Calochortus – cvijet iz porodice ljiljana

Calochortus je vrsta gomoljastih/lukovičastih biljaka iz porodice ljiljana, Lilaceae i sadrži oko 70 vrsta. Porijeklom je iz Britanske Kolumbije do Gvatemale, i istočno do Nebraske. Grčka riječ Calochortus znači lijepa trava.

Cvijetovi im mogu biti bijeli, žuti, ružičasti, ljubičasti, plavičasti ili prugasti.

Iako je to uglavnom ukrasna biljka, lukovice mnogih vrsta calochortusa konzumiraju američki indijanci i mormoni u Utahu kao hranu.

Prošle sam jeseni kupila lukovice calochortus cupido, vrstu malih nježno ljubičastih cvjetova (1-2 cm) koji podsjećaju na leptire po kojima su dobili ime. Iako na pakiranju piše da je zimootporna nisam ju sadila na otvoreno jer sam primjetila da mnoge vrste označuju kao zimootporne, a koje to kod nas nisu. Naknadno sam pronašla na netu podatak da prezimljava u zonama od 6-10, znači da bi čak i mogla prezimjeti kod mene, ja sam zona 6-7. Početno sam posadila lukovice u teglu i držala na hladnom tavanu. Jako su brzo počele nicati, tako da sam ih već u ožujku stavila van na natkritu terasu s teglom, i čim je bilo ljepše vrijeme, presadila van.

Posadila sam ih u žičanu košaricu u zemlji – imam problema s voluharicama, pa zlu ne trebalo da ostanem bez njih:) Vaditi ih više neću, iskreno se nadam da je podatak o prezimljavanju točan.

Počeli su cvasti početkom svibnja, i cvijetovi stvarno izgledaju nježno i prekrasno. A lišće stvarno izgleda kao trava, otkud im i naziv.

Nažalost, u vrijeme dok su cvali bilo je dosta kišovito i vjetrovito vrijeme, pa cvijetovi i sama cvatnja nije dugo trajala – nekih 2 tjedna. Da li je i u lijepim vremenskim uvjetima tako, morati ću sačekati iduće godine i pratiti.

Svejedno, ovaj cvijetak je stvarno prekrasan i zaslužuje poziciju na cvjetnim gredicama. Najljepši je posađen u skupinama, i iskreno sa nadam da će se lukovice i podijeliti i da će niknuti u većem broju iduće godine.

Nakon cvatnje biljke polagano počinju odumirati i polako nestaju – do kraja lipnja nema više travice. Sjemenki ove godine nažalost nije bilo – vjerojatno se radi ružnog vremena nije stigao oprašiti. Sad mi preostaje samo čekati slijedeće proljeće

 

Nastajanje, skupljanje i spremanje sjemenja

Nakon svake sezone cvatnje određenih biljaka, počinje i sezona skupljanja sjemenja istih. Naravno, zašto biste svake godine iznova kupovali sjeme biljaka koje ste uzgajali na vrtu, kad vrlo lako možete skupiti i spremiti sjeme koje nadalje sijete.

Za početak, ajmo se malo prisjetiti osnova iz biologije:)

Osnovna podjela biljaka sjemenjača je na golosjemenjače i kritosjemenjače. Osnovna razlika između njih je da golosjemenjače imaju nezaštićene sjemene zametke, dok su kod kritosjemenjača sjemeni zameci obavijeni, zatvoreni i zaštićeni plodnicom. U golosjemenjče uglavnom spada crnogorica, dok su kritosjemenjače biljke koje formiraju različite cvjetove.

Cvijet kao generativni organ kritosjemenjača sastoji se od cvjetne stapke, cvjetišta, ocvijeća, tučka i prašnika. Plod se razvija nakon oplodnje cvijeta, sastoji se od usplođa, i sjemenke, a služi za rasprostiranje biljaka.

Cvijeće na biljkama postoji iz glavnog razloga – za reprodukciju. Cvjetovi sadrže spolne organe biljaka kojim one stvaraju sjeme za nastavak svoje vrste.

Oprašivanje je prijenos peludnih zrnaca na njušku tučka. Cvjetovi se oprašuju kukcima i vjetrom, a rjeđe se i samooprašuju. Veliki dio se oprašuje kukcima, koje privlači mirisom i nektarom, a kukci skupljajući nektar prenose pelud sa cvijeta na cvijet.

Slika: pčela skupljanjem nektara prenosi pelud astera s cvijeta na cvijet i na taj način oprašuje biljku

Cvjetovi mogu biti jednospolni i dvospolni. Dvospolni su oni koji sadrže i “ženski spolni organ” – tučak, i “muške spolne organe” – prašnike. Jednospolni imaju posebne muške i ženske cvjetove. Kod jednospolnih cvjetova postoje 2 vrste biljaka:

– jednodomne biljke – i muški i ženski cvjetovi su na istoj stabljici (tikvice, krastavci, orah, ljeska, kukuruz…)

– dvodomne biljke – muški cvijetovi su na jednoj, ženski na drugoj stabljici (kiwi, dud, veprina, špinat…) – tu za uspješno oprašivanje trebate i “mušku” i “žensku” biljku

Slika: tučak i prašnici ljiljana

Biljke stvaraju različite i prekrasne cvjetove, a svojim bojama i mirisima privlače svoje oprašivače. U tu svrhu, neke su biljke razvila izuzetno duge cvjetne čašice i s njih mogu skupljati nektar samo kukci koji imaju dovoljno dug jezik, neke cvatu samo noću i tako privlače noćne kukce, neke čak izlučuju miris feromona ženki i imitiraju cvijetovima izgled ženke kako bi privukla mužjake iste vrste, a samo da ih opraše…nevjerojatna i fascinantna je povezanost biljnog i životinjskog svijeta. Tijekom evolucije, mnoge biljke su se prilagodile posebnim oprašivačima, tako da određene vrste kukaca oprašuju samo određene vrste biljaka, te je tako njihov opstanak ovisan isključivo jedno o drugome – što nažalost može i značiti da izumiranje jedne biljne vrste može značiti i izumiranje životinjske koja je njen oprašivač, i obrnuto.

Slika 1: silene armeria ima duge cvjetne čašice, tako da s nje mogu nektar skupiti samo kukci dugog usnog aparata

Slika 2: leptir na pijetlovoj krijesti, on radi građe svog usnog aparata može skupljati nektar i s teže dostupnih, i s lakše dostupnih cvjetova

    

.

I još jedna zanimljiva stvar – neke su biljke posebno “dizajnirane” da pod svaku cijenu izbjegnu samooprašivanje – tučak im je uglavnom duži ili zakrivljen da jedan kukac tokom slijetanja ne bi prenio vlastiti pelud cvijeta na tučak

Slike: Ismene ima duži tučak od prašnika, gloriosa ima zakrivljeni tučak

     

 

Kod biljaka koje formiraju mesnate plodove, sjeme dozrijeva unutar ploda. Dakle, sjeme voća i povrća možemo skupiti u zrelim plodovima koje konzumiramo. Kad je plod zreli, zrele su i sjemenke. Tada je potrebno izdvojiti sjeme i staviti ga sušiti.

Sjeme rajčice ispire se pod mlazom vode u gusto cijedilo i stavlja sušiti na papir, sjeme tikvice se vadi i izdvaja iz “mesa” tikve i isto tako suši na papiru ….

Naravno, uvijek postoje iznimke – sjeme jagode nije u plodu, nego na plodu – a najbolje ga je skupiti dok se plodovi osuše.

Kod povrća morate imati na umu da se sjeme uzima samo iz “original” biljaka, jer sjeme hibrida (ako ste kupili sjeme s oznakom F-1) neće imati iste osobine kao biljka s koje ste uzeli sjeme. Stoga je najbolje nabaviti “starinsko” sjeme i nadalje ga održavati na svom vrtu. Također, ako sadite više sorti iste vrsta, imajte na umu da će se one križati i tokom godina sve više biti sličnije (pogotovo tikvice).

Kod korijenastog povrća koje uzgajamo radi zadebljanog korijena (mrkva, peršin, celer, cikla) taj korijen nije plod – te biljke idu u sjeme ako ih uzgajate kao dvogodišnje biljke – iduće godine one cvatu i tad stvaraju puno sjemenki. Isto tako sjeme stvaraju druge godine kupusnjače i blitva. Sjeme mahunarki su zapravo zrna koje koristimo za prehranu, stoga jedan dio ostavite da se dozori i osuši na biljci, pa uberite i još osušite za sjeme.

Sjeme cvijeća je jako uzbudljiva priča Zapravo, kad samo pogledate kakvo sve fascinantno cvijeće postoji, a čiji izgled je zapravo tu u svrhu da bi privukao čim više kukaca i bio oprašen. Biljke troše jako puno energije na stvaranje cvijeta i proizvodnju sjemenja, a u genetskom kodu im je da se pod svaku cijenu moraju razmnožiti, zato se često preporuča da ako želite obilniju cvatnju – trgate ocvale cvjetove. Tome je razlog zato što dosta vrsta cvijeća završava cvatnju ako je uspjelo stvoriti sjeme, a ako nije – to će iznova opet činiti stvaranjem cvijeta. Primjetila sam i tokom godina da čak ponekad neke biljke koje su prema svim mogućim literaturama jednogodišnje i ne mogu prezimiti zimu, ako mi niknu tek na jesen i ne stvore sjeme, nekim čudom prežive debele minuse da bi mogle procvasti na proljeće.

