Ukrasni luk – Allium alfatunense

Postoji mnogo različitih kultivara ukrasnog luka, različitih boja i veličina. Zajedničko je svima njima da ih uzgajamo kao ukras u našim cvjetnjacima. Svi pripadaju obitelji Aliaceae, rodu Allium. Postoji oko 600-750 vrsta, što ga čini jednim o najvećih rodova.

Imam nekoliko različitih vrsta ukrasnih lukova, a ovaj ću put predstaviti vrstu Allium alfatunense, jednu od vrsta ranije cvatnje na proljeće.

Ova je vrsta ukrasog luka porijeklom iz srednje Azije. Uzgaja se iz lukovica koja se može kupiti u cvjećarama i robnim centrima najesen, ili iz sjemena. Lukovice se sade na jesen, eventualno i na proljeće na dubinu od oko 2 visine lukovice – to je ustvari najčešće pravilo za sadnju lukovica. Otporan je na niske temperature, tako da ga bez brige možete na jesen posaditi na otvoreno. A iako će rasti i u hladu, najviše voli sunčanu gredicu, dobro drenirano tlo i podnosi sušu.

Ova vrsta ukrasnog luka jako rano niče na proljeće, skupa s prvim proljetnicama kao što su šafrani i visibabe, proviruje i on iz zemlje. Doduše, ne procvate tako brzo kao i vijesnici proljeća, treba malo više vremena za razvoj cvijeta. Prvi pupoljci su se kod mene ove godine pojavili početkom aprila.

.

Nakon što se pupoljci pojave u sredini lisnate rozete, tada ubrzano počne rasti cvijetna stapka koja nosi pupoljke. Svaka lukovica ima po jedan cvijet. Cvjetna stapka naraste u visinu do 80 cm, a kako raste stapka, tako se razvija i pupoljak koji je sve veći. Krajem aprila su se ove godine kod mene počeli otvarati pupoljci ovog ukrasnog luka.

.

Cvijetovi su veliki, promjera do 10 cm. Zapravo, cvijet ukrasnog luka je skupina mnoštva sitnih zvjezdastih, ljubičastih cvjetića. Ne otvaraju se svi cvjetići odjednom, nego postupno, sve dok ne oformiraju rascvjetanu ljubičastu “kuglu”. Cvatnja traje tokom svibnja i lipnja i cvjetovi jako privlače kukce.

Postupno, kako cvatnja završava, razvijaju se zeleni “plodovi” u sredini svakog cvjetića, gdje se zori sjeme.Na slijedećoj slici možete na središnjem ukrasnom luku zapaziti kako su već za vrijeme cvatnje počele rasti čahure sjemenja.

U slijedećoj fazi polako mu počinju opadati latice i razvija se sjeme. Čahure su isprva zelene, a ako sjeme zori počinju smeđiti, sušiti se. Zapravo, počinje se sušiti cijela stapka i lišće, te se lukovica polako sprema u fazu mirovanja. Sjeme dozrijeva nekih mjesec dana. Kad se čahure otvore, tad možete pobrati zrelo sjeme.

Uzgoj iz sjemena do cvijeta traje nekoliko godina, jer biljka prvo mora razviti dovoljno veliku lukovicu da bi mogla procvasti. Zato se prvih par godine pojavljuje samo lisnati dio koji “proizvodi” hranu za razvoj biljke. Sjeme preporučam sijati direktno na otvoreno, na jesen ili eventualno na proljeće.

Ovu vrstu ukrasnog luka često brkaju s Alliumom hollandicum, što nisu iste vrste. Zapravo, postoji dosta različitih vrsta ukrasnih luka koji imaju jako sličan cvijet – ali se razlikuju u izgledu lišća, razdoblju cvjetanja…

Allium Mars kojeg također imam ima gotovo identične cvijetove, ali puno veću lisnatu rozetu i mjesec dana kasniju vegetaciju. Evo slike Aliuma mars nedugo nakon što je niknuo – ništa slično s alliumom alfatunense.

Zanimljivo – cvijetovi su im gotovo identični, jedino Allium Mars procvate nekih mjesec dana kasnije.

Stoga, ako jako volite izgled ovog cvijeta, odabirom različitih vrsti možete imati i duže cvijetanje u vašem vrtu. Allium alfatunense je jedna od najranijih vrsta, da vam svojim jarkim bojama oboji proljeće u ljubičasto.

