Haemanthus

Rod Haemanthus spada u skulente u porodicu Amaryllidaceae. Porijeklom je iz Afrike, a ime mu potječe od grčke riječi aima: krv i anthos: cvijet, dakle u doslovnom prijevodu krvavi cvijet, a zato jer dosta cvjetova ove vrste cvijeta u jarko crvenoj boji.

Prema Wikipediji, postoji 22 vrste haemanthusa, od kojih su 3 zimzelene: H. albiflos , H. deformis i H. pauculifoliu – te tri vrste imaju lukovice koje su djelomično zakopane, a dio izložen vanjskim utjecajima pozeleni. Ove druge vrste su duboko zakopane i uobičajeno cvjetaju prije nego puste listove.

Predstaviti ću vam dvije vrste Haemanthusa koje sam imala prilike uzgajati, to su Haemanthus multiflorus i Haemanthus albiflos.

Haemanthus multiflorus (Scadoxus multiflorus, Haemanthus grandiflorum, Blood Lily)

Ovo je vrsta haemanthusa koja se na proljeće može pronaći u ponudi u raznim trgovačkim i vrtnim centrima, ako imate sreće naletjeti na njega. Ja sam imala sreće i nabasala sam na tu lukovicu 2008. godine. O uzgoju cvijeta naravno nije ništa pisalo na pakiranju, a pod nazivom haemanthus multiflorus nisam mogla pronaći nikakve podatke na internetu – naknadno sam pronašla naziv Scadoxus multiflorus, pod ovim nazivom postoje tekstovi na internetu. Sadi se plitko ispod zemlje, može u tegle ili na otvoreno, a vrlo su osjetljivi na niske temperature.

Dakle, posadila sam svoju prvu lukovicu u teglu i nisam jako zalijala, da ne ponovim fijasko s kalom koja mi je istrulila u tegli. Lukovica jako dugo nije krenula, onda sam ga premjestila s teglom van na terasu i kad ga je jedna dobra kiša jako dobro zalijala počeo je ubrzano nicati. I sad znam da ga treba obilno zaliti nakon sadnje, jer inače neće uopće početi rasti.

Evo napretka u slikama:

12.07.08. 13.07.08.

15.07.2008. 17.07.2008.

i konačno u punom cvatu, 21.07.08.

Nakon što je ocvao, pojavila se je lisnata rozeta s par svjetlo zelenih listića.

I na kraju mi je izgnjilila lukovica. Naknadno sam ga našla u jednoj knjizi tamo piše da ga se obilno zalijeva u početku vegetacije do cvatnje, zatim se postupno smanjuje dok listovi ne požute i biljka započne zimsko mirovanje: meni ga je još jedna kiša predobro zalijala i to je bio početak kraja.

Nisam odustala, prošle sam godine opet kupila lukovicu i posadila te obilno zalila – nije uopće počeo s vegetacijom. Kad sam već postala nestrpljiva, iskopala sam lukovicu iz tegle i imala sam što vidjeti – napali su ga sitni bijeli crvići (više o njima u temi o amarilisima) i lukovica je počela truliti. Odmah sam noktima maknula s lukovice sve trule dijelove, isprala sam lukovicu i posadila na otvoreno. On nije više imao snage za cvijet, potjerao je samo lišće i tako je rastao cijelo ljeto, lukovica se oporavila. Na kraju sam ju pospremila na tavan preko zime, presadila sam ga u teglu i nažalost, onih famoznih -22 mi je uništilo mnoge lukovice na tavanu, pa tako i tu. Ali ne odustajem:)) Opet sam nabasala na jednu lukovicu, uskoro krećem ispočetka, ovaj put nadam se s punim uspjehom:)) Još nisam sigurna kamo i kako ću ga posaditi, a o tome ću naknadno pisati. Od pokušaja uzgoja ovako prekrasnog cvijeta jednostavno ne odustajem:))

