tlo – ima nevjerojatnu sposobnost upijanja štetnih i otrovnih tvari iz tla, te velike količine vode. Srčika iz stabljika se je koristila za izradu papira, osušene stabljike za ogrijev, a pepeo suncokreta je bogat kalijem i tako odlično gnojivo za vrt. Srčika suncokreta sadrži salitru i to je čini i odličnim potpaljivačem. Latice se mogu koristiti i za dobivanje prirodne žute boje.
Suncokret je biljka koja odlično djeluje na biosustav, ako ga imate posađen u vrtu privlači ptičice u vrt, a time dobivate i kontrolu nametnika u vrtu, i tlo pognojeno fosforom iz ptičjeg izmeta.
Suncokret je nevjerojatna biljka, prekrasna i izuzetno korisna, te stoga vjerujem da je zaslužila mjesto u svakom vrtu.
Ako u svom vrtu želite uzgajati suncokret, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.
Kolovoz 2010 – berbe u vrtu
Već se pa zadnjih godina, kao vjerojatno i većina vas, pitam je li se je to klima promijenila. I ove mi se godine čini da je kolovoz, umjesto mnogo sunca, imao mnogo kiše. Da li nam to priroda daje jasna upozorenja da ovakvim načinom više ne možemo dalje?
Sva moja strahovanja za rajčicu su se obistinila – kako je stalno bilo kišno, plamenjača se je raširila munjevitom brzinom i uništila sve stabljike i plodove. Iščekivajući da se to dogodi, pobrala sam jedan dio zelene rajčice i stavila na balkon, da se tamo bar nešto dozori. I dok je na balkonu rajčica polako zorila, na vrtu je sve ostalo ubrzano propadalo. I da sam sve te plodove ostavila na vrtu, i oni bi propali u vrlo kratkom roku.
S obzirom na to da mi se je ovo dogodilo već drugu godinu zaredom (kišno razdoblje i širenje plamenjače), odlučila sam da od iduće godine rajčicu uzgajam na drukčiji način. Svaki “pokus” provodim po dvije godine, ako mi se dvije godine zaredom dogodi ista stvar, to definitivno znači da taj način nije dobar i da treba tražiti drukčije metode. Ono što sam dosad naučila što se rajčice tiče je da ju definitivno moram ranije uzgojiti i imati raniju berbu, i više neću uzgajati sve vrste rajčice jedne pored druge, jer se bolest različito širi po vrstama. A treće, mislim da više niti neće biti na povrtnjaku, osim one samonikle. Ostalo ćete saznati iduće godine:)
Ipak, nije da nemam rajčicu. Nakon što je plamenjača sve poharala, rajčica je opet potjerala, procvala i opet rodila -doduše samo one sitnije vrste, ali svejedno još imam puno rajčice, jedino što se ova ne može ukuhavati.
Najbolje su se držale samonikle koktel rajčice slučajno niknule na cvjetnim gredicama iza kuće – i one su doduše bile zaražene, ali gubici su na njoj bili minimalni, i bolest se je na njima najkasnije pojavila.
Zanimljivo mi je što nakon što se plamenjača pojavi i uništi sve u roku par dana ako stalno pada kiša, poslije se više ne širi jako. Iako je još uvijek prisutna na vrtu, niti lišće niti plodovi ne propadaju previše od plamenjače.
Imam rezultate još jednog “dvogodišnjeg pokusa” – tikve uz ogradu sa zapadne strane vrta. Zamislila sam si da bi bilo super da iskoristim tu ogradu za uzgoj tikvi i tako si “uštedim” prostor na vrtu. Međutim, tikve nisu oduševljene.
Prošle sam ih godine sijala dosta kasno jer smo tek onda postavljali ogradu i slabo su rasle i rodile, pa sam mislila da je to radi kasne sjetve. Ove godine sam ih opet tu sijala, međutim ne rastu nešto naročito ni ove godine. Dakle, očigledno im to mjesto nikako ne odgovara. Ono što me je dodatno uvjerilo u ovo je to što mi se je jedna tikva sama zasijala iza kuće pokraj kompostera, i tamo doslovno divlja rastom, iako je niknula dosta kasno.
Uz ogradu u vrtu zapravo uglavnom rastu jagode i taj dio najmanje malčiram, vjerojatno je sve to posljedica nedostatka dovoljno hranjiva i vlage. U globalu, vjerojatno bi i tamo mogle uspijevati ako bi uložila više truda, ali kako zapravo tražim metode za koje treba čim manje vremena i truda, iduće ću godine morati razmisliti što i gdje novo isprobati. Stvarno mi je jako zanimljivo kako je odabir pozicije jako bitno kako će koja biljka rasti.