Muhe cvjetare – muhe lebdjelice

Često kad nešto zuji oko nas imamo instinkt da to tresnemo i ubijemo, od straha da nas ne ubode. Međutim, činjenica je da je oko nas mnoštvo korisnih kukaca koji su jako bitni u uspostavljanju prirodne ravnoteže, te je korisno bolje upoznati svijet oko nas, kako ne bismo iz neznanja učinili veliku štetu biosustavu. Razlog što se ja osobno protivim tretiranju nametnika na vrtu (npr. uši) je taj što nijedan insekticid ne djeluje selektivno, pa se primjenom insekticida ubija i mnoštvo korisnih kukaca. Mnogi od tih kukaca su predatori koji će sami riješiti najezdu nametnika ako pustimo stvari nek idu svojim prirodnim tokom, dok su mnogi jako bitni oprašivači. Jedni od tih bitnih predatora i oprašivača su muhe cvjetare – lebdjelice, osolike muhe, pčelolike cvjetare (obitelj Syrphidae) – za nas potpuno bezopasni kukci. One doduše svojim izgledom podsjećaju na osu ili pčelu, ali to je mimikrija, imitacija kojom se služe u obrani od predatora i tako si pospješuju izglede za preživljavanje. Lebdilicama se nazivaju radi specifičnog načina na koji lete, pa izgleda kao da lebde u zraku.

OSOLIKE MUHE

Osolike muhe vrlo su bitne u biološkom suzbijanju lisnih ušiju – njihove ličinke se hrane ušima, dok se odrasle muhe hrane nektarom cvijeća, cvijetnim prahom i medenom rosom, te su vrlo korisni oprašivači.

Evo malo usporedbe: lijevo osa, desno osolika muha – način leta je nešto po čemu ih i s daljine možete razlikovati

Nakon faze ličinke (koju još nažalost nisam uspjela snimiti), ličinka stvara kukuljicu i pričvršćuje se na biljku, najčešće na listove, i iz te kukuljice se izliježe odrasla osolika muha – stoga, ako zapazite na biljkama ove “kapljice”, to je odlično za vaš biosustav:)

Ako želite privuči osolike muhe u vrt, bitno je da imate čim više cvijeća u vrtu koje ih privlači, kao što su kamilica, makovi, limnanthes douglasii, alyssum, iberis, stolisnik, mrkva i peršin u cvatu…… Na mom vrtu su osolike muhe mnogobrojne, i mogu ponosno reći da nemam previše problema s ušima na vrtu – doduše uši se pojave, često i u većem broju, no predatori, dakle i osolika muha, ih uvijek uspješno drže pod kontrolom:)

A još više podataka o osolikim muhama imate ovdje:

http://www.hzpss.hr/adminmax/publikacije/e_muhe.pdf

PČELOLIKA MUHA – Eristalis tenax

Pčelolika, europska muha lebdjelica/zujalica je muha koja izgledom podsjeća na pčelu, a jako je koristan oprašivač u vrtu.

Slike za usporedbu: lijevo pčela, desno pčelolika muha

Najzanimljivije su kod ove vrste njene ličinke, i zapravo potraga za identifikacijom “čudnih ličinki” koje sam snimila u tekućem biljnom gnojivu koje sam pripremala za biljke me je dovela na to da napišem ovaj članak. Ličinke su duge par cm, svijetle boje, razvijaju se u vodi bogatoj organskim tvarima (česte su u otpadnim vodama i lokvama oko hrpa gnoja) – tu se hrane bakterijama kojih ima u obilju. Karakteristične su po svojom “repovima” (još se spominje i naziv “ličinka štakorov rep” – radi sličnosti izgleda), a što im je ustvari organ za disanje, i vrh mu izlazi iz vode. Iskreno, uživo to izgleda jako odvratno. A kako izgleda po sliki, vole biti u skupini, i stalno su u pokretu.

Kada sam ih zapazila, ipak ih nisam prolijala van radi toga što nisam znala o čemu se radi, iako mi je to bio prvi instinkt. Kako mi već iskustvo govori, mnogo je toga oko nas korisno, jedino mi to nemamo pojma – i eto, ispalo je da sam bila u pravu. A prema Wikipediji, ove ličinke kasnije izlaze iz vode i zakukulje se, pa podsjećaju na male miševe, i zadržavaju rep – kod mene su jednom “nestale” iz te kante i poslije više nisam ništa vidjela, a iskreno, nisam ni pratila:)

Dakle, kad čujete zujanje oko sebe ili zapazite neke čudne kukce ili ličinke, nemojte dozvoliti da ovlada prvi instinkt koji govori da to treba eliminirati. Radije pogledajte još jednom, češće će to biti korisni kukci. A ove vrste muha cvjetara su potpuno bezopasne muhe i ništa vam neće učiniti, ne bodu. A osim toga, bolje da se potrudite privući ih u što većem broju u svoj vrt, biti će vam dobri “radnici”, k tome još besplatni:)

Dichelostemma Ida-Maia – Cvijet petarda

Dichelostemma ida-Maia je lukovičasta trajnica iz obitelji Themidaceae, porijeklom iz Kalifornije i Oregona. Sinonimi za ovu biljku su Brodiaea coccinea, Brodiaea Ida-Maia, Brevoortia Ida-Maia. Lukovice su vrlo otporne na niske temperature i bez problema prezimljavaju u našim krajevima. Svojim izgledom i jarkim bojama privlači kukce, ali i ptice koje su njeni oprašivači.