Haemanthus albiflos

Haemanthus albiflos je zimzelena vrsta haemanthusa, sa čvrstim listovima, a cvjeta u bijeloj boji. Naziv mu na latinskom znači “bijeli cvijet”, a još ga nazivaju slonov jezik (radi izgleda lista) i biljka kista za brijanje (radi izgleda cvijeta). Uzgaja se uglavnom kao lončanica, a za obilnu cvatnju poželjno ga je zimi držati na 10-15 stupnjeva na svijetlom mjestu. Dobro podnosi skučenu teglu i povremeno zanemarivanje. Preobilno zalijevanje dovodi do truljenja biljke, a nije ljubitelj presađivanja – ne voli da ga se previše uznemirava. Navodno ne voli direktno sunce nego više voli sjenu s povremenim zrakama sunca. Ja sam svojeg držala na nadstrešnici, gdje je jedan dio dana bio u sjeni, a jedan dio dana pod direktnom sunčevom svijetlosti, i izgleda da mu je odgovaralo, jer mi je cvao ista godine kako sam dobila jednu manju (tako mi se činilo, ali naravno nisam imala s čime usporediti:)) lukovicu – iskreno, nisam očekivala cvatnju prve godine.

Počeo je cvasti početkom jeseni:

Cvijet se sastoji od mnoštva uskih bijelih cvijetića, žuti su naravno prašnici.

Nakon cvatnje ukoliko su cvijetovi oprašeni, nastaju narančasti plodovi s sjemenkama. Ako je stalno u zatvorenom prostoru, to se događa jako rijetko radi izostanka kukaca oprašivača. Sjeme (odnosno plod s sjemenkom) ne pada s osušene cvjetne stapke, već se ona poliježe i nakon kiše (u prirodi) ukorijenjuje pokraj matične biljke – voli rasti u skupinama.

Moj je imao dva ploda, evo slike kad su se već počeli smežuravati, u svakom plodu je prilično velika sjemenka.

Navodno se može uzgojiti i iz sjemenki, ja sam ove dvije sjemenke zabockala u siječnju u susjedne tegle k drugim lončanicama; ništa do sada nije niklo, a u međuvremenu sam i zaboravila u koju sam ih točno teglu smjestila. Klijanje može potrajati i nekoliko mjeseci…nadam se da ću se ugodno iznenaditi tokom ove godine:))

 

Proljetne rekonstrukcije u vrtu

Ovo proljeće sam konačno napravila veće rekonstrukcije u vrtu, nešto što sam predugo odgađala. Već godinama planiram na parcelu iza vrta zasaditi voćnjak. Kako za moje pojmove to baš i nije veliki prostor (nekih 600 kvadrata) i izbor mi je prilično ograničen – ne mogu posaditi puno voćaka, a i to što mislim saditi ne želim da bude pregusto, već želim starinski voćnjak u kojem sve voćke narastu koliko mogu:). Nekako sam svake godine to stavljala na stranu, “dok jednom konačno ne odlučim i isplaniram što zasaditi” . Ovog sam proljeća shvatila da se to jednostavno neće dogoditi, pa sam odlučila prisiliti samu sebe – jednostavno sam otišla u nabavku voćaka, kupila 2 marelice, 2 nektarine, 2 šljive i jednu krušku (bilo bi više krušaka ali sam zakasnila rane sorte). Osim toga sam dobila jedan drijen i jednu višnju, a od prije sam nabavila 3 duda i jednu trešnju. I to je to, nažalost, prostora više nema.

Ovo je peta godina kako obrađujem svoj biovrt, a tijekom prijašnjih godina ponekad sam nabavljala neke biljke, a da nisam još bila sigurna kamo ih točno smjestiti, tako da sam ih “privremeno” posadila u neke kutke vrta, dok jednog dana ne odlučim kako ih smjestiti. Ove sam godine odlučila konačno staviti većinu na svoje mjesto, zapravo primorana sam jer sljedeće godine više određene biljke ne bi mogla ni iskopati kako su narasle. To prvenstveno mislim na dvije mlade sadnice duda, oko čijeg sam se presađivanja pošteno namučila. Nakon tog zahvata, kopanje rupa za voćke i sadnja kupljenih voćaka činile su mi se toliko laganim da mi je bilo smiješno.