Izgled sjemenih čahura i načini rasprostranjivanja sjemenki su toliko raznoliki i zapanjujuće maštoviti da kad to sve vidimo, ostaje nam jedino diviti se evoluciji i veličanstvenosti prirode.

Slike: Maslačak ima dizajnirano sjeme koje raznosi vjetar, geranium ima složeni sustav “kataplutiranja” kako bi rasprostranio sjemenke na veće udaljenosti

 

     

Najvažnije kod skupljanja sjemenki: sjeme se bere kad je potpuno zrelo, suho, i to po suhom, sunčanom vremenu. Kod nekih biljaka imate vremena skupiti sjeme prije nego se počne rasipati, kod nekih morate budno pratiti da vam sjeme ne “pobjegne”, bilo da čahura prsne i raznese sjeme, bilo da ga vjetar odnese.

Slika: zelene sjemene čahure delphiniuma: – kad dozore posmeđe i otvore se na vrhu, a s obzirom da stoje uspravno, neće se tako brzo rasuti sjeme – sjeme se ubire tek dok se čahure otvore

 

    

Slike: Sjeme scabiose i grčkog oleandra raznosi vjetar, morate biti spremni i “uhvatiti” sjeme prije nego ga vjetar odnese

     

Sjeme je najbolje brati u razne posudice, ja u tu svrhu koristim čašice jogurta i posudice u kojima se kupuju gljive u dućanima, koje su mi se pokazale najbolje za skupljanje i sušenje sjemenja. Kako berem sjeme koje je u čahurama, stavim posudicu ispod čahura i lagano istresam sjeme u njih – na taj način se jako malo rasipa i većina završi u posudici.

Kod skupljanja sjemenja, kod mnogo vrsta sjemenja ćete pobrati i vrlo puno mekinja, ostataka latica i ostataka čahura, a što kod spremanja zauzima jako puno prostora. Na ideju kako izdvojiti iz te mješavine sjeme inspiriralo me je sjećanje na to kako su naše bake i djedovi razdvajali pšenicu i kukuruz od primjesa – presipali su ga posudama na vjetru i vjetar je odnio sve primjese, dolje je palo samo čisto zrnje. Stoga sam sjeme počela razdvajati – puhanjem:) Ove posudice su s opet pokazale idealnim radi niskih i kosih bridova. Uglavnom uzmem posudicu i pušem lagano s jednog kraja na drugi – ono što prvo poleti su mekinje, sjeme je uglavnom teže i ono ostaje u posudici. Naravno, treba početi lagano i u samom procesu ćete osjetiti koliko jako morate puhati da ne ispušete i sjeme van iz posudice. Također, poželjno je da pušete na površinu gdje možete sve to natrag pokupiti, za slučaj da puhnete prejako i sve ispušete iz posudice. Ova metoda je odlična iz još jednog razloga – razdvojiti ćete i “prazno”, nekvalitetno sjeme koje je lakše, ostaje samo teže, sjeme koje će sigurno proklijati.

Slika: sjeme dalija prije i poslije razdvajanja latica od sjemenja puhanjem – bitno je da je sjeme potpuno suho, poželjno je sve još prije puhanja dobro prstima razmrviti da se latice razdvoje od sjemenki, a rezultat je čisto, kvalitetno sjeme koje zahtijeva puno manje mjesta za spremanje.

   

 

Sjeme nakon branja i razdvajanja svakako preporučam još jedno vrijeme sušiti na suhom mjestu, tako da budete sigurni da je potpuno suho. Kod mene su u vrijeme skupljanja sjemena “okupirani” svi viseći elementi u kuhinji, gdje još tjednima sušim sjeme nakon branja. Ako ćete sjeme ostaviti negdje gdje je prisutna vlaga, vrlo brzo će vam se skupiti plijesni na sjemenu i ono će propasti.

I još nešto bitno: nisu uvijek svi cvjetovi uspješno oprašeni i neće uvijek biti sjemena. Ponekad ćete naići samo na ostatke latica i čahura. Ovo posebno napominjem jer sam primijetila u dosta slučajeva da su se ljudi mislili da su ubrali sjeme, kad su ustvari pobrali samo ostatke cvijeta. Sjeme je uvijek specifično, mora se jasno razlikovati od ostataka cvijeta. Evo primjera na sjemenu osteospermuma – kod njega se ne nailazi uvijek na sjeme, a kad je cvijet oplođen – sjeme se jasno razlikuje. Na slici je vidljivo da se je razvio dio sjemenki, ponekad ih ima tek par, ponekad se razviju u velikom broju po cijeloj cvjetnoj glavici, ovisno o uspješnosti oprašivanja. Na drugoj slici vidite sjeme i ostatke latica.

     

Sjeme se sprema u papirnte vrećice, koje ne morate kupovati u dućanima, lako ih je napraviti iz papira i malo selotejpa, i na svaku vrećkicu si napišete naziv biljke čije ste sjeme spremili. Jako je bitno da se vrećice sjemenja čuvaju na suhom, idealno bi bilo i hladnijem mjestu (banke sjemenja su zapravo velike hladnjače), ali i na sobnoj temperaturi odlično zadržava klijavost i po nekoliko godina ako je pravilno osušeno i spremljeno. Klijavost sjemenja varira od vrste do vrste biljke, a u rasponu od nekoliko dana pa do stotinu godina. Što se tiče sjemenja cvijeća i povrća koje uzgajam u vrtu, nekako po iskustvu znam da većina tih vrsta zadržava klijavost nekih 2 godina, neke i više – naravno, ako je pravilno skupljeno, osušeno i spremljeno.

 

Svi koji želite kreirati svoj vrt sa domaćim sjemenjem starinskih vrsti povrća i voća te korisnim biljkama za sadnju u mješovitim kulturama, sjeme potražite u našem katalogu OVDJE.

 

 

Ljiljanova zlatica – Lilioceris lilii

Ljiljanova zlatica – Lilioceris lilii je insekt iz obitelji Chrysomelidae, lisnih kornjaša koji se uglavnom smatraju nametnicima jer se hrane lišćem i rjeđe cvjetovima biljaka. Ljiljanova zlatica se uglavnom hrani biljkama iz porodice ljiljana (Lilium i Fritillaria). Porijeklom je iz Europe i Azije U našim krajevima je česti štetnik na ljiljanima, a vrlo lako ćete ga prepoznati jer ćete ga uglavnom i uočiti na ljiljanima, a izrazito je crvene boje. U stanju je napraviti velike štete na ljiljanima, a proždire sve dijelove biljke.

Odrasli kukci prezimljavaju u tlu, a na proljeće, čim ljiljani niknu u ožujku, pojavljuju se i oni na ljiljanima. Počinju se pariti već na proljeće. Imaju duga ticala, odlični su letači i jako se brzo skrivaju kad se smatraju ugroženima. Kad ih se skuplja s ljiljana, instinktivno se bacaju na tlo prije nego ih se uspije primiti. Ponekad, kad se osjećaju jako ugroženima i kad nemaju kamo pobjeći, “brane” se glasnim cikanjem – ovaj zvuk može šokirati predatora, npr pticu i tako mogu spasiti živu glavu. Taj zvuk je stvarno glasan i iritantan, jedan je zacikao na mene ovog proljeća kad sam ih pokušala otjerati s mladih ljiljana, zvuk me je stvarno iznenadio.

Ženka ljiljanove zlatice kroz sezonu može položiti čak i do 450 jajašca na naličje listova ljiljana, a polaže ih po 12 jajašca u nepravilnoj liniji uz “glavno rebro” lista.

Iz jajašca se izliježu mlade ličinke već za 6-10 dana. Ličinke se skrivaju ispod listova ljiljana, a karakteristične su po tome što se prekrivaju vlastitim izmetom, kao zaštita od sunčevih zraka i predatora. Ponekad ih je stvarno teško uočiti između tih crnih nakupina. Na drugoj slici su ličinke koje sam istresla s par listova ljiljana. Vrlo su slične ličinkama krumpirove zlatice, samo nešto veće.

Ličinke ljiljanove zlatice ostaju ispod listova, na naličju listova, tako se proždrljivo hrane do 24 dana, nakon čega se bacaju na tlo kako bi se ukukuljile u zemlji, te za 20 dana izlaze van odrasli kukci, koji nastavljaju s hranjenjem do jeseni, kad se ukopavaju u tlo radi prezimljavanja. Uglavnom se ovaj ciklus odvija jednom godišnje, ali ako im uvjeti odgovaraju, mogu se i više puta razmnožiti.

SUZBIJANJE

Registriranih sredstava za suzbijanje ovog štetnika nema. Navodno neki insekticidi imaju učinka, ali isto tako istodobno ubijaju i korisne kukce, poput pčela, tako da apsolutno ne preporučam niti pomišljanje na insekticide – dugoročno, učiniti ćete više štete nego koristi. Najdjelotvornija metoda je ručno skupljanje i uništavanje, i jajašca, i ličinki i odraslih kukaca. Najbolje je odmah od proljeća provjeravati naličje listova ako ste zapazili odraslu zlaticu na ljiljanima, i tako odmah zgnječiti jajašca prije nego se izlegnu ličinke i naprave veliku štetu. Također, ličinke isti tako možete pronaći samo na naličju listova, dakle postoji velika šansa da ako detaljno ne pregledavate ljiljane mogu uvelike uništiti ljiljane prije nego ih zapazite “izvana”.