Lukovice se sade na jesen ili eventualno na proljeće, na dubinu od 2 visine lukovica, u dobro drenirano tlo u kojem se ne zadržava voda. Vrlo dobro podnosi sušu, a zahtijeva sunčanu gredicu. Najbolje ih je posaditi u skupinu, s razmakom od otprilike 10 cm između biljaka.

Počinju nicati na proljeće, listovi svojim izgledom podsjećaju na travu. Već sredinom svibnja se počinju nazirati pupoljci.

Isprva zapravo niču s po jednim “pupoljkom” na svakoj cvijetnoj stapci, koji kasnije otvara “latice” kojima štiti mnoštvo pupoljaka, kojih može biti između 6-20.

S cvatnjom započinje krajem svibnja/početkom lipnja. Cvijetne stapke narastu do 80 cm, a pupoljci iz zelene počinju mijenjati boju u crvenu. Oni su okrenuti prema gore, no kako počinju cvijetati, tako se spuštaju prema dolje.

Ali cvatnja ne počinje potpunim spuštnjem cvijeta, nego otvaranjem donjeg dijela svijeta. Na slijedećoj slici možete vidjeti cvijet s zatvorenim zelenim dijelom, i otvoreni cvijet.

Cvjetovi su dugi 2-3 cm, cilindričnog oblika, jarko crvene boje. Upravo radi jarke boje i svijetlog vrha podsjećaju izgledom na petardu.

Ovako izgleda “vrh” cvijeta:

Nakon što ocvatu, cvijetovi se opet počinju dizati prema gore, te stoje uspravno. Cvatnja traje do kraja lipnja. Ako su cvijetovi oprašeni, na mjestu cvijetova nastaju duguljaste zelene čahure u kojima dozrijeva sjeme. Sijeme zori do kraja srpnja, kad se čahure otvaraju i tad se mora skupiti sjeme prije nego se samo rasije. Sije se najesen, a niče tek iduće proljeće.

Nakon cvatnje i stvaranja sjemena cijeli nadzemni dio odumire i biljka prelazi u fazu mirovanja. Stoga preporučam u blizini posijati/posaditi ljetnice koje će popuniti prostor nakon što ocvate.

Dichelostemma Ida-Maia me svojim karakteristikama jako podsjeća na bugarski luk o kojem sam nedavno pisala – obje biljke niču u isto vrijeme, cvatu u isto vrijeme, na isti način cvatu – spuštanjem pupoljaka i dizanjem ocvalih cvijetova, u isto vrijeme im dozrijeva sjeme i kreću u fazu mirovanja – to smatram jako zanimljivim, tim više što biljke nisu u rodu, te su porijeklom s različitih kontinenata.

Dichelostemma Ida-Maia je biljka na čije ćete lukovice ćete rijetko kad naići u prodaji, stoga ako naletite na njih, nemojte dvaput razmišljati da li da ih kupite ili ne. Cvijetići su joj stvarno neobični i neodoljivi, a potpuno je nezahtjevna i otporna biljka.

Limnanthes douglasii – močvarni cvijet, cvijet jaje

Limnanthes douglasii je cvjetnica iz obitelji Limnanthaceae , porijeklom iz Kalifornije i Oregona, gdje autohtono raste na vlažnim travnjacima. Radi izgleda cvijeta koji podsjeća izgledom na prerezano kuhano ili pečeno jaje, često se naziva “cvijet jaje”. U jednoj sam enciklopediji pronašla naziv – močvarni cvijet, a što proistječe iz činjenice da voli vlažno tlo. Uspijeva u svim vrstama tala i volu sunčanu poziciju na gredici, te dovoljno vlage.

Ovo je jednogodišnja biljka, sije se na proljeće ili na jesen, te cvijeta tokom ljeta. Međutim, ja sam ju uzgojila sjetvom sredinom prošlog ljeta, presadila sam ju na jesen na gredice i prezimila je prošlu zimu kod mene (-20), te je već početkom svibnja počela cvjetati na vrtu. Kad cvjeta ako je posijana na proljeće nažalost neznam, ali sigurno nešto kasnije.

Vrlo se lako uzgaja iz sjemena, brzo i uspješno napreduje, pa se tako jako brzo formiraju mali jarko zeleni grmići. Prvi pupoljci su se kod mene pojavili već početkom svibnja.