Dud ili po domaćem malina je voće mog djetinjstva, a danas gotovo nestao iz naših krajeva. Nekad davno imali su moji roditelji ogromno drvo crvenog duda na vrtu. Kad je bila sezona, svako sam jutro jurila sa sestrom pobrati plodove koji su pali s drveća, a za one koji ne znaju, plodovi crvenog (crnog) duda su tako intenzivne boje da nakon njega sve ostaje crveno, i ruke i odjeća. Godimana sam tražila sadnice duda, da bi konačno pred dvije godina nabasala na sadnice u jednom trgovačkom centru. A kako sam ga tako silno željela, ono što mi se dogodilo još me je više iznenadilo – prošle sam godine zapazila da mi je na gredici s paprikom na vrtu – niknuo dud – vjerojatno je plod ispao ptičici u letu. Uglavnom, meni po vrtu niče svašta, puno zanimljivog cvijeća mi je samo dolutalo u vrt ili na gredice oko kuće…gospina trava, vrbnica (Lythrum salicaria), plavi poljski zvončić, lanilist…eto, stoga ne treba čupati sve što vam nije poznato, upravo suprotno, čupajte samo ono što ste apsolutno sigurni da je korov, a ovo ostalo vas možda uvelike iznenadi:)

Slika: poljski zvončić

Kad sam već spominjala voćnjak, prije vrta imam jedan mali starinski voćnjak. Jedan do voćnjaka smo nažalost morali porušiti radi gradnje kuće, a sve što nije smetalo – nisam nipošto dala rušiti. Jako sam ponosna što imam jednu ogromnu staru krušku, a imala sam i ogromnu višnju koju je nažalost prošle godine udario grom …ali nešto grana je ostalo i ne predaje se ona tek tako.

Slika: voćnjak u cvatu (lijevo ogromna kruška, višnja, desno višnja koju je prošle godine udario grom, u pozadini jabuke)

Od dviju jabuka koje imam, imala sam prilično težak posao s njima jer nisu bile dobro obrezivane. Zapravo, povodim se za idejama Masanobu Fukuoke po kojem obrezivanje nije uopće potrebno. S tim ciljem, obrezivala sam svoju jabuku na način da napravim čim manje štete i da ona može povratiti svoj prirodan rast…mislim da sam uspjela – ove godine skoro da nema vodopija na njoj. Evo kako je izgledala pred mjesec dana:

Osnove obrezivanja su zapravo da se grane ne ukrštavaju i da svaka grana ima dovoljno svjetlosti, te da se miču vodopije (grane koje rastu okomito iz ostalih grana, a naziv su vjerojatno dobile po funkciji koju imaju na voćkama – oduzimaju im hranjivo (“piju vodu” i nikakve koristi ne nose).

Ova moja jabuka imala je prvih godina dosta vodopija i dosta sam posla s obrezivanjem imala, ali nisam radila nikakve radikalne zahvate na njoj – kod obrezivanja kružila sam i desetak puta oko nje i postupno rezala ono što sam mislila da smeta ili da bi moglo priječi u divlji rast…više sam se povodila nekim instinktom, i zadovoljna sam rezultatom – formirana je krošnja, jabuka je jako rodna svake godine i to bez ikakve kemije, a ove godine niti nema potrebe za obrezivanje jer ona više ne divlja u rastu.

Najveći problem kojeg viđam posvud u malim voćnjacima u dvorištima je zapravo nepravilno obrezivanje – ako bih to mogla tako nazvati. Ono što želim reći ću zapravo pokazati – uglavnom na proljeće viđam ovakve voćke, prepune vodopija:

Naravno, rezidbom se to riješi na proljeće, no do jeseni će ova voćka opet tako izgledati. Razlog tome je što je voćki sputan njen prirodni rast, ona uopće nema priliku oformiti krošnju kad su joj glavne grane podrezane, te svake godine “divljački” to pokušava napraviti, a svako proljeće ponavljaju istu grešku na njoj – sve joj prikrate…i tako u krug. Naravno, ona sve manje rodi…a vlasnice ove voćke su zapravo ljute na voćku jer slabo rodi….ha, ha, kao da je greška u voćki.

