Dicentra spectabilis – Srdašce

Dicentra spectabilis je otporna rizomatska zeljasta trajnica iz obitelji Fumariaceae. Porijeklom je iz istočne Azije, od Sibira do juga Japana. Ima jako mnogo narodnih imena, evo najčešćih: srdašce, djevojačko srce, ringlini, minđušica. Cvate u bijeloj i roza boji.

Vrlo je otporna biljka i bez problema prezimljava u našim krajevima (navodno do -20, međutim kod mene je preživjela i -22). U mnogim literaturama možete naći savjet da ju na proljeće treba zaštititi grančicama ili malčem od smrzavanja, kod mene raste na sjevernoj strani i to nikada nije bilo potrebno, i niže temperature joj nakon nicanja nisu naštetile.

Počinje nicati jako rano, već početkom ožujka, čim popusti hladnoća možete primijetiti mlade izboje kako se žure izaći iz zemlje. Ako se nastavi povoljno vrijeme, svakog dana možete primijetiti kako brzo raste, jer raste nevjerojatnom brzinom.

Isprva je nježno roza boje, pa crvenkasta, kako dalje napreduje dobije sivkasto-zelenu boju.

Čim oformira prve listove, pojavljuju se već i prvi pupoljci, već u početku se mogu vidjeti mala zelenkasta srdašca koje će postupno narasti i dobiti svoju punu veličinu i boju.

Srdašca su isprva s donje strane “zatvorena”, kako još dalje rastu postaju sve jarkije boje i otvaraju vanjske “latice”

Bijela dicentra je dicentra spectabillis alba – ona je svjetlije zelene boje, dok niče nije crvenkasta nego zelenkasto žuta, stabljika i listovi su ponešto svjetliji, a kako bujno može narasti još neznam, jer imam tek jednu dvogodišnju malu bijelu dicentru. Dok ona počinje cvasti, mijenja boju iz zelenkasto bijele u bijelu boju.

Dicentra najbolje uspijeva posađena u polusjenu, a voli dosta vlage. U takvim uvjetima će se jako brzo razrasti, obilno i dugo će cvjetati i duže će zadržati lisnate stabljike, koje nakon cvatnje polako počinju odumirati. Osim vlažnog tla, voli dobro drenirano humusno tlo, ali uspijeva i u teškim tlima. Da je pozicija jako bitna sama sam se uvjerila posadivši 2 sadnice dicentre iste godine na različito mjesto – jednu u polusjenu i vlažniji dio, drugu na sunčaniji i sušniji dio – dicentra u polusjeni se je jako razrasla i za 2 godine napravila ogroman grm, dok je druga dicentra svake godine imala samo 1-2 cvjetne stapke – ovog sam proljeća i nju presadila. S obzirom da se prilično razraste ali ne traje cijelo ljeto, ja sadim oko nje maćuhice, ljubičice i jaglace koji cvatu i prije nego ona naraste, dakle manje niske vrste koje štite tlo oko dicentre, da ono nije golo i izloženo vanjskim utjecajima i zadržava vlagu.

Razmnožava se sjetvom sjemenja u jesen, ili držanjem sjemenja u hladnjaku 6-8 tjedana, pa sjetvom u teglice ili na proljeće na otvoreno. Osim sjemenom, možete ju razmnožiri podijelom korijena biljke. Kod presađivanja trebate biti jako oprezni, jer joj je rizomatsko korijenje jako lomljivo – iskreno, onaj moj veliki grm dicentre je već zapravo preveliki, ali nikako da se odlučim na rasađivanje radi straha da ne napravim više štete nego koristi, a upravo radi tog lomljivog korijenja. Korijenje je žućkaste boje. Navodno i ne voli presađivanje i to ju jako usporava/ometa u rastu.