Isto tako, bitno je da ljiljanima odgovara mjesto gdje su posađeni – najezdu ovih štetnika uglavnom sam zamijetila na polusjenovitoj gredici gdje ljiljani rastu u priličnoj gužvi s ostalim biljkama, te sam uvidjela da im to mjesto apsolutno ne odgovara po slabijem rastu biljke – a upravo slabije biljke nametnici prvo napadaju. Stoga nakon cvatnje odmah moram te ljiljane rasaditi na drugo mjesto.

Ljiljanova zlatica u našim krajevima ima i prirodne neprijatelja, a to su neke vrste osa (najviše parazitska osa) koje odlažu jajašca u ličinke ljiljanove zlatice, a koje iz uništavaju kako se razvijaju u njima. Mi u Europi stoga imamo sreću da se u uravnoteženom okolišu može i ovaj nametnik držati prirodno pod kontrolom – U SAD i Kanadi, kamo su “izvezene” ljiljanove zlatice one nemaju prirodne neprijatelje, te su tamo desetkovale određene vrste ljiljana. Sad se napori ulažu u pronalazak i “uvoz” prirodnih neprijatelja koji bi držali populaciju ljiljanove zlatice pod kontrolom.

 

Campanula glomerata Superba

Campanula glomerata je trajnica iz obitelji Campanulaceae, zvončika. Obitelj zvončika obuhvaća oko 300 vrsta, jednogodišnjih, dvogodišnjih i trajnica, a vrstu koju opisujem u ovoj temi je otporna trajnica campanula glomerata, kultivar Superba.

Ova vrsta campanule uspijeva i na suncu i u polusjeni, prema podacima s interneta, najviše voli polusjenu – kod mene raste i na suncu i u polusjeni, s time da one na sunčanoj gredici počinju cvasti prve. Počinje nicati već jako rano, čim malo zatopli. Prvo se pojavljuju mali duguljasti tamno zeleni listići:

Tokom proljeća, točnije krajem travnja/početkom svibnja počinju se pojavljivati prve cvjetne stapke:

Cvjetne stapke se razvijaju tokom svibnja do svoje pune visine, te se pojavljuju pupoljci, koji se počinju otvarati u drugoj polovici svibnja:

.

Vrhunac cvatnje je krajem svibnja/početkom lipnja. Posebnost ove vrste jest kuglasta nakupina mnoštva zvončića, koji cvatu u plavo-ljubičastoj boji. Naraste u visinu do 60 cm, ima čvrstu cvjetnu stapku i cvate u više razina – prvo procvate na vrhu cvjetne stapke, a kasnije razvija cvijetove i u pazdušcima listova. Boja joj je toliko jarka, da mi je jako teško “uhvatiti” fotoaparatom stvarnu boju, ovisno o suncu, svaki put dobijem neku drugu boju na fotografiji, i rijetko kad radi te jarkosti mogu dobiti oštru fotografiju. Cvatnja, ovisno o poziciji gdje raste, može još potrajati dugo.

Campanula glomerata superba se razmnožava podjelom biljaka i sjemenom. Iako sam prošle godine jako budno pratila, sjeme nisam uspjela skupiti, jednostavno mi je promaknulo. Ove godine sam primjetila puno više biljaka nego što ih je bilo prošle godine, sad nisam potpuno sigurna da li se ne nešto i samo zasijalo ili se je biljka umnožila, ali uglavnom – kad jednom nabavite ovu biljku, činjenica je da ćete ju svake godine imati u sve većem broju, pa ćete ju kroz par godine morati i rasađivati.

Od nametnika znaju ju napasti puževi – uhvatila sam par puževa kako joj proždiru – cvijet. Ali to sam zapazila samo na jednoj gredici koja je vlažnija, a cvijetovi su bili polegnuti na tlo od kiše.

Od bolesti primijetila sam ove godine da se je zarazila s sljezovoj hrđom na gredici gdje raste u blizini sljeza, a koji mi se je zarazio tom bolesti. Hrđa napada sve zelene dijelove biljke – ne uništava biljku, ali nažalost ne izgleda lijepo, a teško je i sve zaražene dijelove maknuti da bi se zaustavilo širenje spora hrđe. Više o hrđi možete pročitati u članku o sljezu:

http://www.biovrt.com/article/Alcea-rosea-ukrasni-vrtni-sljez.html

 

Kako razlikovati kadifice i ambroziju

Kad na vrtu na proljeće proučavam gdje mi je što niknulo, jer u pravilu kadifice mi se same zasijavaju na vrtu, bez problema mogu uočiti razliku između niknulih kadifica i ambrozije. U početnoj fazi rasta te dvije biljke su jako slične.

Često se sjetim jedne priče kolegice moje mame, čija je majka uzgajala “kadifice”. Žena se je jako trudila, čupala korov, okopavala, i onda je pozvala kćer da dođe pogledati kako njene kadifice lijepo napreduju, “kako su joj kranjčeci lijepi i bacasti” – ispalo je da je žena zabunom počupala sve kadifice i uzgajala – ambroziju.

Dakle, kadifice, kranjčeci su dražesne jednogodišnje cvjetnice. Više o njima možete pročitati ovdje: https://www.biovrt.com/kadifice-tagetes/

 

Ambrozija je jako invazivan korov koji je porijeklom iz američkih prerija. Ambrozija je strah i trepet alergičara, jer njezina pelud izaziva jake alergijske reakcije, te se posvud preporuča čupati ju prije nego dođe u fazu cvatnje. Zanimljivi članak o tome pročitajte OVDJE.

U početnoj fazi rasta, ove dvije biljke izrazito su slične i mnogi ih brkaju. A kako se i jedna i druga jako uspješno same zasijavaju, često mnoge dovode u nedoumicu

Slika: Lijevo ambrozija, desno kadifica

 

Na prvi pogled djeluju jako slično, ali razlika je očigledna. Pogledajte bolje listove:

Slika: Lijevo list ambrozije, desno list kadifice

 

 

1. IZGLED LISTA: Ambrozija ima jako nazubljene, odnosno “razvedene” i odvojene listiće listova, kadifica minimalno i “oštrije”. To je prvi znak po čemu ih možete raspoznati.

2. BOJA STABLJIKE: Prilikom nicanja, kadifice često imaju tamniju stabljiku, crvenkasto zelenu, ali kako porastu, brzo dobivaju zelenu boju, tek na ponekim biljčicama se vidi malo tamne boje. Ambrozija je uvijek zelene stabljike, često – ali ne i uvijek s malim dlačicama, dok kadifice imaju izrazito glatku stabljiku.

3. MIRIS: Najsigurnija metoda je da provjerite miris ako niste sigurni – lagano prstima protrljajte biljke – ambrozija nema nikakav miris, kadifica u svim fazama rasta ima svoj karakterističan, mošusni miris.

I još malo slika za provjeru:))

Kadifica:

Ambrozija:

 

Eto, pazite da ne uzgajate ambroziju umjesto kadifica, a ako bilo gdje zapazite ambroziju – čupajte:))

 

Kalifornijski mak – Eschscholzia californica

Kalifornijski mak, ešolcija je trajnica koja se kod nas uzgaja kao jednogodišnja cvjetnica iz obitelji makova, Papaveraceae, prvi iz roda Eschscholzia. Porijeklom je iz Sjeverne Amerike. U američkoj državi Kaliforniji proglašen je cvijetom te države, a dan kalifornijskog maka je 06.travnja.

Kalifornijski mak voli sunčanu gredicu i dobro podnosi sušu. Grmolikog je oblika i može narasti u visinu i preko 60 cm. Cvate u raznim nijansama, od potpuno bijele do crvene, ipak je najčešći u žutoj i narančastoj boji.

 

Kalifornijski mak se jako uspješno sam zasijava, te ako je samozasijani, jako rano niče na proljeće. Isprva se pojavljuju 2 listića što liče na travu, no uskoro dobiva karakterističan izgled lista po kojem ćete ga lako prepoznati. Korijen mu je žućkasti, a glavni korijen mu je dugi i rano se razvija, stoga previše ne voli presađivanje jer se dugo muči nakon toga, te ga je najbolje sijati direktno na željeno mjesto.

 

U našim krajevima počinje cvasti već krajem travnja/početkom svibnja. Pupoljci su duguljasti i zeleni, a u početnoj fazi rasta, vrhovi listova su crvenkasti. Kad počinje cvasti, ovojnica koja štiti pupoljak se skida prema gore – što izgleda vrlo neobično. Ima 4 latice.

 

Jednom kad počne cvasti, cvate cijelo proljeće i cvate obilno. Tokom proljeća, grmići mu rastu sve veći i veći, s time da dok je u uznapredovaloj fazi rasta i ako jako naraste, počne se polijegati jer mu stabljika nije jako čvrsta. Bolesti i nametnike još nisam zamjetila na njemu.

Kukci ga obožavaju, pogotovo pčele, osolike muhe i leptiri, te mnoge druge vrste – svi se goste na kalifornijskom maku.

 

Kalifornijski mak cvate samo za sunčanog vremena, za oblačnog vremena, kiše i noću zatvara latice – a već na prvi tračak sunca otvara ih ponovo.