Zapravo, naravno da postoje tehnike obrezivanja prema kojima to rade u intenzivnim voćnjacima i po kojima voćke obilno rode, ali taj voćnjak ne traje dugo, a moj je cilj imati prekrasno dugovječno drvo u mom vrtu…i takve voćke mogu jako obilno roditi. Ma sjetite se samo djetinjstva, nadam se da ste imali prilike kao što sam ja kao dijete pentrati se po voćkama u bakinim voćnjacima (zapravo, to još uvijek radim:)) Ako jeste, onda vam je jasno o čemu pričam – kako je divno uspentrati se na drvo i ubrati si plod, ti plodovi su najslađi…:)

I trenutno radim još jedan veći zahvat na vrtu, a to je odbravljivanje gredice sa šumskim jagodama. Eto, dogodilo se je to da su jagode posađene sasvim lijevo, uz među sa susjedima. Kako je ova parcela prije bila obrađivana, one s u posađene na mjesto gdje je bila granica a susjednom parcelom, drugim riječima gdje je najviše rasla trava, i to uglavnom pirika. Pokraj je susjedova livada i neminovno je bilo da mi je trava “bježala” k meni u jagode, i korijenjem i sjemenom. Prošle smo godine konačno postavili parapet da imamo točnu među, tako sam zaustavila širenje trave korijenom, ali nažalost ne i sjemenom, a nešto se provuče i preko ograde, neki gadni puzavi korov. I još jedna okolnost što su tako jako zarasle u korov – ovo što sad radim ne mogu raditi u ljeti, samo na proljeće, prije nego jagode procvatu i dok nije ni premokro ni presuho tlo, jer je neminovno da se nešto zabunom počupa pa treba opet saditi.

Do ove godine je nastalo takvo stanje da moram skidati sve s gredice, ispod iskopati rizome pirike ako ih ima i opet saditi jagode – prijašnjih sam godina samo čistila te gredice površinski, nažalost to nije spriječilo širenje trave, pogotovo ne pirike. A još k tome, mogu to samo raditi poslijepodne, jer je zadnjih dana dosta sunčano, da se presađene jagode čim bolje prime, a obilno ih zalijevam da lakše podnesu taj šok. Uglavnom, ovo je posao u kojem se jako sporo napreduje, potrebno je dosta strpljena, pritom i pazim na poljski zvončić s gornje slike, jer je dolutao upravo na tu gredicu i tu raste među jagodama, da ga zabunom ne počupam. U međuvremenu su mi i jagode počele cvasti…iskreno se nadam da ću ipak uspjeti ti dovršiti ove godine. A kako šumske jagode više vole polusjenu, po tim gredicama sam nasadila ribizle i josti, sa strane ću uz ogradu posijati grašak i tikve da se pentraju po ogradi i tako im rade hlad, nadam se da će funkcionirati ovakva kombinacija biljaka. I naravno, ne smijem opet pretjerati s cvijećem i previše gaziti po gredicama:)

Evo kako izgleda pirika. Površinski izgleda kao obična trava, ali čupanjem joj nećete uopće naškoditi. Razlog tomu je što se ona širi podzemnim rizomima, i to jako uspješno i jako naširoko. Jedini način je uzeti malu motičicu u ruke i pažljivo iskopati cijeli korijen. Prekopavanjem nećete ništa riješiti, jer ćete samo usitniti rizome, a oni će opet narasti. Napomena: na slici su rozomi koji tek počinju pupati, oni mogu biti dužine i do par metara, a uglavnom su na dubini 5-10 cm.

Pirika je jako invazivan korov, u srednjem vijeku je postojao zakon po kojem su seljaci morali vaditi korijenje i paliti ga. Razlog paljenju je što je ona nevjerojatno “žilava” – ako ju ostavite da se posuši negdje, a čak i nakon tjedan dana ako dobije malo vlage ili padne kiša – ona će oživiti i nastaviti s invazijom. Osim ružnih riječi o njoj, evo i nešto pozitivno – pirika je ljekovita biljka, možete rizome koristiti za ljekoviti čaj.