Cijelu prvu polovicu kolovoza padala je više-manje kiša. Radovi u vrtu u kolovozu su se najviše odnosili na berbe, jer za ostalo nije bilo vremena ni uvjeta. Korova doduše ima posvud, njega naravno uvijek ima, ali nije me više previše zamarao. Sve što je moralo narasti je naraslo i korov više nije prijetnja. Bilo bi idealno da sam stigla sve maknuti prije nego je otišao u sjeme, ali nažalost nisam. Najviše sam trenutno u dilemi oko maslačka u vrtu – ima ga prilično. S jedne strane, on je “korov” jer zauzima puno mjesta i kad jako naraste čak i guši biljke oko sebe, ali s druge strane baš radi svog velikog lišća odlično štiti zemlju, a i onemogućuje ostalim korovima da prosperiraju pokraj njega. Osim toga, kad mu potrgam lišće, jer iščupati ga rijetko kad uspijem, lišće je odličan malč po gredicama, a stalno raste i stvara puno lišća. Stoga, ne čupam ga luđački s vrta, jer još uvijek nisam sigurna u kojoj je mjeri on “pomagač” , a u kojoj mjeri neželjeni korov na vrtu.
S druge strane, jedan divan cvijet mi je postao “korov” na vrtu – cosmos. Kad velim riječ “korov”, poslužila bi se definicijom da je to biljka koja raste tamo gdje ju ne želimo. Cosmos se jako uspješno sam zasijava u par godina mi se je uspio rasijati po cijelom vrtu. Nezgodno mi je kod njega što je on prilično velik, čak do 2 metra, i vrlo razgranat. Kad naraste negdje usred vrta, zauzme jako puno prostora i guši ostale biljke, teško je pored prolaziti, a nakon jačeg vjetra često se polegne na gredice. Ove sam godine morala počupati puno cosmosa upravo radi njegove veličine i jer se je polegnuo. Doduše, nisam ga odnijela s vrta, potrgala sam ga i posložila po stazama i gredicama – iskoristila sam ga kao malč. Gredica koju je dobio da caruje je cijela gredica jagoda – jagodama ne smeta, a kako je uz rub vrta, niti ne smeta meni za prolaz, niti ne smeta ostalim biljkama. Tako sam ipak uspjela iskoristiti prostor, a i svejedno imam to prekrasno cvijeće u vrtu. Usput, ta ograda na slici je onaj dio koji sam namijenila i tikvama koje tu neće rasti…možda ipak želim previše)
Većinu sam niskog graha pobrala u kolovozu, jedino je azuki grah vrsta niskog graha kojeg ću brati sve do mrazeva, jer on stalno iznova na vrhovima cvate i iznova stvara nove mahune. Ostali niski grah je ili odumro, posušio se nakon berbe, dok je jedan dio ponovo propupao i procvao. To se događa onih godina kad nisu nakon berbe prevelike sparine i kad ima dovoljno vlage. Hoće li stići dozreti, ovisi kakva će biti jesen i kad će biti prvi mraz koji će većinu toga uništiti na vrtu.
Visoki grah također kasnije sazrijeva, počela sam ga brati krajem kolovoza. On je u pravilu puno rodniji od niskog. Nezgodno mi je kod visokog graha to što još nisam našla idealno rješenje za potpornje za njegov rast. Trenutno koristim visoke bambusove štapove koji zapravo i nisu tako loši, to mi je bilo instant rješenje koje mogu bez problema sama postaviti. Međutim, za kišnijih razdoblja i jakog vjetra znaju se poleći, pa onda moram sve to podizati. Ali, dok ne nađem bolje rješenje (zapravo nagovorim muža da postavi konstrukciju s ukrštenim kolcima koji odlično drže visoki grah), i ovo nije loše.
Za razliku onih uz ogradu, po vrtu tikvice rastu kao lude. Rasijale su mi se posvud, iskrižale se, tako da ima svakakvih, i grmolikih i puzajućih, a i plodovi znaju biti u “novom ruhu”. Paprika također još uvijek odlično raste i rodi, nje će isto biti konstantno sve do prvih mrazeva.
Sredinom kolovoza odlučila sam i povaditi krumpir. Kako je onda bilo konačno mali sunčanije i toplije vrijeme i tlo je bilo dosta suho (ne premokro), odlučila sam to iskoristiti prije nekog novog kišnog razdoblja. Nemam nešto mnogo krumpira, niti jednu dužnu gredicu uz vrt. I kao šo sam već nebrojeno puta spominjala – imam voluharice, s jako velikim apetitom. I tako je opet ispalo da već drugu godinu zaredom dijelim krumpir s voluharicama. Kako sam iskopavala krumpir, ponegdje su bile jamice s krumpirima, ponegdje s ostacima krumpira. Ali, to sam i očekivala, tako da nisam previše razočarana. Zaključila sam da voluharice ionako ne mogu istjerati s vrta jer će to biti puno muke s tko zna kakvim rezultatima, tako da sam se priviknula na suživot. Krumpir svejedno uzgajam, unatoč očekivanim gubicima, jer i ono što mi preostane mi znači jako puno. Da, može ga se posvuda kupiti vrlo jeftino, ali prskanog nebrojeno puta – ja to ne želim jesti. Svoj krumpir mogu bez problema cijelog ispeći s ljuskom i takvog ga pojesti – tako zadržava najviše nutrijenata i vitamina, bez da razmišljam koju sam količinu pesticida i herbicida pritom pojela. Također, ne moram ga debelo guliti kako čujem da mnogi to rade s kupljenim krumpirom, misleći da sam tako uspjela maknuti većinu otrova, baš. A voluharice nisu ni meni samo problem, ima ih posvuda gdje ima i krumpira jer ga one obožavaju, samo kad se uzgaja na većim površinama, tu se toliko ne osjete gubici od voluharica kako kod mene. Eventualno što razmišljam da bi mogla posaditi ga nešto više. Prijašnjih sam ga godine sadila po dvije dužne gredice po vrtu, a kako sam 2008 imala na toj površini ogroman urod krumpira, smanjila sam na 1 gredicu. Nažalost, od onda urod nije ostao na toj količini, i apetit voluharica je malo porastao. Stoga će iduće godine možda biti ipak opet dvije gredice krumpira na vrtu. A primijetila sam jednu zanimljivost – mravi jako vole graditi mravinjake u jamicama s krumpirom.