 

Tokom godina, zabilježila sam neke simpatične i neobične oblike cvjetova, a koji su uglavnom nastali radi vremenskih uvjeta:

 

Nakon što ocvate, formiraju se duguljaste čahure sa sjemenom, a ako želite dužu i obilniju cvatnju, otkidajte isprva te čahure, tek kasnije ostavite nešto za sjeme. Čahure narastu prilično duge, čak i preko 10 cm, duge su i čvrste. Kako zore tako mijenjaju boju iz zelene u svjetlo smeđu, a kad su potpuno zrele otvaraju se na 2 dijela, naglo prsnu, tako da se sjemenke odbacuju na veće površine. Sjemenke su okrugle, nepravilne i dosta velike u usporedbi s ostalim vrstama maka. Ako skupljate sjeme, morate pratiti da ih skupite prije nego čahure prsnu, a prilikom branja dobro primite rukom čahure, jer zrele čahure na dodir prskaju, pa će vam sjemenke “pobjeći”. Zasijava se jako uspješno i širi i na veće površine, a najbolje niče iduće godine upravo kad se sam zasije.

.

Kalifornijski mak više voli hladnije temperature, kad nastupe prave ljetne vrućine, on polako završava s vegetacijom. Ali, nemojte ga počupati – porežite ga i ostavite bar 10 cm stabljike – on će čim malo zahladi, najesen, opet potjerati iz korjena i ako će stići, ponovo cvjetati na jesen. Listići kalifornjskog maka na jesenskim jutarnjim rosama izgledaju bajkovito:

O kalifornijskom maku sam pronašla na internetu tekstove koji govore o njegovoj ljekovitosti, toksičnosti i jestivosti – stranica Plants for a future čini mi se kao stranica koja ima najvjerodostojnije podatke, pa ovdje možete više pročitati o tome OVDJE.

 

Lisne uši i mravi – zajednica obostrane koristi

Lisne uši i mravi su jedna od čestih zajednica na koje ćete naići u vrtu. Tamo gdje se pojave lisne uši, odmah su tu i mravi koji zapravo budno prate kad će se uši pojaviti, i tada formiraju svoje “stado kravica”. Ova neobična zajednica ima obostranu korist – lisne uši luče medenu rosu kojom se hrane mravi, a mravi brinu za lisne uši i štite ih od prirodnih neprijatelja.

Bilo da se radi o ušima na ružama, ukrasnom grmlju, voćkama, vrtu, u gotovom svim slučajevima ćete zapaziti i mrave ako malo bolje pogledate. Mravi “pastiri” raspoređuju uši po biljci te skupljaju medenu rosu, a stimuliranjem odnosno nježnim glađenjem uši ona izlučuje više nektara – ovo je odlično dokumentirao David Attenborough, BBC, na jednom od svojih odličnih dokumentaraca.

Slika: mravi pastiri raspoređuju uši po gavezu i skupljaju medenu rosu:

Na vrtu ćete češće zamijetiti crne uši, na voćkama zelene, a ima ih u još mnogo nijansi. Najgora je najezda na vrtu kad crne uši napadnu bob. Dobra metoda odvraćanja je sjetva kamilice između boba kao mamac ušima, jer će onda radije napasti kamilicu.

U slučaju jače najezde ja gnječim uši ručno: nakon par gnječenja mravi odustanu i premjeste svoje stado drugdje, jer ne žele veće gubitke. Stoga mi se zasad kao najbolje rješenje čini sijati kamilicu po vrtu posvud kao mamac za uši, a eventualni napad na povrće obraniti gnječenjem – pa tako natjerati mrave da ozbiljno razmisle o preseljenju svog stada ako ne žele veće gubitke.

Mravi jako paze na uši i pomno ih štite od njihovih prirodnih neprijatelja: bubamara, osolikih muha, zlatooka…

Slika: mrav napada bubamaru koja je krenula u pohod na uši na kamilici

 

Fotografija: osolika muha, prirodni neprijatelj lisnih ušiju (VIŠE)

Mravi imaju i svoju korisnu ulogu u eko sustavu, problem s njima je kad je prava najezda. Ja zapravo znam prekopati mravinjak – ne zato jer mi smetaju mravi, nego ako su mi na putu. Svjesna sam činjenice da ih se je riješiti nemoguće, pa se trudim nekako napraviti suživot u vrtu.

Postoje biljke koje mravi ne vole – lavanda (mada sam primijetila mravinjak i u blizini lavande ) , paprat – posaditi ju po vrtu, malčirati njome ( i lišćem rajčice) i prskati juhom od paprati, mažuran i majčina dušica, te prskati juhom od pravog pelina.

Tijekom godina sam primijetila da mravi obožavaju bijeli stolisnik, te jako pazim da tu biljku na vrtu nemam, jer mravi automatski grade mravinjak kod nje – a baš mi se ne priziva mrave u vrt :).

 

Bročika – Galium verum

 

IVANJSKO CVIJEĆE – BROČIKA

Botanički podaci:

Biljka: Galium verum

Ljekarnički naziv: Herba Galii lutei

Porodica: Rubiaceae ( Bročike)

Drugi nazivi: Ivanjsko cvijeće, Ivanov cvijet/trava, slama Marije djevice, prava bročika, žuti broč

Stanište i rasprostranjenost: Rasprostranjena je skoro po cijelom svijetu (kao i kopriva) tako da ju nalazimo kao samoniklu biljku u Europi i Aziji, ponekad se nađe u sjevernoj Africi, doselila se i na sjevernu polutku Američkog kontinenta. Raste većinom na suhim travnjacima, ponekad uz rubove šuma, odgovaraju joj ista područja na kojima ćete naći kantarion i stolisnik. Uvijek na suncu.

Opis: Ističe se u travi nakupinama gustog ali nježnog/rahlog, izrazito mirisavog žutog cvijeća. Herba je krhka, lomljiva, stabljika četverouglasta a listovi perasti, vrlo tanki skoro igličasti i izduženi ( iako su vrlo mekani, ne bodu kao iglice bora npr). Bročika je uočljiva biljka za oko ali ono što je posebno karakteristično za nju je izraziti miris na med koji se zadržava i kad je biljka suha. Zato se u prošlosti upotrebljavala u jastučićima za san. Bročika naraste od 30- 120 cm zavisno od točnog varijateta sjemena, vlage, uvjeta. U dubokim travama Slavonije vidjela sam bročike visoke i 120 cm ali na suhim pašnjacima Velebita gdje nema pretjerane vlage naraste od 30-60 cm, i kako „škrta zemlja čuva svoje blago” ona sa planine je mnogostruko više mirisala, i sviježa i suha. Kada se bere bilje pored voda/rijeka treba se sjetiti onog starog narodnog pravila da treba brati što dalje od vode/rijeke jer voda „izvuče” njenu ljekovitost.

Srodne vrste: vrsta Galium ima više a najosnovnija je podjela na 3 skupine; Galium verum (biljka o kojoj je tekst), Galium mollugo i Galium asparine. Galium mollugo je bijela bročika, skoro je identična ovoj žutoj samo su joj cvijetovi više bijele boje ( žučkasto bijele) ima siromašniju krošnju cvijeta i slabiju stabljiku koja teže podnosi težinu tijela biljke. Miris ima natruhu meda u sebi ali je više opor,i zeljast. Općenito se smatra ljekovitom ali niti približno koliko G.verum. Galium aparine se naziva još i priljepnjača, čekinjasta bročika. Ona je vrlo čest gost naših vrtova kao dosadan korov koji se hvata za odjeću. Na glasu je kao pomoć pri mršavljenu kada se redovito tokom par mjeseci kod svakog obroka pije po jedna šalica njenog čaja. Može se općenito koristiti kao i G.verum ali je njena specifičnost u vrlo dobrom regeneriranju kože pa se čak i čisti sok koristi za često mazanje površina zahvaćenih seborejom ili psorijazom.

Slika: Galium mollugo – bijela bročika

Sastav i aktivne tvari: saponini, vitamini (najviše C), galiozin, aukubin, tanini, heterozid asperulozid (i primaverozid), razne kiseline i druge tvari koje nisu detaljno ispitane.

Berba: bere se gornji dio stabljike u cvatu koja se mora vrlo brzo sušiti na toplom i prozračnom mjestu. Bročika vrlo brzo potamni i izgubi svoj prepoznatljiv miris ali i dio ljekovitih svojstva, ako se ne poklope svi uvjeti oko sušenja i čuvanja. Slična stvar se zna dogoditi sa cvijetom bazge. Cvate od 5 – 8 mj zavisno od nadmorske visine, vremena i dostupne vlage.

Upozorenje: slične biljke koje se možda iz daleka mogu zamjeniti za G.verum su zlatnica (Solidago) koja je druga biljka ali nije otrovna već je čak ljekovita. Ona ima drugačiji cvat i definitivno puno veće i potpuno drugačije listove lanceolatasta oblika dugačke do čak 30 cm. Zanimljivo je da se zlatnica i bročika izvrsno nadopunjuju u mješavinama za probleme sa bubrezima. Također imamo Asperulu odoratu koja je kod nas naziva još i mirišljava bročika ali je poznatija pod imenom lazarkinja. Vrlo često se svrstava među Galiee iako to nije. Ona ima slična svojstva djelovanja i obje dijele isti spoj kumarin koji se ispušta kod suhe biljke a osim iste miomirise note ima još izraženije opuštajuće djelovanje.

Slike: Zlatnica – Solidago i Asperula odorata – lazarkinja

Djelovanje i uporaba: Ivanjsko cvijeće je bila jedna od najobožavanijih biljaka kroz povijest ali u današnje doba je slabo ispitivana. Zapravo je jako zapostavljena u upotrebi. Još uvijek se primjenjuje u antitumorskim mješavinama zbog svog (ne još potpuno razjašnjenog) blagotvornog utjecaja na imunitet cijelog tijela.