Evo i stanje mog vrta danas:

Da, još je džungla:) Nažalost, nedostatak vremena i prioritet jagode utječu na ostatak vrta. Ali zapravo, još mi se ne žuri. Posadila sam luk, posijala mrkvu, salatu, rotkvice, kupušnjače i špinat, rajčice su u teglama na prozorskim daskama, imam luk i salatu za berbu koji su na vrtu od jeseni, a u međuvremenu čekam da se zasiju opet mišjakinja i crvena nežareća kopriva koji su u većini na gredicama:

Ove biljke izvrsno štite tlo, zemlja je ispod rahla i ne divljaju neki neželjeni korovi. Primijetila sam da je zatravilo samo tamo gdje sam najesen prekopavala – dakle, moram se suzdržati većih zahvata najesen. Ovi gore “korovi” su sad na vrhuncu vegetacije i polako će početi osjemenjivati se i odumirati, baš kad će biti vrijeme za sjetvu, a ponovo će porasti na jesen – idealno za vrt. Sad samo skidam busene trave i jednog korova koji izgleda kao visoke tratinčice, a ostalo ostavljam pod “korovom” do početka radova, koji će većinom biti početkom 5. mjeseca jer tada idem na godišnji za sređivanje vrta. Naravno, između sveg toga niknulo je sve i svašta…biti će zanimljivo sređivati vrt i nailaziti na razne biljčice posvud na vrtu:)

Slika: salata posađena najesen

Slika: bob i šumske jagode

Slika: rasađene šumske jagode mjesečarke i češnjak kao međukultura koji ih štiti od sive plijesni

Slika: Gavez – ljekovita biljka i biljka koja je idealna za malčiranje i biljna gnojiva. Moj je nažalost još mali, tako da ću morati pričekati još par godina za primjenu na vrtu.

 

Neven – lat. Calendula officinalis

Neven je jednogodišnja biljka iz obitelji Asteraceae. Porijeklom je iz južne Europe i najviše voli rasti na sunčanim gredicama.

Neven je nezaobilazni stanovnik biološkog vrta, jer izlučevinama s svog korijenja čisti tlo od štetnih nematoda i djeluje ozdravljujuće na stanje tla. Zato ga je poželjno posaditi po cijelom vrtu – na rubovima gredica s povrćem, pa čak i između povrća gdje imate mjesto. Naraste u visinu do 60 cm i grmolikog je rasta. Cvate neprekidno cijelo ljeto, pa čak i nakon prvih mrazeva – ako je zima blaga može čak i prezimjeti na otvorenom. Tada je prva biljka koja cvate na proljeće u vrtu, isto tako je i zadnja biljka koja još cvate na jesen na vrtu. Vrlo se uspješno i sam zasijava i niče posvud po vrtu. Idealan je susjed tj međukultura rajčicama i kupusnjačama.

Neven se može sijati od proljeća nadalje van na otvoreno, dalje se dakle sam zasijava. Tokom ljeta u vrijeme vrućina se može zaraziti pepelnicom (gljivična bolest koja se širi po lijepom i sunčanom vremenu, kao siva prašina na lišću). U to doba godine to je normalno, čak će se biljka s vremenom i posušiti. Ipak, nemojte ga čupati, možete samo porezati suhe i bolesne stabljike – potjerati će nove biljčice iz korijena.

Mlade biljčice nevena:

Pupoljak nevena

Neven je ljekovita je biljka, njeguje i omekšava nadraženu i suhu kožu, čisti nečistu i masnu kožu, zatvara proširene pore i otklanja pjegice. Neven djeluje antibakterijski, antiseptički i protuupalno. Koristi se u mnogim kremama, a priprema se i kao tinktura, macerat, mast, ulje, čaj. Latice sadrže eterično ulje, a može se koristiti cijela biljka. Čaj od latica nevena, te mast od latica i listova mnogi smatraju čudotvornim lijekom. Stari Egipćani cijenili su neven kao biljku koja pomlađuje. Koristi se i u kulinarstvu – listovi i latice su jestivi, a latice dodane u hranu koriste se kao zamjena za šafran. Također se koristi i kao prirodna boja.

Mladi listovi nevena su jestivi i mogu se dodavati u proljetne salate.

Na proljeće dok cvate, prvi cvjetovi cvatu u tako žarkim nijansama narančaste boje da djeluju pomalo nestvarno, kao da isijavaju narančastom bojom:)

Neven stvara jako puno sjemena i sam se jako uspješno zasijava. Ako ne berete cvjetove za čaj i ostalu primjenu i ako svi odu u sjeme, slijedeće ćete godine imati pravu šumu malih biljčica nevena.