Isprva se počinje otvarati tek par cvjetića, a kako rastu, pomalo mesnate stabljike počinju se polijegati – čak bi ju više nazvala prekrivačicom tla. A kad je u vrhuncu cvatnje, skoro da se i ne vide stabljike od mnoštva cvjetova.

Razdoblje cvatnje trajalo je nešto manje od mjesec dana, cvjetovi su lagano počeli blijediti i počele su se polako nazirati i prve sjemenke. Sjemenke su isprva zelene, a kako se počnu zoriti tako prelaze iz žućkaste u smeđu boju. Da bi skupili sjeme na vrijeme, morate budno pratiti taj trenutak, jer ako zakasnite, one se same rasipaju posvud po okolnom tlu – ovo je biljka koja se jako uspješno i obilno sama zasijava. Ovih dana sam zamijetila da su mi počele nicati mlade biljčice po gredici – klijanje je aktiviralo kišno razdoblje, jer sve do sada od kad se je sam zasijao je bilo presušno da bi sjeme proklijalo

Limnanthes douglasii jako privlači osolike muhe (muhe cvjetare, lebdjelice), koje su prirodni neprijatelji lisnih ušiju, te je stoga ova biljka osim izgleda, i jako korisna u vrtu. Također privlači i pčele u vrt.

Kako je niskog grmolikog rasta, odlična je biljka za sadnju po rubovima gredica. Uglavnom, kako svi tvrde, jednom kad nabavite ovu dražesnu cvjetnicu, teško ćete je se riješiti, ili možda da velim to na drukčiji način – više se ne morate brinuti za njenu sjetvu, jer će to ona uspješno sama napraviti:)

Bugarski luk – Nectaroscordum siculum subsp. bulgaricum

Bugarski luk, zvona mediterana, sicilijanski medonosni češnjak je lukovičasta trajnica iz obitelji Alliaceae. Porijeklom je iz Europe i Azije, a naziv mu u prijevodu znači nektarski luk.

Ova je vrsta taksonomska noćna mora (taksonomija – klasifikacija, u ovom slučaju biljnih vrsta). Naime, ovo su sve sinonimi za ovu biljku: Allium siculum, Allium dioscoridis, Nectaroscordum bulgaricum, Nectaroscordum siculum subsp. bulgaricum, Allium bulgaricum. Neki tvrde da se radi o jednoj vrsti, neki da se radi o dvije. A ako ga želite malo istražiti po internetu, koristite sve navedene sinonime, jer sa svakim nazivom dobivate druge rezultate pretrage. Pacificbulbsociety.org izričito napominju da se radi o dvije različite vrste, alluim siculum i allium bulgaricum, te da novija DNK istraživanja dokazuju isto. Ono što se uglavnom može nabaviti u trgovinama su križanci obiju vrsta.

Evo što mogu nakon brojnih pretraga po internetu zaključiti (a možda sam u krivu:)

Alluim siculum- zvona mediterana, sicilijanski medeni/medonosni ljiljan, sicilijanski (medonosni) češnjak, ukrasni luk – porijeklom je iz južne Francuske, Korzike, Italije, Sardinije, gdje autohtono raste u šumama.

Allium bulgaricum – bugarski luk – autohtono raste u Bugarskoj, Rumunjskoj, Moldaviji, na Krimu, Kavkazu, Iranu i u Turskoj.

Lukovice se sade na jesen, eventualno i na proljeće, na dubinu od 2 visine lukovica, u dobro drenirano tlo u kojem se ne zadržava voda. Izbor mjesta sadnje je jako bitno, ja sam konačno uspjela tek 3. godinu posaditi lukovice na pravo mjesto, u polušljunkovitu gredicu – prijašnjih sam godina sadila lukovice u čisto ilovasto-humusno tlo, nešto na gredice oko kuće, nešto na povrtnjaku – lukovice mi uopće nisu cvale i svake su godine sve manje. Polušljunkovita, dobro drenirana gredica bila je konačno pun pogodak, jer sam ove godine konačno imala obilnu cvatnju.

Lukovice su prilično velike i intenzivnog mirisa. Taj miris, ja bi ga opisala kao jako intenzivni sapunasti miris češnjaka, karakterističan je za sve dijelove biljke, a svaki put dok protrljate bilo koji dio biljke, osjećate ga. Osobno, miris češnjaka mi je ok, ali miris bugarskog luka mi je nepodnošljiv – previše je intenzivan i omamljujući. Mnogi spominju upravo njegov miris kao razlog zašto ga ne vole kao rezano cvijeće.

Počinje nicati jako rano, u ožujku i jako brzo napreduje s rastom. Svaka faza rasta bugarskog luka bilo mi je malo neobično otkriće, vrlo uzbudljivo i zanimljivo.