Slovi za jednu od biljaka koja pomaže kod svih bolesti, koja je bez kontrandikacija i bez interakcija sa ljekovima. Ali ipak potreban je pojačan oprez u upotrebi kod svih oblika autoimunih bolesti, najtežih virusnih oboljenja (HIV), zbog pretjeranog stimuliranja imunološkog sustava koji povećava broj limfocita koji su zapravo nosioci virusa i njihov broj (virusa) naglo poraste. Treba imati na umu da svi imunostimulativi kod autoimunoloških bolesti potiču i onaj dio imunološkog usustava koji napada sam sebe (koji je pobrkao pojmove: štitnjača, ucelozni kolitis i sl). Dakle možemo povući neku paralelu kod djelovanja ivanjskog cvijeća i Echinacee purpuree, kod načina djelovanja, i imati na umu isti oprez.

Općenito djelovanje bročike je opuštajuće (mozak), detoksicirajuće, podiže imunitet kod prehlada, opušta tijelo (spazmi), vrlo dobro djeluje na kožu, potiče kretanje limfe, potiče čiščenje sekreta (respiratorni susutav). Najčešće se danas koristi zbog diuretičkog djelovanja (izbacivanje vode iz organizma) i kao vrlo blagi tonik za jetru i gušteraču. Kada se vidi na šta sve djeluje logično je da je česta njena upotreba kod upala grla (grgljanje kao i sa čajem od kadulje ili petrovca (Agrimonia eupatoria).

Osnovni recept za pripremu čaja/infuza od ivanjskog cvijeća: 1 čajnu žličicu suhe biljke prelijemo sa 1 čašom (2-2,5 dcl) kipuće vode, pustimo da odstoji 15 min, procjedimo, zasladimo po želji medom, pijemo 2 čaše na dan u gutljajima. Ovakav čaj pomoć je kad treba pokrenuti vodu u organizmu (diuretik), kada se treba potaknuti imunitet kod gripe, prehlade ili lagano (dugotrajno) detoksicirati organizam. Kako djeluje diuretično, protubakterijski i općenito dobro na imunitet često se koristi u mješavinama (ili samostalno) kod raznih oblika problema sa bubrezima.

Djeluje jako smirujuće i ljekovito na kožu pa time i sluznicu pa može pomoći kod afti i upala grla (duboko grgljanje). Vrlo je nježna, neiritativna i često se koristi kod težih i kompliciranijih tegoba na području usta, grla i ždrijela.

Iako to nije ispitivano i potvrđeno u modernoj medicini, mnogi narodi koji su živjeli na područjima gdje je rasla bročika prepoznali su njenu blagu a opet aktivnu pomoć kod najtežih oboljenja. Zato je bila vrlo čest sastojak antitumorskih mješavina.

Upotreba za kožu: djeluje smirujeće na kožu (kao kamilica) pa je dobra pomoć kod akni (djeluje i antibakterijski), umivanje u čaju ili kupke tijela. Za neka druga oboljenja kože bolje je usitniti biljku u mužaru i sokom mazati rane, kraste, osipe, peruti, seboreje i dr. Tu će pomoći G.verum ali ako imamo u blizini i G.aparine učinak će biti bolji. Učinak na kožu ide i iznutra preko blagog čišćenja jetre (parni organ kože) koju bročika blago tonizira i detoksicira. Iako nije toliko dobro kao sviježi sok, za vrijeme kada nema sviježe biljke bročika se vrlo uspješno macerira u uljima (isti postupak kao što se to radi sa kantarionom). Takvo ulje može se voskom „stisnuti” u mast.

Neke druge upotrebe: u prošlosti(u dobu prije sveprisutne popularne aromaterapije) naše bake i prabake radile su mirišljave jastučiće od bročike (kao što se to radi sa cvijetovima lavande). Takvi jastučići odpuštali su aktivan spoj kumarin koji je svojim mirisnim a opštajućem djelovanjem pomagao kod nesanice. U krajevima gdje je bročike bilo puno radili su od nje cijele madrace („slamarice”). Također se žuti cvijet upotrebljavao kao prirodna boja (žutilo) za sireve, maslac i dr mliječne proizvode.

Upozorenje: biljka ipak sadrži tanine koji imaju puno poželjnih odlika ali također kod izrazito osjetljiva i jako bolesna želuca mogu „teško pasti” kao npr i medvjetka (medvjeđe grožđe).

 

Lipanj 2010 – presađivanje i borba s korovom

Lipanj je najkišovitiji mjesec u godini, što je zapravo i vrlo nužno za rast i razvoj svih biljaka koje smo sijali u travnju i svibnju. Kako je ova godina jako ćudljiva po vremenskim prilikama, niti lipanj kod mene nije bio izuzetak. Doduše, sreća je da u mom kraju nije bilo opasnosti od poplava, ali druge su stvari bile pretjerane. U glavnini – to je bio vjetar. Koliko se sjećam vremenskih prilika kod mene, vjetar je nešto normalno početkom travnja, to je razdoblje kad kod mene divljački pušu vjetrovi, ali nakon toga se vrijeme stabilizira. Nažalost, ova godine je izuzetak od pravila. Vjetar se je nastavio kroz svibanj i jako mi je naštetio i usporio rast biljkama u teglama na terasi i mladim presadnicama, a nastavio se je i kroz lipanj. Kiše je palo dosta, ali nažalost nakon kišnog razdoblja uslijedilo je vjetrovito razdoblje i jaki sjeverni vjetar je polegao većinu toga na vrtu. Isto tako, svi nemalčirani dijelovi jako su se brzo osušili, vlagu je tlo zadržalo samo tamo gdje je bilo dovoljno prekriveno malčom.

Početkom lipnja još sam bila dijelom u sjetvi, nisam stigla prije posijati svo cvijeće, tako da sam nadoknađivala zaostatke. Malo me je čudilo što je zapravo tada malo toga niklo od biljaka koje se same zasijavaju uredno svake godine, recimo celosia (pijetlova krijesta), tako da sam i nju sijala, kad je zapravo naknadno ipak niknula posvud po vrtu – radi već spomenutih vjetrova, sve je kasnilo ove godine, jer jednostavno uvjeti nisu bili prije dobri za klijanje. A naravno, kad zatopli tlo dovoljno, tad počinju naveliko nicati i korovi koji također čekaju toplije vrijeme za nicanje. To su uglavnom slak, razni “čički”, amaranthus retroflexus, divlji sirak (Sorghum halepense), echinochloa-crus-galli (koštan), loboda, ambrozija, oxalis, setaria spp, Digitaria sanguinalis (svračica), … Kad se dogodi kombinacija konačno toplog vremena i dovoljno kiše, sve raste kao ludo, i posijano i korovi.

Slika: cleome i celosia argentea u društvu korova – oxalis, maslačak i echinochloa-crus-galli

Razdoblje odmah nakon kiše najbolje je vrijeme za čupanje korova, kad je još zemlja mokra. Jedino u jako mokrom tlu ćete uspjeti iščupati maslačak s korijenom, u suhom tlu se otkine pri korijenu. Također slak, koji ima korijenje dugo i po nekoliko metara, također lakše ide van iz mokrog tla, a i onaj najčešći korov kod mene – koštan (echinochloa-crus-galli – iskreno se nadam da sam ga po slikama s interneta dobro identificirala).

Slak mi je “pravo iznenađenje” ove godine, razrastao se je posvud po vrtu, očigledno radi moje nepažnje što je ponegdje prošle godine otišao u sjeme. A sad će biti jako teško riješiti ga se, jer ga je gotovo nemoguće iščupati, a guši mi biljke posvud. POANTA: najbolja prevencija protiv širenja korova je ne dopustiti mu da ode u sjeme, pogotovo invazivnom vrstama. Mnogi često rade jednu veliku grešku, a to je da najesen dok oberu vrt, ostavljaju da ga zaraste korov. Time zapravo nevjerojatno uspješno šire korov. A sjemenke mogu čekati u tlu i preko 100 godina da dobiju priliku za klijanje, te se svakim preoravanjem zapravo sjeme dobro zasijava. U vrtu bez prekopavanja kao što je moj dugoročno se vrlo uspješno mogu suzbiti određene vrste korova čupanjem prije nego korov ode u sjeme (to sam uspjela s amaranthusom retroflexusom), a prednost ne-preoravanja je što ne izvlačim sjemenke korova iz dubine i ne zasijavam ih opet.

Koštan mi ja jako zanimljiv korov (slični su mu i sirak i svračica) – niče tek krajem svibnja, dok je zemlja jako topla, a već mala biljčica ima jako dugo korijenje. Ako ga prstima prilikom čupanja dobro ne primite – a to znači malo ispod baze biljke, tj u zemlju – on će se otrgnuti kod korijena. Kod tog je korova gadno što jako brzo razvija ogromno korijenje i jako brzo raste, te brzo zasjenjuje ostale biljke, a čim ga se većeg čupa – to je veća vjerojatnost da ćete usput iščupati i neko biljku pokraj u čije se je korijenje zapetljao svojim korijenjem. Stoga, ja koristim svo vrijeme koje imam poslije kiša na proljeće da raščistim gredice gdje je posijano svašta pomalo, jer ako ne djelujem odmah, ubrzo nadjača sve korov. Ako nemate sreće i tlo je suho, uvijek možete prije polijati gredicu kantom vode i malo pričekati – definitivno puno bolje nego čupati iz suhog tla – većina će se otrgnuti kod korijena i biti duplo veće dok opet naraste lisnati dio.