Žuti neven i sjeme nevena:

Neven cvate u narančastoj i žutoj boji, sredina mu može biti u boji cvijeta ili tamna, a osim vrsta nevena s 3 reda latica, na mom vrtu rastu i neveni s više redova latica. Postoje i kultivari bjelkastih i crvenkastih cvjetova.

I za kraj – znate li koji je miris nevena? Ako znate, vjerujem da ste se odmah sjetili:) Stvarno je specifičan, ne bi ga nazvala niti previše ugodnim, niti neugodnim, nego jednostavno mirisom nevena kojeg ima cijela biljka, a tako je specifičan da se ureže u sjećanje. A sigurno se sjećate i starinskih vrtova i cvjetnih gredica u kojima su rasli neveni i potočnice zajedno na gredici:)

Ako u svom vrtu želite uzgajati nevene, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.

 

Kako je nastao moj biovrt

Ideja da ću imati svoj vlastiti biovrt nastala je sasvim slučajno. Negdje u zimi 2005/06 godine, pohađajući informatičke radionice web-designa u sklopu jedne udruge, a u čijim je prostorijama bila i knjižnica, na preporuku jednog prijatelja posudila sam si knjigu ” Tajni život tla”. Iako knjiga u globalu govori o biodinamičkoj poljoprivredi, u kojoj se ja nikako ne mogu pronaći radi korištenja dijelova životinja za izradu preparata, knjiga je na mene djelovala jako inspirativno. Odmah sam si nakon toga posudila i knjigu “Bio-vrt” Marie-Luise Kreuter i jednostavno…dogodila mi se inspiracija:)).

Kako smo baš počeli graditi kuću, a iza je u sklopu zemljišta jedna parcela na kojoj je moj djed uzgajao kukuruz, sve sam zapravo i već imala spremno za svoj prvi povrtnjak….(cvijeće je nešto što se je dogodilo poslije:)
Evo prvo slike iz 2004 godine, s još tada nezavršene kuće, moj mali voćnjak i parcela na kojoj je moj djed uzgajao kukuruz.

2005 još nisam počela, barem po slikama vidim da nisam, te godine smo još gradili kuću, druge su stvari bile važnije, a baš mi je čudno vidjeti sad sliku ove prazne parcele

I dakle zime 2005/06 stvari su došle na svoje mjesto, uselili smo se u kuću i odluka je pala – moj biovrt. Prve mi je godine djed obradio cijelo zemljište traktorom, kad je to ionako bila parcela koja se je intenzivno obrađivala, na dijelu koji sam odabrala za povrtnjak je prešao sijačicom za krumpir i napravio time zdignute redove zemlje koje sam jednostavno po dva skupa izravnala i tako sam imala gotove gredice i staze i mogla sam početi . Osim pročitanih knjiga, praktičnog znanja baš puno nisam imala, izbjegavala sam mamin i bakin povrtnjak doma jer dok te sile nešto raditi, nije gušt . Ali ovo je bilo nešto sasvim drugo . U tim počecima, puno mi je pomogla baka praktičnim savjetima i pomoći pri prvom formiranju i sadnji vrta.
Kad mi je djed pripremio zemlju i vidio veličinu parcele koju sam predvidjela za povrtnjak, nekih 400 kvadrata, stao je pored mene i ozbiljno me pitao – jesi li sigurna da tako veliko želiš, nije li ti to previše?? Mnogi su me zapravo to pitali, jer nisu mislili da ću ja to uspjeti…ali ja nikad nisam prestala vjerovati u sebe i u ostvarenje onog što sam si zacrtala .
Počela sam s idejom klasičnog povrtnjaka, te nešto malo cvijeća između, dobila sam od bake sjeme nevena i malo cinija, kupila sam sjeme kamilice, makova, mnogo povrća…od bake dobila sadnice rajčice, paprike i kupušnjača, s lijeve sam strane posadila nešto jagoda što sam kod mojih iskopala…bio je to jako uredan vrt .