Već u travnju se pojavljuju naznake prvih pupoljka. Pupoljci su isprva u listovima, te se kasnije “izvlače “van iz listova. A odmah po pogledu na lišće biljke možete vidjeti u kojem su pupoljci, a u kojem nisu – “prazni” listovi se spiralno uvijaju, oni s pupoljkom ostaju ravni.

Tokom travnja i početkom svibnja, jedan po jedan se izvlače pupoljci iz listova i onda im polagano počinje rasti cvjetna stapka uvis, a može narasti i preko 1 metra. Istodobno, sredinom svibnja polako se počinje sušiti vanjska ovojnica pupoljka i počinju se izvlačiti mali pupoljci cvijeta – to znači početak cvatnje:).

Kako počinje cvatnja, tako se polako jedan po jedan spuštaju pupoljci prema dolje i otvaraju se im cvjetovi.

Ono što je posebno zanimljivo kod ovog cvijeta, ako ga pogledate tek u prolazu – uopće vas neće impresionirati. Izvana, to su tek blijedo zelenkasta zvona, čak i vrlo neugledni cvijet. Međutim, ako pogledate ta zvona s unutarnje strane – e u tome je ljepota ovog cvijeta – iznutra je jarko crvene boje, s malo žućkaste i krem boje.

Dakle, pupoljci se jedan po jedan spuštaju prema gore, s istodobno, ocvali se cvjetovi jedan po jedan ponovo dižu prema gore:)

Cvatnja traje negdje do polovice lipnja, kad završi s cvatnjom, svi su cvijetovi opet natrag uspravni, i polako se počinju sušiti.

Ako su cvjetovi oprašeni, počinju nastajati zelene čahure u kojima se razvija sjeme. Kod mene je ove godine, iako je stalno nešto zujalo oko njih, bilo jako malo čahura – većina je ostala “prazna”, i počeli su se opet okretati prema dolje. Tek poneke čahure su dozorile, osušile se do kraja i u svakoj je bilo nekoliko crnih sjemenki, sličnih sjemenkama vlasca/luka. Uzgajala ih iz sjemenki još nisam, a vjerojatno je potrebno nekoliko godina da lukovica naraste do veličina da bi počela cvjetati.

Već u završnoj fazi cvatnje biljke listovi se polako počinju sušiti, na kraju ostaju samo suhe cvjetne stapke. Stoga preporučam da u blizini posaditi neku ljetnicu, tako da se popuni praznina na gredici:)

Uglavnom, kao što sam već spomenula, iako nema nimalo ugodan miris, ova biljka je vrlo neobična i jako zanimljiva u svim fazama rasta. A ako ju odlučite uzgojiti i u svom cvjetnjaku, bumbari će joj se jako radovati:)

Srpanj 2010 – borba s bolestima biljaka

Prva polovica srpnja bila je izuzetno sušna, vruća i sparna. Radi visokih temperatura i jakog sunca, danju je bilo gotovo nemoguće raditi bilo što na vrtu, izlazila bi na vrt tek poslije 19 sati, a da bi me nakon 20 sati komarci protjerali s vrta. I biljke i korov bili su uglavnom u iščekivanju kiše kako bi nastavili s rastom. Dijelovi vrta koji su bili dobro pomalčirani odlično su se nosili sa sušom, s obzirom na to da je tad dio vrta jako dobro zadržao vlagu. Međutim, na dijelovima koje nisam pomalčirala tlo se jako isušilo. Najzanimljivije je bilo na dijelu vrta koji je bio najviše zarastao u korov – tamo je tlo ostalo vlažno – jutarnja rosa je jako puno u tim uvjetima značila biljkama, a u najgušćem dijelu ta se skupljena vlaga tijekom dana nije isušila radi mnoštva biljaka koje nisu puštale sunčeve zrake do tla – stoga, u vrijeme suše i nije toliko pametno čupati korov, tada ima jako korisnu funkciju održavanja vlage. Ako ga se već i mora čupati jer eventualno smeta rastu drugih biljaka, nemojte ga odnositi s vrta, već ga samo poslažite po gredicama da prekriva tlo – primiti se natrag u tim uvjetima ionako neće, a tlo je zaštićeno. A moj vrt je naravno, malo po malo postajao sve neprohodniji:)

Tijekom najvećih vrućina i pomanjkanja vlage i biljke počinju biti racionalne u korištenju vode koja im je na raspolaganju, te počinju “štedjeti” vodu. To znači da ćete tokom sredine dana za vrijeme jakih žega često vidjeti povenute biljke koje ustvari rastu, a “oporavljaju” se krajem dana kad se opet uspravljaju – biljke zapravo povlače vodu iz najgornjih dijelova jer pod žegom sunca jako brzo gube tu vodu preko isparavanja, pa tako štede i osiguravaju se bespotrebnih gubitaka – jako pametno:)