Od nametnika navodno ju napadaju lisne uši i puževi – iako sam na gredici gdje raste dicentra znala pronaći puževe i uši, dicentru mi nisu napali. Od kukaca obožavaju ju pčele i bumbari – kad je u punom cvatu stalno zuje oko njenih cvjetova i skupljaju nektar – doduše malo se namuče, a na ovoj slici možete vidjeti kako se bumbar primi za cvijet dok skuplja nektar s nje. Na taj način što se mora dobro primiti jako uspješno prenosi pelud s cvijeta na cvijet i tako ju oprašuje.

Krajem svibnja završava s cvatnjom, cvjetovi postaju sve svijetliji i lagano počinju opadati, ali ako joj mjesto odgovara jako dugo može zadržati lisnati dio, ponekad potjera i pokoji novi cvjetić. Tokom ljeta lagano odumire, potpuno gubi cijeli nadzemni dio. Osim sveg navedenog, stabljike su joj jako krhke i može jako stradati od jakih vjetrova, to se je nažalost dogodilo pred tjedan dana s mojom – vjetar ju je polegnuo i popucalo je polovnica stabljiki, jednostavno su se otkinule pri tlu. Ali, ipak je uspjela prije toga stvariti divnu čaroliju, obilno cvasti i jednostavno iznova svake godine – ostaviti me bez riječi:)

Vlasac – Allium schoenoprasum

Vlasac je otporna lukovičasta trajnica, ukrasna i začinska biljka. Najmanja je vrsta iz obitelju luka, Alliaceae. Porijeklom je iz Azije, Europe i Sjeverne Amerike – jedina je biljka trajnica koja je porijeklom iz starog i novog kontinenta.

Vlasac najviše voli vlažna i dobro drenirana tla, ali uspijeva u gotovo svim vrstama tala. Najviše voli sunčanu gredicu, ali uspijevati će i u polusjeni. Jedna je od prvih biljaka koja cvate na proljeće, počinje cvasti već početkom svibnja. Njegovi cvjetovi jako privlače kukce, pogotovo pčele.

U kulinarstvu se koriste svježi i sušeni listovi biljke, lukovice se ne koriste. U trgovinama se kod polica s začinskim biljem uvijek može naći i sušeni vlasac. Može se uzgajati i na otvorenom ali i u teglama – tako ćete imati svježi začin cijele godine.

Iz sjemena se uzgaja jako uspješno, može se sijati već u rano proljeće direktno na otvoreno. Prve godine je to prilično mala biljka, s tankim malim “listićima” ali već sljedećeg proljeća prvi put cvate i jako se razraste. Radi sumpora koji sadrži, juha od vlasca, razrijeđena s vodom, odlično je sredstvo za prskanje protiv pepelnice – djeluje antifungicidno. Zapravo, radi svog sastava slovi kao biljka koja općenito odbija nametnike.

Sjeme dozrijeva na ocvalim cvjetnim glavicama, koje su zapravo skup mnoštva malih cvjetića. Cvjetne glavice nakon cvatnje izgube boju i poblijede, kad sjeme dozori počinje se samo rasipati – svaka cvjetna glavica stvara jako puno sjemenki.

I za kraj još jedna zanimljivost – uglavnom cvate u jednoj nijansi, no tokom razdoblja cvatnje, ponekad cvijetovi postaju dvobojni – što točno utječe na to, još uvijek ne znam, ali stvarno izgleda zanimljivo:)

Divokozjak – Doronicum orientale

Divokozjak, Doronicum orientale je otporna trajnica iz obitelji Asteraceae. U našim krajevima cvate uglavnom u travnju i svibnju, a jedna je od prvih biljaka koja počinje pupati lišće na proljeće, već u ožujku. Čim malo zatopli, odmah se mogu zapaziti mali pupoljci kojima se žuri u cvat. Divokozjak često nazivaju žutom proljetnom ivančicom, a u engleskom govornom području Leopard’s bane – leopardov otrov. Prema Wikipediji, cijela je biljka otrovna za ljude ako se proguta.