Naravno, dok počupate korov ne morate ga nositi s vrta, možete ga kompostirati na licu mjesta – poslagati debelo po stazama po kojima hodate. Ja sve što mi je viška na vrtu iskoristim tako i uopće nemam neku kompostnu hrpu osim malog kompostera za otpatke iz kuhinje, sve kompostiram na licu mjesta. Ako se i slučajno primi natrag, malo to prevrnem ili pokrijem nečim, a kako se gazi po tome se zapravo i malo toga natrag primi, a jako se brzo razgradi.

Slike: slika 1 dio korijena slaka i slika 2 koštan – već malecki korov ima duboko korijenje

Također, uspjela sam početkom lipnja jedan veliki dio kamilice pobrati i posušiti, a najveće iznenađenje na kamilici mi je ove godine bilo kako su u jednom trenu skoro sve uši – nestale. Pisala sam u prijašnjem tekstu kako ove godine ima jako puno uši, a najviše ih je bilo na kamilici i na bobu. Nisam naravno praktički ništa dirala, malo sam ih ručno zgnječila na bobu, kamilicu uopće nisam dirala. I eto, sredile su se stvari same po sebi – došli su prirodni neprijatelji i nahranili se ušima. Bubamara ove godine nisam baš jako puno vidjela na vrtu, ali sam zapazila puno štriga i osolikih muha, koje se također hrane ušima. Mislim da je i dobra stvar što je i puno maka na vrtu – osim što ga ipak znaju napasti crne uši, u puno većoj mjeri oni privlače osolike muhe u vrt.

Slika: osolika muha

Da, makovi:)) Skoro da bi propustila jedan od najljepših trenutaka u vrtu, a to je dok su makovi na vrhuncu cvatnje. Ali, to se događa samo ujutro – kad bi se vratila doma s posla, preostao bi tek poneki cvijetak. A ujutro je sve bilo neopisivo šareno i bučno od zujanja…stvarno je pravi doživljaj stajati u vrtu prepunom makova , pčelica, bumbara….

Na svakom cvijetu maka bila je barem 1 pčela ili neki drugi kukac, i stvarno je bilo bučno u vrtu:))

Koliko su god makovi prekrasni, oni zauzimaju jako puno mjesta u vrtu, a često se i poliježu, tako da sam jedan dio nažalost morala počupati (doduše pred kraj cvatnje, ali bilo je još pupoljaka) kako bi druge biljke mogle rasti.

U isto vrijeme, početkom lipnja na cvjetnoj gredici dominirali su delphiniumi, koji su me neki čak i prerasli po visini. Zanimljivo je to kako zapravo svaka biljka ima u određeno doba godine svoj vrhunac cvatnje, i stvarno je pogled na gredicu na kojoj je ta biljka posađena u skupini jednostavno prekrasan. Prvi put imam tako puno delphiniuma (na slici je tek malecki dio), a većinu sam uzgojila sama iz sjemenki prošle godine.

Zapravo, voljela bih da mogu opisati spomenuti biljku u ovim tekstovima koje pišem po mjesecima, ali nažalost to bi bili predugi tekstovi, stoga navodim biljke koje su me taj mjesec uspjele impresionirati:)) U svibnju su zapravo još cvale naveliko tritome, zijevalice, narančaste graničice, mnoštvo ljiljana (stvarno ih imam jako puno), različki, polemonium, cosmosi, oenothera, počele su cvjetati dalije… Kao što sam već spomenula u prijašnjim tekstovima, ljubav prema cvijeću je nešto što se je dogodilo poslije početka bavljenja vrtlarenjem, ali jednom dok se počne, teško je stati:)

Lipanj je većinom i mjesec za rasađivanje jednogodišnjeg cvijeća, jer mi se uglavnom dogodi da nezgodno previše posijem u skupini ili samo nikne na “krivom” mjestu, pa onda treba to rasaditi po vrtu. Za rasađivanje također iskoristim kišno razdoblje – prije, za vrijeme (ako previše ne pada) ili odmah poslije kiše – takvo je vrijeme garancija da će se presađene biljke uspjeti primiti bez problema, a i zalijati biljke treba samo odmah po sadnji, više uopće ne ako kiša sve dobro natopi.

I na kraju mjeseca nakon vjetra koji je polegnuo većinu visokog cvijeća kao što su makovi, carske oči i rudbekije, nastupilo je vruće razdoblje i suša. Puno toga sam morala privezati, nije mi baš drago radi toga jer mi je cvijeće puno draže u slobodnom rastu, ali nažalost jedan veliki dio je bio u vodoravnom položaju pa nisam imala izbora.

Evo konačno i malo o voći povrću na vrtu:)

Jagode su dugo rodile na vrtu, šumske zapravo još i sad pomalo, naravno, šumske jagode mjesečarke će roditi sve do prvih mrazeva. Ribizli su mi obilno rodili, s obzirom na to da su to još relativno mladi grmovi od nekih 3 godina, a rodili su i ogrozdi, također mlade sadnice. S njima sam malo zeznula jer su posađeni na dijelu vrta koje je dosta sušno, pa su jako slabo narasli, tako da ću morati razmisliti o presađivanju iduće proljeće, imam mjesta na jednom dijelu gredica jagoda gdje nije tako sušno, pa će možda tamo završiti. Grmoliko bobičasto voće kombiniram s jagodama, tako idealno iskoristim prostor. Vrtne jagode su mi dosta napali sitni crni kukci (nisam ih još identificirala) i pojeli su dosta plodova – greška je moja, jer velike jagode nisam stigla sve oplijeviti i pomalčirati, a takva gužva i polegnuti plodovi je bila idealna sredina za te kukce. Poneke plodove su u cijelosti pojeli.Te kukce jako privlači slatko, zapazila sam ih kasnije u cvjetovima oenothere biennis, vrste koja cvijeta noću i jako opojno/slatko miriši.

Ove sam se godine uspješno othrvala s kovrčavosti breskve. Razmišljala sam o ideji da bi biljka trebala na neki način sama stvoriti imunitet i othrvati se s bolesti, jer ako počnem bilo čime prskati, breskva se neće sama boriti, već naučiti na vanjsku pomoć (to je zapravo jedan od velikih problema kod prskanja voćaka, smanjuje im se sposobnost stvaranja vlastitog imuniteta na bolest). Uglavnom, prošle ju je godine gadno napala kovrčavost, u tolikoj mjeri da su se i grane izobličile, ali pustila sam ju da se sama proba izboriti za opstanak. I stvarno, pod kraj godine potjerala je nove, zdrave grane i listove. Ovog sam ju proljeća samo zalila par puta s gnojivom od maslačka (maslačak sadrži puno minerala i stoga je odličan za gnojivo), a bolest se na breskvi uopće nije pojavila, čak ima i par plodova. Istodobno, tek par metara dalje je jedna mlađa breskva koja je bila sva zaražena – dakle patogen je bio u blizini, ali breskva je bila otporna na njega. I za drugu sam iskreno mislila da neće to preživjeti, sasušio joj se vrh, nije ničeg bilo zdravog na njoj, kad odjednom i ta druga breskva je počela naveliko razvijati nove zdrave grane i lišće. Ono što želim reći je da se i voćke same mogu hrvati s bolestima, samo im treba dati prilike za to:)

Povrće uglavnom raste, brala sam grašak, blitvu koja je ostala od prošle godine, jestivu lobodu, bob, salatu, luk.

Početkom mjeseca sam ispravljala greške napravljene s malčiranjem u svibnju, micala sam deblje/veće dijelove i busene trave koja se je naravno opet primila na stazu, a na gredica stavljala samo otkos trave. Primijetila sam da su buseni trave, osim što naravno nakon kiša opet ožive, nezgodni za malčiranje po gredicama i  jer su idealno mjesto mravima za podizanje mravinjaka.

Slika: bob i jestiva loboda sredinom lipnja

Krumpir skoro da i nije bio napadnut zlaticama, ne znam što se točno dogodilo, ali odlično. Bilo je dosta smrdljivih martina na krumpiru, oni tamane ličinke krumpirove zlatice, valjda su dobro obavili posao:) Ali nažalost suša je napravila svoje i prve znakove slabosti radi toga je pokazao upravo krumpir koji nije pomalčiran – na ponekim grmovima zapazila sam smeđe mrlje, što bi mogla biti plamenjača krumpira. Trebala bi hitno prskati otopinom obranog mlijeka i vode (1:10) i krumpir i rajčicu, ali nikako da to napravim – zapravo uvijek nešto drugo radim pa to ne napravim, što baš i nije pametno od mene, jer to je odlična preventiva protiv širenja plamenjače. Dobra stvar je što su ove godine krumpir i rajčica jako udaljeni jedno od drugog – upravo radi širenja zajedničkih bolesti preporuča se biljke iste porodice saditi čim dalje jedno od drugog.