SKUPLJANJE SJEMENJA

Već tijekom lipnja počela sam sa skupljanjem sjemena proljetnica, ali “prava sezona” počinje zapravo u srpnju. Skupila sam sjeme pakujaca, ukrasnog luka, limnanthes douglasii, delphiniuma, makova, silene armeria, nevena…. Kako sam nedavno objavila članak o skupljanju sjemena, neću u ovom tekstu previše duljiti o tome, sve je napisano ovdje:

Nastajanje skupljanje i spremanje sjemenja

I konačno, prava poštena kiša pala je u noći s 15. na 16. 07, pravi prolom oblaka koji je sve pošteno zalijao. Ujutro je posvud još stajala voda, bila sam oduševljena – ja nikada ne bi mogla tako zalijati vrt. Konačno su popustile nesnošljive vrućine i mogla sam nešto i raditi na vrtu. A korov je počeo rasti naočigled, sve se je zazelenilo u samo par dana. I ono radi čega tad treba ubrzano djelovati u suzbijanju korova – počeo je ići u sjeme. Prvo pošteno čupanje korova je bilo da se biljkama da prostora da narastu, a drugo čupanje, jer on naravno opet naraste, je da biljke imaju prostor za razvoj i da očvrsnu, a i da korov ne počne rasipati sjeme, jer to znači više posla iduće godine. A sad na vrtu dok se jednom raskrči korov, njime se prekriju gredice i još pomlačiraju, pa konačno narastu i biljke i zasjene gredice, neće posvud više tako jako rasti korov.

Suša tijekom prve polovice mjeseca ipak je uzela svoj danak, jedan dio krumpira je obolio od plamenjače. Krumpirovih zlatica ipak nije bilo.

Luk je također završio s rastom i počeo se lagano sušiti, tako da sam sredinom srpnja počela s berbom luka. Berbu sam počela nakon kiše, jer je prije bilo tlo pretvrdo za čupanje. S lukom sam prilično zadovoljna ove godine, nije doduše ogroman, ali je narastao na pristojnu veličinu i bit će ga dovoljno. Trenutno se suši na tavanu, na toplom i suhom mjestu, a kasnije ću ga probrati i one koji su ostali manji ću opet posaditi, još razmišljam hoće li to biti najesen ili na proljeće. Primijetila sam da je luk na gredici što sam ga posijala prošle jeseni – najmanje narastao. Razlog tome je što se je tijekom zime nabilo tlo koje radi gustoće luka nisam na proljeće dirala, a na proljeće je jednim dijelom bilo dosta sušno – luku za dobar razvoj treba rahlo tlo i dovoljno vlage. Stoga je puno bolje uspio luk koji sam sadila na proljeće, a kojemu sam jako dobro razrahlila gredicu prije sadnje.

Tikvice sam malo kasnije sijala i one su mi i kasnije počele roditi, a kako prošle godine nisam maknula par zadnjih plodova, i same su se rasijale posvud po vrtu, pa sad dijele mjesto na par gredica s grahom. Ali lijepo napreduju, iako sam na par starijih listova zamijetila pepalnicu. Te sam listove jednostavno uklonila i pratim ih, ako će uvjeti biti dobri, pepelnica neće biti opasnost, samo treba micati zaražene listove. Ostale tikvice sijem lijevo uz ogradu, i ove godine prekasno, tako da su tek počele stvarati plodove, ali nadam se da će i one uspjeti. A za iduću se godinu moram definitivno potruditi sijati tikvice ranije, pogotovo one puzajuće uz ogradu. Prijašnjih sam godina puzajuće tikvice uzgajala na gredicama, ali one zauzimaju jako puno prostora, pa mi se zato sadnja uz žičanu ogradu čini idealnim za čim bolju iskoristivost prostora. Tikvice se vole pentrati, a i plodovi su ljepši.

Mahunarkama sam ove godine jako zadovoljna. Ove godine one su dobile površinu od polovice vrta, imam ih jako mnogo i jako su rodne. Prve niske mahune su već više manje gotove s vegetacijom, ostavila sam nešto mahuna za sjeme, a možda čak i još budu cvale i nešto rode, ali to više neće biti tako obilno. Krajem mjeseca sam posijala još par grmića niskih zelenih mahuna – visoke crvene rode konstantno sve do jeseni, a niske će opet biti za berbu za nešto više od mjesec dana, tako da stalno imam mahune sve do mrazeva. Nisam ljubiteljica zamrznutog povrća jer mi jednostavno izgubi okus, pa se trudim čim više toga imati stalno na vrtu, kako god je dugo moguće.