Najljepše i najduže cvate ako je posađen u polusjeni, ali uspijeva i na direktnom suncu, samo nažalost na direktnom suncu mu sunce brzo sprži latice tako da one počinju poprimati bijelu boju po rubovima – taj proces se u polusjeni sporije odvija. Grmolikog je rasta, naraste do 50 cm. Cvjetovi rastu na dugim stapkama i idealni su i za rezano cvijeće, a u vrtu privlači pčele i leptire.

Razmnožava se sjemenom kojeg je jako teško uloviti, jer čim ono dozori, već ga odnosi vjetar, i podjelom grmića biljke. Nije previše zahtjevna za uzgoj i nisam dosad zapazila nikakve nametnike ili bolesti na njoj.

Evo kako izgleda od pupoljka do cvijeta – lisnata rozeta ostane prizemna, a kako napreduje, tako razvija duge cvjetne stapke:

Otvaranje samog cvijeta je vrlo simpatično:

Listovi su srcolikog oblika, ali neobičnih rubova:

Ovaj jednostavni, ali prekrasni cvijetak bio je jedan od prvih koje sam nabavila od cvijeća za svoj vrt, odnosno cvijetnjak. Jedna je od prvih cvjetnica na proljeće, cvate jako dugo, a žuti cvjetovi su mu jednostavno neodoljivi:)

Svaka je biljka i otrov i lijek – zavisi kako se uzima

Biljni oblici pripravka mogu biti: čaj, kapsula, sirup, tinktura, mast, medolat, supozitorij, vaginaleta… Van svake pameti je danas rašireno mišljenje da ako je neki pripravak biljni onda je bezopasan za upotrebu (“ma uzeti ću to, biljno je – ne može štetiti”). Vjerojatno takav stav ima uporište u misli da bilje ionako ne pomaže, da je to samo mogući placebo i da se njegovim unosom ili neunosom u organizam ništa bitno ne mjenja. Ili je takvo današnje vjerovanje posljedica ne upotrebe logičkog razmišljanja, i bezglavog upijanja svih medijski serviranih reklama bez imalo razmišljanja. Ne razumijem zašto? Ako vjerujemo da u nekoj biljci postoji (bio/fito) kemijski potencijal da nešto pokrene/napravi u organizmu npr. smiri nervozu ili potakne pojačano lučenje mokraće onda znači vjerujemo da je ta biljka nešto što kemijski zaista aktivno djeluje na organizam. I zašto onda vjerujemo da ta “aktivnost” ide samo i isključivo u smijeru u kojem mi to priželjkujemo bez ikakvog drugog kemijskog uplitanja u ostale funkcije, kemijske ravnoteže organizma.

.

Da li je neka biljka otrov ili lijek zavisi od:

DOZE: banalan primjer je “bezopasna” kamilica koja će kao blagi infuz (čaj) smiriti želučanu nervozu i mučninu. No, ako se ta ista kamilica napravi kao jako koncentrirani infuz ona će potaknuti povraćanje i izbacivanje sadržaja želuca.

NAČINA PRIPREME: npr. kamilica se priprema tako da se suha droga (biljka) samo prelije vrelom vodom i ostavi stajati da se estrahiraju aktivne tvari. Ako se nježna i krhka kamilica pusti vriti na plamenu 10 min sve njene ljekovite tvari ispariti će u zrak i od njene ljkovite upotrebe neći biti ništa ili će je biti vrlo, vrlo malo. Skoro svaka biljka ima svoj način pripreme. Vrlo uopćeno vrijedi: svi oblici cvijeta se samo preliju vrelom vodom i puste hladiti poklopljeni. Svi oblici herbe (zelen, tijelo biljke) se kuhaju par minuta i puste hladiti (poklopljeno) bar pola sata. Sve što je korjen se kuha duže (cca 10 min) ali opet zavisi točno o kojoj se biljci radi. Neke biljke zbog same kemijske strukture zahtjevaju hladna močenja od cca 5 h kao što su npr korjen bijelog sljeza, zelen ( tijelo) preslice, sjemenke lana…