Slike: krumpir pojeden od voluharica i mravinjak u jamici s krumpirom
Slika kolovoza se tijekom kolovoza nije previše promijenila u odnosu na srpanj. I dalje je dominirala žuta boja oenothere biennis, rudbeckija, carskoh očiju, sa strane bijeli i roza cosmosi. Na vrtu i po cvijetnjacima sve i svašta, uvijek procvate nešto novo:) Naravno, sve je teže prolaziti kroz vrt, postoje zapravo staze koje se mijenjaju kako nešto novo naraste.
Iza vrta je moj novi voćnjak, a oko voćaka sam svugdje posijala nešto cvijeća. Lijevo je ukrasno grmlje, ostalo su voćke. Tu sam primijetila da zečevi jako vole glodati koru trešanja i šljiva, pa ću te voćke morati zaštititi mrežom najesen. Zanimljivo, dud, višnju, marelicu i nektarinu nisu ni takli.
Tijekom srpnja i kolovoza, za sunčana dana, po vrtu se stalno čuje pucketanje. To je zapravo mlječika, čije sjeme dozrijeva, a kad je zrelo i čahura je suha, za sunčana dana one prskaju i tako razbacuju sjeme na veće razdaljine. Zato i imam mlječiku po cijelom vrtu, a da se uopće ne zamaram njenom sjetvom. Mlječika je korisna u vrtu jer njeni sitni žuti cvjetići jako privlače pčele i bumbare, a ona svojim korijenjem navodno tjera krtice i voluharice, pa čak navodno i krumpirove zlatice. Krumpirove zlatice i krtice skoro da i nemam u vrtu, pa je to možda i stvarno dijelom i zasluga mlječike.
Suncokreti su pravi mamac za ptičice, a vrtu i cvijetnjacima daju neodoljiv šarm:) Vratić mi je ove godine narastao u visinu preko 2 metra, pa se je gužvao s ukrasnim suncokretom, a ove sam godine prvi put zamijetila da imam i zelenooki suncokret.
Lisičji rep i cleome
Neodoljive rudbeckije su okupirale vrt i cvjetnjake
Crvena kadulja i lavatera, te plava kadulja, salvia horminium
U teglama su me iznenadile passiflore kupljene na proljeće
Počele su naveliko cvasti i budleje – osim što jako privlače leptire i prekrasno mirišu
I još mnogo toga što nažalost ne stane više u ovaj članak:)
I za kraj slika vrta krajem mjeseca. Sjećate se oenothere bieniss s početka ljeta? Nevjerojatno, no ona još uvijek neumorno cvate.
Kroz mjesec kolovoz sam došla do mnogo novih/starih zaključaka. Neke stvari su se pokazale uspješnim, za neke treba tražiti bolja rješenja. Neke biljke nikako da uzgojim, neke su se pokazale pravim “okupatorima” na vrtu i trebam ih obuzdavati. Zapravo, ovo je postao biosustav koji se već uvelike sam održava, ali još uvijek zahtjeva dosta posla. Stoga u budućnosti mislim još mnogo toga mijenjati. Polako sam tijekom godina uspjela zamijetiti karakteristike određenih biljaka, što im odgovara i kako rastu, te ću neke morati premjestiti van iz vrta na pogodnije mjesto u cvjetnjaku gdje neće toliko zauzimati prostora. To se prvenstveno odnosi na visoke ivančice za koje nisam isprva znala koliko velike mogu narasti i koliko prostora zauzimaju u vrijeme cvatnje. Ali, to su sve stvari koje se nauče metodom pokušaja i pogreške, strpljivim promatranjem i isprobavanjem različitih stvari. Iako je iza mene 5 godine vrtlarenja, još se uvijek osjećam kao da sam na samom početku i još mnogo toga moram naučiti. Ali, to za mene predstavlja i dalje jedan veliki i zanimljivi izazov, te se jako veselim tome.