Grah je također jako rodan. Grah je najrodniji na gredicama koje sam redovito malčirala i čupala korov, dok je najmanje rodan na gredici s jagodama, tamo se malo gužva s jagodama i korovom, ali tamo i nije toliko bitno, jer ga jednim dijelom sijem radi obogaćivanja tla dušikom. Iako sam sve mahunarke sijala gotovo u samo par dana, različito je vrijeme dozrijevanja. Azuki i crni grah će biti najkasniji, s time da je azuki grah jedina vrsta graha koja se i sama jako uspješno zasijava, raste mi posvud po vrtu. A prvi je dozorio grah trešnjevac. Odlično je zapravo što imam mnogo vrsti graha koje ne dozrijevaju istodobno, tako mogu lagano svakih par dana u berbu i pobrati što je zrelo, a nisam u nekoj strki s njime – berba će biti i cijeli kolovoz. Naravno, najviše berem svježe zrnje, koje spremam u ledenicu, tek kasnije ću manji dio ostaviti da potpuno dozori i spremiti kao suhi grah, što će biti dio za hranu, dio za sjeme. Što se tiče berbe svježeg zrnja, najlakše se vadi iz mahuna kad ostavite da nabrani odstoji jedan dan – puno ćete prije biti gotovi jer se mahune puno lakše odvajaju:)

Tijekom mjeseca sam i počela “krčiti” gredice s paprikama i rajčicama od nevena – tako se je jako razrastao, da je na par dijelova potpuno pogušio papriku i usporio joj rast. Ipak, zadovoljna sam i paprikom ove godine, odlično napreduje, nema niti bolesti niti nametnika, a plodovi su prekrasni i veliki. A rajčicu sam još naveliko povezivala tijekom mjeseca, toliko prekrasnih velikih zelenih plodova, a nikako da se počnu zoriti. Naravno, jedino je počeo zoriti “uljez” koktel rajčice na gredici s dalijama koji je sam nikao – nevjerojatno je koliko su te “samonikle” rajčice otpornije i prije dozrijevaju.

21.07. sam počela 3 dana zaredom prskati rajčicu otopinom mlijeka i vode, jer su najavili po prognozama kišno razdoblje. Već po iskustvu iz prijašnjih godina znam da to znači i početak borbe s plamenjačom. Stoga sam 3 dana prije kišnog razdoblja iskoristila za prskanje rajčice s otopinom obranog mlijeka i dode (1:10), jer to pomaže u sprečavanju/usporavanju širenja bolesti.

Istodobno, zapazila sam da se je pepelnica raširila po dalijama koje sam posadila uz nadstrešnicu, i točno znam uzrok pojave/širenja bolesti – dalije nisam dovoljno zalijevala i oslabio im je imunitet, a posađene su u polušljunkovitom, ocjeditom tlu i cijeli dan ih je bilo jako sunce. Sasvim logično i očekivano. Ovu teoriju mi potvrđuje i činjenica da se dalije koje su posađene 3 metara dalje, na drugoj gredici, uopće nisu zarazile – one imaju malo više vlage i dio dana u polusjeni. Ove godine sam malo istraživajući o bolestima i više prateći razvoj bolesti na biljkama konačno shvatila da je uglavnom glavni uzrok nastanka i širenja bolesti ne prisustvo patogena, nego uvjeti rasta biljke, a za pepelnicu ovo mogu sasvim sigurno proglasiti pravilom. Pepelnica mi je zapravo prisutna na vrtu od kraja svibnja, zapazila sam ju na ponekoj stabljiki kamilice što mi je već uobičajeno i ne zabrinjava me, pa kasnije i na makovima i grašku, a širi se i po “korovima” – maslačku i trpucu. Dokazat ću ovo na primjeru Rudbeckie laciniata Goldquelle , koju imam posađenu na 3 mjesta oko kuće, svaka raste u drukčijim uvjetima – slikala sam sve 3 vrste istodobno, 29.07.2010.

Prva Rudbeckia laciniata Goldquelle mi raste iza kuće, na dijelu gdje je jako suho – otud ju zapravo već godinama pokušavam odseliti, ali uporno svake godine naraste, koliko se god ja trudila sve presaditi. Uglavnom, na ovom mjestu je već bila zaražena pepelnicom krajem svibnja, a unatoč bolesti je ipak procvala, ali se je nezgrapno polegnula (radi visine) i počela polako odumirati. Pola listova se osušilo, ostali su potpuno bijeli kako je pepelnica uznapredovala.

Druga Rudbeckia laciniata Goldquelle raste isto u ne baš dobrim uvjetima, ispod bora i u nabitoj zemlji. Tu radi takvih uvjeta nije niti toliko visoka narasla, a zapazila sam širenje bolesti tek pred tjedan, dva.

Treća Rudbeckia laciniata Goldquelle raste 3 metara dalje, ima od svih 3 najviše vlage – ona tek pokazuje početak zaraze, možda nekih par dana.