TRENUTNOG STANJA DOTIČNE OSOBE: opet primjer “bezopasne” kamilice; neka se osoba osjeća malaksalo, ošamućeno i sa mučninom u želucu pa posegne za kamilicom. Ako ta osoba ima problema sa izrazito niskim krvnim tlakom i uz to je izrazito senzibilna na promjene vremena (malaksalost pri kišnom vremenu i sparini) možda je zaboravila (zbog trenutne mučnine u želucu) da kamilica djeluje sedatativno i da će svojim djelovanjem još više smanjiti krvni pritisak i time moguće još i više potaknuti malaksalost i osjećaj ošamućenosti.

MJESTA BRANJA: baš sve biljke rastu iz zemlje i crpe za svoj život i rast elemente iz zemlje ali i zraka i okoline oko sebe. Jedna od biljki koja je poznati/nepoznati trovač je predragocjena kraljica bilja-kopriva. Nije mi jasno kako netko može biti toliko nesmotren ( da ne kažem glup) da ide brati koprivu kraj ceste! Zapamtite: kopriva je izuzetno aktivna biljka i udio olova koji ona pokupi iz svoje okoline je dovoljan da vas u svakodnevnoj upotrebi malo pomalo truje i narušava zdravlje vašeg organizma. Također kamilica koja voli rasti u žitnim poljima, koja se gnoje mineralnim gnojivima i u više navrata špricaju može postati izvor opasnosti za vaše zdravlje. Pitajte gdje je brana biljka koju kupujete (imate pravo na to), raspitujte se, tražite i nađite izvore za svoje kućne potrebe kod ljudi koji rade po moralnim i etičkim standardima klasičnog travarstva i fitoterapije.

KAKO SE BERE

Kod branja bilo koje biljke važno je poštovati biljku i pokušati ju što manje oštetiti. Znači ne ju čupati sa korjenom! Također bi bilo razumno kad beremo biljku imati na umu da trebamo ostaviti bar 1/3 biljke neobrano jer će se tako one moći dalje razmožavati a mi ćemo i sljedećih godina moći uživati u poklonjenom bogatstvu koje nam pruža priroda. Nikada se prema bilju nemojte odnositi kao destruktivni nasilnici uništavajući sve pred sobom. Imajte poštovanja, pokušajte stupiti u neki “suptilni” odnos sa biljkom i zahvalite joj se unaprijed na bogatstvu koje ćete dobiti od nje, pokušajte osjetiti njen život. Ako “osjetite” da je neka biljka u panici i grču pustite ju neobranu. Danas se zna da životinje koje se ubijaju radi mesa imaju sasvim drugačije kemijske tvari u sebi zavisno od načina njihova “smaknuća”. Vrlo često nehumano “smaknute” svinje i telad u svome mesu imaju i veliku količinu adrenalina i drugih tvari koje izazivaju agresivnost kod ljudi koji konzumiraju njihovo meso. Zašto bi sa biljem bilo drugačije? Zato jer ( još/ ili više ne) ne čujemo njihove urlike? Ako ne vjerujete da biljke itekako dobro osjećaju naše misli i namjere (i grčevito se boje za vlastiti život). Pronađite knjigu „Tajni život bilja”.