Mahunarke idealno napreduju, oporavio se je i onaj dio gredice kojeg su dosta načeli puževi, cvatu već jedno vrijeme i razvijaju se plodovi, ali nezgodno je što je trenutno suša, a mahunarkama je jako bitno dovoljno vode u vrijeme cvatnje i razvoja ploda. Očekujem kišu ovih dana po prognozi što je odlično, jer u slučaju nastavka sušnog razdoblja, bilo bi to jako loše za mahunarke. Također je nezgodno i za luk, kojem osim rahlog tla za dobar rast treba također dovoljno vlage – primijetila sam da je počeo žutiti po listovima, što znači da radi suše polako prekida odnosno završava vegetaciju. Zalijala sam ga doduše jedan put, ali to nije ni izbliza dovoljno. A ja jednostavno imam preveliki vrt da bi na vrijeme mogla sve i pratiti, i zalijevati, i kontrolirati korov, i rasađivati na vrijeme. Stoga uglavnom djelujem prema prioritetima kako što zapazim i budno pratim prognozu – u slučaju produženja suše bila bi primorana čak i početi zalijevati vrt. Malčiranjem se potreba za zalijevanjem jako smanjuje, ali isto tako imam problem i s premalo malča. Najviše sam pažnje poklonila kod malčiranja rajčici i paprici, tako da sam s tim gredicama stvarno bez brige i tu uopće nema potrebe za zalijevanjem. Jako mi je bitno da mi rajčica bude čim bolje njegovana, tako da čim više smanjim moguće šanse za zarazu – čim biljke imaju bolje uvjete rasta (prozračnost, vlaga…), to su one otpornije i manja je šansa da obole od neke bolesti.

Slika: rajčica i visoki grah sredinom lipnja

Uglavnom, izbjegavam zalijevanje vrta. Ima više razloga za to, hladna voda gradskog vodovoda koja je tretirana klorom, cijena vode, ali zapravo glavna je činjenica da tako mogu jako slabo zalijati, osim ako ne mislim satima hodati po vrtu da se sve to dobro natopi vodom. Pitanje je kako će štetiti ta hladna voda biljkama, a i naravno, počeo bi rasti i korov kao lud. Najbolje je ciljano zalijevanje kantom ako je već stvarno potrebno, i to naravno kišnicom ili barem odstajalom vodom. Nekako pratim vrt i polako uočavam koji su dijelovi sušniji, koji duže zadržavaju vlagu, pokušavam odgonetnuti je li to posljedica kombinacije biljaka ili nečeg drugog, te kako posložiti sve u vrtu da čim duže zadržava vlagu i da nema potrebe za zalijevanjem – moja ilovasto-humusna zemlja jako dugo drži vlagu ako je dobro pomalčirana. U vrijeme suše niti ne čupam previše korov – prenatrpane gredice također puno duže zadržavaju vlagu, a za vrijeme suše ionako sve staje s rastom, pa naravno i korov.

I vraćam se na cvijeće za kraj:) Krajem lipnja počinju cvjetati rudbekije hirta, a meni su se rasijale posvud po vrtu. Ova vrsta rudbekije je nevjerojatna po tome što kad se uzgaja iz sjemena – svaka nova biljka ima drukčiji cvijet, drukčije kombinacije boja. Svake godine me iznenade neke nove kombinacije. A svojim žarkim bojama jednostavno oduzimaju dah, cvatu cijelo ljeto, odlično podnose sušu, uspijevaju i u teškim tlima – stvarno idealno cvijeće:)

I slika vrta krajem mjeseca: dominira definitivno žuta boja rudbekija, carskog oka i oenothere biennis:)

 

Proljetni radovi su (uglavnom) gotovi

Nakon duge i hladne zime, ove je godine i proljeće kod mene bilo jako hladno, vjetrovito i sad na kraju i previše kišovito. Nakon takve zime i proljeća, imam osjećaj i da dosta toga ove godine kasnije niče nego prošle godine, ali to je u ovom slučaju odlično, jer kasnim i ja sa sjetvom, tako da će na kraju sve i super ispasti:)

Ovo sam proljeće imala prvotno velike zahvate u vrtu, tj s voćnjakom i jagodama, o čemu sam već pisala, tako da sam u glavno sređivanje vrta i sjetvu krenula tek početkom svibnja. Raskrčivanje vrta, odnosno micanje korova trajalo je gotovo tjedan dana, s time da me je 2 dana zaustavila kiša u radovima. S obzirom na to da u mom vrtu nema oranja niti prekopavanja, sav korov mičem ručno – glavni alat mi je mala ručna motičica. Jedan od razloga takve metode je da previše ne poremetim životne zajednice u i na tlu, a drugi je što je sve prepuno trajnica i niknulih samozasijanih jednogodišnjih biljaka, pa zapravo ovakvim načinom obrade ciljano mičem korov, ostavljam ono što se je samo zasijalo. To je još jedna briga manje za mene, jer određene vrste se mi već godinama same zasijavaju, pa tako ja ne moram voditi brigu sa sjetvom tih vrsta – cosmos, impatiens balsamina, male maćuhice, slamnata ruža, amaranthusi, cleome, crnjika…. Jedina briga mi je pamtiti gdje su prošle godine rasle, pa da znam gdje ih mogu očekivati na vrtu. Ove godine imam i priličan “problem” s gladiolama – nisam pobrala sve male lukovice tj pomladak velikih lukovica, a unatoč hladnoj zimi (-22), sve su male lukovice opstale i sad niču po cijelom vrtu, po svim mjestima gdje su prošle godine rasle. Velike lukovice ne mogu prezimiti na tim temperaturama, ali zato njihov pomladak može – to je prava borba za nastavak vrste.

Ovako je to izgledalo na početku radova, 04.05.2010.

Nisam odmah i sijala, prvo sam počupala korov i ostavila ga da se suši na gredicama, kako ga kasnije mogu iskoristiti na vrtu, a pritom i štiti gredice od isušivanja. Početkom tjedna je bilo izuzetno sušno i prilično sam se namučila oko prve 2 gredice, jer je jako teško čupati korov dok je tlo tvrdo i suho. Onda je konačno palo malo kiše i olakšalo mi stvar – velikom brzinom, čak i bez prevelikog korištenja motičice, raščistila sam korov do kraja tjedna i posijala većinu povrća.Veliku motiku zapravo koristim samo kad treba poravnati neku gredicu ako ju prekopaju krtice, pa treba ponovo formirati staze i gredice.

Ove godine imam isti problem kao i prijašnjih godina – premalo malča za prekrivanje gredica – s time da sam ove godine još prilično proširila cvjetnjak oko kuće, premalo otkosa trave je ostalo za vrt. Stoga sam ove godine odlučila probati nešto drukčije: sav otpad ostavljam od jeseni na vrtu, sve samo strgam i pobacam po tlu, sav korov koji sam počupala također – prijašnjih godina sam to sve skupa stavljala na staze po kojima hodam po vrtu da se tako razlaže na licu mjesta. Ove sam godine odlučila na polovici vrta sve to ostaviti na gredicama kao malč – na svim gredicama gdje sadim grah. Ono što sam odmah znala da će se dogoditi je da će zatraviti staze na koje nisam imala što staviti – s time prije nisam imala problema, ali lako se to riješi motikom dok naraste. Prednost tog debelog sloja malča je puno manje korova.

Slika: gredica graha pomalčirana suhim ostacima biljaka i korovom:

Iskreno – mislim da sam pogriješila. Prvo, kako je stalno ćudljivo vrijeme i kako je palo dosta kiše, jedan dio korova je “oživio” i počeo dalje rasti – korovi su pravi borci za preživljavanje, pa stalno to moram prevrtati. Drugo – prvi put mi se dogodilo da imam problema s puževima – napali su mi dio graha i cinije. Razlog što su se zadržali tu puževi jest upravo ta mješavina malča koji sadrži i veće komade i sve je puno pukotina, pa oni imaju odlično skrovište.Radi toga, jedan manji dio graha su mi poharali puževi, ali se nadam da će biljčice ipak narasti. Osim toga, primijetila sam da je dosta ptičica počelo zalaziti u moj vrt – pratile su me dok sam obrađivala gredice i strpljivo čekale na ogradi pokraj da se ja maknem, pa da se one mogu počastiti kukcima na mjestima gdje sam ja obradila gredice. Osim sjenica, golubova, lastavica i vrabaca, primijetila sam još jednu novu vrstu koja je počela biti česta na mom dvorištu/vrtu, ali ih još nisam identificirala, a ponekad preleti i jastreb. Ptičice su također korisne, prirodni su neprijatelji brojnim nametnicima, između ostalog tamane i puževe, tako da sam zadovoljna što zalaze u moj vrt – štete mi zasad nikakve ne rade:)

Da se još osvrnem na malčiranje, sljedeće godine nastavljam ponovo s prvotnom metodom – sav suhi otpad i korov kompostiram na licu mjesta, ali ne na gredicama, nego između gredica, po stazama na kojima hodam. A za gredice ću i dalje koristiti samo otkos trave, koji mi se je za sad pokazao kao najbolje sredstvo za malčiranje. Otkos trave najradije koristim odmah, svježi, jer ga koristim u tankom sloju i svježi je najlakše rasporediti u tanak sloj – uzmem veću količinu malča u ruke i lagano ga tresem iznad gredice, tako da se lagano rasporedi u tanak sloj po gredicama. Ovo je jako bitno za gredice na kojima ste sijali nešto što će izrasti sitno – tanak sloj, koliko god on tanak bio štiti tlo, a male biljčice mogu narasti, što bi s debelim slojem malča bio problem.

Kad biljčice narastu tad se može malčirati i u debljem sloju, a što sprečava bujanje korova. A za malč stvarno budno pratim gdje će tko kositi, jer skupljam travu kod susjeda i s lijeve i s desne strane:) I još mi nije dosta:))

Kako je ovo proljeće bilo jako vjetrovito, malč je bio od velike koristi, jer vjetrovi jako brzo isušuju zemlju. Na sljedećoj slici možete vidjeti razliku između nepokrivene (desno) i pokrivene zemlje malčom – ispod malča se je održala vlaga i mnoštvo je kukaca koji ruju, održavaju zemlju rahlom i razgrađuju malč te time gnoje zemlju, dok se je na nepokrivenoj površini napravila tvrda kora.