S pepelnicom na ovim rudbeckijama ne činim ništa, one će ionako uskoro ocvasti i moram ih onda porezati, a čim počne kišovitije razdoblje one će potjerati novo, zdravo lišće i tako ostati do zime.

S druge strane, pepelnica može uništiti dalije – ako se jako raširi po njima, cijele će se posušiti. Čim sam zapazila pojavu bolesti, odmah sam izmiješala otopinu mlijeka, vode i praška za pecivo – znam recept u koji ide zapravo i deterđent za suđe, ali to je i otopina za rješavanje ušiju, pa sam prvo probala bez detergenta jer ne želim usput ubijati nikakve kukce, a ne znam da li bez toga djeluje. Kad sam zadnji put iskušavala taj recept za pepelnicu, pomiješala sam prašak za pecivo, žlicu detergenta za suđe i vodu i time prskala unutar ciklame – pomoglo je, pepelnica je prošla, a ja nisam sve odmah iskoristila i ostavila to u prskalici – a nisam znala da prašak za pecivo stvara reakcije od kojih nastaju plinovi i to je treći dan napravilo takav pritisak u boci da je ona napuknula na dnu i sve završilo vani. Dakle, to sredstvo odmah potrošite, ne ostavljajte u boci. Uglavnom, prskala sam 3 dana zaredom i pepelnica se je povukla, međutim nažalost potkraj srpnja pojavila se je opet – tako da krećem u drugi pokus, u otopinu ću staviti i detergent za suđe – ovo nije vrt nego gredica samo s dalijama s vanjske strane nadstrešnice uz zid, na vrtu se ne bi usudila to isprobavati na povrću i gdje sve buja kukcima.

Slika: pepelnica na dalijama

Kiša je sipila pomalo cijeli zadnji tjedan u srpnju, zapravo još duže. To jako pogoduje širenju plamenjače, jer je to bolest koja se šiti po vlagi, a povremene kišice su je održavale konstantnom, pa tako i napravile idealne uvjete za invaziju bolesti. Pišući dio ovog teksta hvatala me je jeza, jer sam istodobno slušala vani kako svako malo pomalo sipi kiša – osjećala sam se tako bespomoćno dok se je bolest širila po vrtu. Pomalo si priželjkujem radije one iznenadne ljetne pljuskove koji ne traju dugo a dobro zaliju vrt, jer ovakvo sipenje kiše/ice niti previše ne zalije, a samo pospješi širenje bolesti.

I da, ovako je počelo – par malih “krastica” ispod listova, da bi se uz svakodnevnu kišu ubrzano počelo širiti po svim listovima i stabljikama:

.

Zadnjih par dana sam micala zaražene dijelove listova s rajčica i prskala otopinom mlijeka i vode – što će biti dalje, najviše ovisi o tome koliko će još biti vlažno vrijeme. Naravno, istodobno se rajčica koja je samonikla s cvijećem – nije uopće zarazila.

Što se voća tiče, također imam želju dugoročno imati mnogo vrsta u vrtu, tako da uvijek ima nešto svježeg voća za nabrati. Početkom srpnja su to bile borovnice, a sredinom srpnja su konačno počele zoriti i jabuke kojima sam oduševljena koliko su rodne:)

.

Konačno je u pozadini vrta procvao i počeo zoriti suncokret, moja omiljena grickalica. Jednostavno sam luda za svježim sjemenkama suncokreta, a sve što ja ne stignem pojesti, dobiti će zimi ptičice:)

.

I cvijeće za kraj…ajoj, što izdvojiti:)) Rudbeckije definitivno još vladaju vrtom, njihovi cvijetovi traju mjesecima, jedino “stareći” mijenjaju boju, ali definitivno cvijet bez kojeg su mi nezamislivi cvjetnjaci i vrtovi:

.

Ove godine konačno uspjeh s mirisnom grahoricom, clematisima i crnookom suzanom – nova gredica uz novi dio žičane ograde se je pokazala idealnom za te penjačice.

.

Dalije, svih 40-tak i više vrsti koje imam cvatu i neodoljive su

.

Ukrasni duhan i cosmosi koji su okupirali gredicu s jagodama

I pretjerala sam:)) Ali samo još ovo za kraj. Ove sam godine opet nabasala na lukovice haemanthusa, ali opet problemi s njom – nije ni mrdnula, a i u tegli su ju napali crvići, pa sam ju presadila na gredicu – kad lukovice stagniraju u teglama, presadim ih na otvoreno i uobičajeno se oporave. Nije pokazivala nikakve znakove “volje za životom” sve do 21.07., kad se je odjednom pojavio pupoljak, i za par dana procvao je u svoj svojoj raskoši:))