KADA SE KOJA BILJKA BERE: svaka biljka ima svoje vrijeme branja. U stara vremena ona su zavisila od datuma svetkovina različitih božanstva. Najopćenitiji savjet za laike je: prlistajte neku literaturu. Pokušajte da to budu autori sa našega područja jer razlika klime, nadmorske visine i okolne mikroflore uvjetuje tempo rasta i “sazrijevanja” svake biljke. Uopćeno: korjenje se kopa u rano proljeće i kasnu jesen kada se sva snage i sokovi biljke spustili u korjen, biljke koje se beru u cvijetu i/ili zbog cijeta beru se u vijeme njegovih prvih cvatnji, biljke koje se beru isključivo zbog zeleni se beru većinom prije cvatnje. Zavisno od vremena branja biljke često ovisi njen kemijski sastav, miris, djelotvornost. Evo nekih najklasičnijih primjera: list borovnice (vaccinium myrtillus) da bi imao djelotvornu količinu mirtlina mora biti bran isključivo prije formiranja podova a ako se može i prije same cvatnje. Matičnjak ( melissa off.) nakon i tokom cvatnje gubi karakteristični osvježavajući miris i poprima blagi reski vonj (dakle treba ju brati prije cvatnje). Korjen maslačka treba vaditi u rano proljeće ali definitivno prije cvatnje nakon i tokom koje postaje izrazito gorak. Koprivu je najbolje brati prije naznaka cvatnje. Tako se izbjegava onaj duboki karakteristički vonj i “gadan” okus čaja koprive. Dakle, sama priroda je čak i to uredila samo da nam da do znanja kako i kada treba obratiti pažnju na koju biljku čineći ih neugodnima u vremenu života biljke kada ona više nije najoptimalnije ljekovito aktivna. Priroda zna bolje od nas, treba ju samo osluhnuti i pratiti.

Također je bitno napomenuti da se biljke beru po izrazito suhom vremenu po mogućnosti u doba najjačeg sunca ( jer tada je biljka i još više kemijski aktivna). Baš svaka biljka je malo kemijsko čudo od tvornice koje i zavisno od dijela dana blago mijenja svoj kemijski sastav i jedne elemente pretvara u druge pa ih ponovo zavisno od sunčeve svijetlosti preobražava u one iste koje je imala dan ranije u to doba. Prava mala alkemičarska radionica!

Zanimljivosti

Biljke koje rastu uz vodu (rijeke, jezera) općenito se u klasičnom travarstvu smatraju “slabima” i nedovoljno aktivnim za ljudsku upotrebu. Smatra se da im je pretjerana voda “razrijedila” sokove i osiromašila kemijski sastav. Ovo se ne odnosi na biljke koje rastu isključivo na polu/močvarnim područjima. Biljke koje rastu u vrijeme sušnih godina koncentracijom aktivnih tvari i cijelim svojim sastavom su puno jače za upotrebu pa to imajte na umu. Sastav tla, vrsta okolnog bilja, klima i dostupnost vlage mjenja kemijski sastav biljke. Tako će naprimjer kadulja i lavandin (“hvarska lavanda”) biti kemijski drugačija ako raste na čistom kršu i kamenu od one koja je (još k tome zasađena na plantažama) na kontinentu u dubokoj, bogatoj zemlji.

UVIJEK ako ikako možete birajte biljke koje su rasle i koje su brane na njihovim prirodnim divljim područjima. Dakle kadulju sa mora i gavez sa kontinenta.

Vrlo je važno jako dobro poznavati biljku koju beremo. Važno je poznavati i točno vrijeme njena branja ali jako je važno i znati ju pravilno osušiti. Bilje se treba sušiti na prozračnom mjestu u hladu i redovito ga (bar 1-2 x dnevno okretati). Pravilno osušena biljka zadržava svoju izvornu boju kao kad je bila ubrana. Ako vam je bilje potamnilo nije za upotrebu, ako ste kupili bilje koje je požutilo onda je i/ili krivo sušeno ali i prastaro i opet nije za upotrebu. Kantarion (herba) mora biti zelen, matičnjak mora imati svoj osvježavajući miris a korjenje ne smije biti potamnjeno. Također je moguća kontaminacija sušenog bilja sa gljivicama i pljesni i na to treba obratiti posebnu pozornost, ako imalo sumnjate u “čistoću” i kvalitetu suhog bilja pred sobom- nemojte ga koristiti.