Slika vrta se je tijekom svibnja mijenjala jako brzo – najviše imam lupinusa, ivančica, samoniklih makova i kamilice koje sam ostavljala posvud u vrtu, oni su jako brzo rasli. Nakon tek nešto procvalih irisa i spiraee (prva slika, 11.05.), uskoro su svoju raskoš pokazali lupinusi i ivančice (23.05.2010). Kao što sam već napomenula, ovo je godine sve to kasnije u usporedbi s prijašnjim godinama, ali isplatilo se je dočekati to:)

Grmovi lupinusa su mi stari nekoliko godina, s time da se oni konstantno sami zasijavaju i uvijek procvatu u nekoj novoj nijansi, a kad oni caruju vrtom, sve dobiva neki otmjeni i graciozni štih, a oko njih stalno zuje bumbari i pčelice:)

Nakon lupinusa, u prvi plan iskače kamilica. Na mom vrtu ima je posvuda, a to se je dogodilo sasvim neplanirano. Prve sam godine slučajno nabasala na sjeme kamilice, i posijala sam ju između kupušnjača i krumpira, jer im poboljšava okus. Te se je godine nakon cvatnje rasijala, a svake sljedeće godine sve se više širi, tako da je danas ima posvud na vrtu. Osim svoje ljekovitosti po kojoj je poznata, te se može koristiti u raznim biljnim juhama i gnojivima, u mom je vrtu dobila sasvim novu ulogu – mamac za uši. Kamilicu obožavaju crne uši (i sve ostale uši drugih boja), te se one na mom vrtu skupljaju najviše na kamilici. Pitate se možda – kako to može biti dobro??:) Pa ovako, morate biti svjesni da su uši nešto neminovno, te da one zapravo najviše žive u simbiozi s mravima (o tome članak uskoro). Uši jako često napadaju mlade biljke i pogotovo bob – ali kad raste kamilica u blizini – radije će biti na kamilici, i tako su vam pošteđene ostale mlade biljke. Ove sam se godine to uvelike uvjerila u pogledu na gredicu boba – prošle godine je bob rastao s kamilicom i uši nije bilo na bobu, samo na kamilici – ove godine bob je na gredici na kojoj slučajem nema uopće kamilice – bob je prepun crnih ušiju. Dakle, bolje da su uši na kamilici, nego na ostalim biljkama, barem je to tako uglavnom na mom vrtu. A kako kamilica završava s vegetacijom, poberem onu koja nema ušiju, a ostatak počupam i spalim – tako se riješim i ušiju:) Nikad nije sva kamilica puna ušiju, ovisi o godini – a ova je godina očigledno odlična za uši, jer ih ima prilično mnogo, u svim mogućim bojama – imam i crne, i zelene, i crvene…i sve boje između:)) Naravno, uši su dio biosustava, u vrt dolaze i njihovi prirodni neprijatelji koji se njima hrane – bubamare, osolike muhe, zlatooka….

Slika: vrt prepun rascvale kamilice, 29.05.2010, u pozadini rascvale ivančice

Sve ostalo cvijeće sijala sam tijekom svibnja, uglavnom sve direktno na vrt. Nekako nisam uopće prije osjetila potrebu sijati, isto niti tako u teglice na terasi – bilo je uglavnom previše hladno i vjetrovito – posijala sam tek nekolicinu vrsta u teglice na terasi, i tome je trebalo strašno dugo da nikne – upravo radi te hladnoće, tako da sam zapravo imala dobar predosjećaj da jednostavno – ne sijem. I da sam prije u teglicama uzgojila biljčice i presadila ih van, vjetar i hladnoća bi im jako naštetili. Tek sad zapažam da su po vrtu počele nicati ostale vrste koje niču dok malo zatopli – celosia, amaranthus, cleome – jednostavno je predugo bilo hladno i biljke prije nisu imale uvjete za nicanje – dakle, iako sam sve posijala prilično kasno, zapravo sam posijala sve u pravi trenutak.

Od povrća sam jako zadovoljna lukom ove godine, posadila sam ga rano i jako lijepo napreduje, ali je mrkva slabo niknula između luka, pa sam morala ponoviti sjetvu. Lukove muhe gotovo i nema, tak na ponekom luku kojeg sam sadila najesen. Grašak jako lijepo napreduje, prvu sam rundu posijala prerano i nije puno niknulo – iako stoji u literaturama da grašku ne smeta hladnoća za klijanje, ipak sam primijetila da vrijeme utječe na nicanje graška – druga gredica graška kasnije sijana jako lijepo napreduje.

S presadnicama rajčice se baš nisam proslavila, sijala sam ju u teglice, po 10-tak sjemenki u veću teglicu, ali sam pogriješila što su bile vani na terasi na vjetru i vjetar ih je dosta ofurio, pa je malo toga opstalo. Dobro da što se rajčice i paprike imam “zlatnu rezervu” – baku – ona uvijek jako mnogo posije i ostavi presadnice i meni, možda se zato i previše ne trudim oko toga, jer znam da me presadnice čekaju kod bake. Ali sam ove godine pokušala još nešto – sjetva rajčice direktno na vrt . Primijetila sam prijašnjih godina da rajčica koja se sama zasijava (sitna koktel rajčica) jako uspješno niče i napreduje (i sad niče posvud na vrtu), pa sam nešto rajčica sad kasnije posijala direktno na vrt – niknula je i napreduje.

S kupušnjačama isto tako previše sreće ove godine nemam – prva runda je slabo niknula radi suše tog trenutka (podsjetnik za iduću godinu – Zalijevati!!!) i napale su ju one male skačuće bubice i dotukle ih, druga je runda krasno niknula, ali su onda ispod voluharice temeljito prekopale i uništile više od polovice. Ali i tu imam zlatne rezerve, dobila sam presadnice kelja od bake i presadnice kelja pupčara i karfiola od prijateljice, ostalo ću još uzgojiti naknadno. Blitva je jako krasno niknula, posijala sam mnogo jer sam imala neko sjeme staro preko 3 godine i nisam bila sigurna da li zadržava tako dugo klijavost – zadržava apsolutno, sve je niknulo:) Više od polovice vrta su mahunarke, lijepo napreduju, osim nažalost par gredica gdje su ih napali puževi – kad prođu ove kiše moram postaviti mamce za puževe – daske da se ispod sakriju, pa ću ih onda skupiti.

A najveće čudo ove godine – krumpir. Na gredici krumpira sam ove godine pronašla ukupno – 2 krumpirove zlatice. Razgovarala sam s bakom, kod njih ima puno više krumpira, ali i kod nje nema previše krumpirove zlatice – ovo je već druga godina zaredom kako opada brojnost krumpirove zlatice, barem kod mene. Inače, gredica krumpira mi je zapravo kombinacija krumpira, kamilice koja mu poboljšava okus i mlječike koja odbija voluharice i odbija zlatice – više relativno nego apsolutno, ali valjda nešto pomaže. U toj džungli, teško će zlatice pronaći krumpir:) Jedino me je jako zabrinulo što sam na 2 grmića krumpira primijetila – plamenjaču. Odmah sam uklonila sve zaražene dijelove, a prskanje ničim zasad nema smisla radi kiša, čim to završi idem u prskanje otopinom mlijeka i vode(1:10).

“Odbravljivanje” jagoda se je isplatilo, imam strašno puno krasnih jagoda, i šumskih i vrtnih, ovih dana zore, dobro da po prognozama prestaje kiša i da će vrhunac jagoda ipak ove godine biti po sunčanom vremenom – prošle su godine kiše jako uništile jagode.

I naravno, opet je prevladalo cvijeće…tokom prošle i ove godine opet sam dobila i nabavila masu sjemenja, mnogo novih biljaka…velikim dijelom vrta ipak će dominirati cvijeće. Vrt je već sad prilično zarastao, što me je prilično iznenadilo što se je dogodilo tako rano – još pred tjedan dana mogla sam relativno dobro prolaziti stazama po vrtu, danas već po većini vrta moram dizati noge visoko:) I dočekala sam jedan od najljepših trenutaka u godini: procvali su makovi )

Poanta za kraj;) Svake godine nešto bolje uspijeva, nešto slabije. Prijašnjih sam se godina mučila s lukom koji nije nikako napredovao, ove godine je prekrasan…ove godine ću se više mučiti s kupusnjačama. Ali, nema se smisla radi ničeg uzrujavati ili živcirati – ono što će uspjeti toga će biti, ono što neće, možda iduće godine:) S nametnicima je ista priča – ove godine očigledno neću imati posla s zlaticama, ali zato uši caruju. Prve godine kako sam se počela baviti vrtlarenjem, kad sam spazila prvu najezdu na kamilici – mislila sam da je smak svijeta – danas uopće ne obraćam pažnju na uši na kamilici:) A bolesti su još ono što slijede. Ali, i to je sve neminovno, a i unatoč bolestima i nametnicima, tokom godine mnogo toga će se ipak izboriti za opstanak. Vrt mi je prilično prenatrpan, svjesna sam toga, koliko to nekim stvarima pomaže, toliko možda i nekim odmaže. Ali baš u svemu tome i jest ljepota: stvari nikad neće ići 100% uspješno, dogoditi će se dobre i loše stvari, ali i loše se mogu iskoristiti pozitivno: kao znanje koje ću koristiti idućih godine koje slijede:)