Fotografija: moj prvi biovrt 2006. godine

Prve godine sam puno učila, upijala sve što se događalo u vrtu. Svako sjeme i svaka nova biljčica za mene su bile nepoznanica, nisam previše znala kako što izgleda kad nikne, kako raste, što mu treba za dobar rast, koji su korovi i što njima odgovara za širenje…bio je to pravi početak iz ničeg, mala čuda i nepoznanice na svakom koraku. Postupala sam najviše instinktivno, uz kombinaciju bakinog znanja i znanja dobivenog iz knjige, a stvarno iskustvo i znanje koje sada imam tek sam počela graditi. Danas mi je gotovo smiješno kad čujem neka pitanja za koja znam instant odgovor, a zapravo činjenica je da pred par godina ni ja zapravo nisam znala apsolutno ništa:))

Počela sam i s malčiranjem, s otkosom trave iz voćnjaka…naravno, premalo za tako veliki vrt, ali barem nešto. A iza smo ostavili zemlju netaknutu, posijala sam nešto djeteline i trave…to će jednog dana biti voćnjak…

Do iduće 2007. godine preko zime prilično se raširio “korov” po gredicama, jer nisam imala dovoljno materijala za prekrivanje gredica preko zime. Naučena iskustvima onog što sam cijeli život oko sebe gledala, i ja sam ispočetka bjesomučno čistila gredice i sav višak odnosila s vrta, nije mi još došlo onda do mozga da sve to mogu iskoristiti na licu mjesta. Nisam još prepoznala dobre strane korova, a i kad se malčira, uvijek se donesu i sjemenke trave…a to znači dosta posla s čupanjem. Naučila sam to sljedećih godina. Ali, polako sam počela nabavljati cvijeće i šareniti vrt .

Već prve godine oduševili su me makovi, na moje oduševljenje druge su se godine sami zasijali i raširili po susjednim gredicama.

Te sam godine poharala sve sjemenarne za sjemenjem cvijeća i polako počela “upoznavati” cvijeće na mom vrtu, u kombinaciji s povrćem.

Svaki cvijet koji danas cvate u mom vrtu ima svoju priču kako je došao na moj vrt. Recimo za suncokretom sam bila u bjesomučnoj potrazi, nigdje u dućanima nisam mogla naći sjeme – na kraju sam posijala sjemenke koje sam kupila ljuštene za jelo – uspjelo je (čak sam u očaju već mislila ići u zoo shop po hranu za ptice i probirati van iz tog sjemenke ako ih bude:))

 

Godina je bila izrazito sušna, malča nisam imala dosta i jedno sam razdoblje morala puno zalijevati…čak sam travu vozila i od kolegice kad je kosila dvorište…to su bile brzinske akcije, jer svježe pokošena trava jako brzo počne fermentirati, pogotovo u vrećama.

Vrt sam to proljeće još malo proširila, za 2 gredice desno…naravno, radi uklapanja više cvijeća u povrtnjak. A traktor je na tom zemljištu bio zadnji put te godine – da poravna zemljište iza. Na vrt pristup nije imao – dalje samo motika.

I onda je mic po mic sljedeće 2008. godine sve počinjalo biti malo drukčije, gušće, obilnije.
Prvo su cvale kupušnjače ostavljene na vrtu od prošle jeseni, one cvatu druge godine uzgoja mnoštvom žutih cvjetića na visokim stapkama, a žuta boja jako privlači kukce u vrt – iskreno, ni to nisam prije znala, nikako mi nije bilo prije jasno kako s kupušnjača skupiti sjeme kad im beremo glavice…mislila sam da one ne cvatu, zelje i kelj pogotovo…eto, ješ jedna dobra iskustvena informacija.. A nakon proljetne žute slijedi bijela boja kamilice koja se je s dvije gredice u dvije godine raširila po cijelom vrtu, pa i šire, a i lupinusi su se već prilično razrasli i graciozno procvali u vrtu na proljeće.

A ubrzo nakon kamilice, počinju i makovi. Te su se godine već pomalo raširili na više dijelova vrta, a uz njih i neveni i silene armeria. Naravno, ostao je to povrtnjak, ali uz sve više vrsta cvijeća između.

Zapravo, imam jedan jako veliki problem, a to je da jednostavno ne mogu počupati i baciti korisne biljke, pa čak i ako su se previše razmnožile, već ih puštam da divljaju po vrtu…koliko uspijem podijelim, a onda muku mučim što kako presaditi, ili kako iskoristiti. Kamilice svake godine ima puno. Tu mi puno pomaže moja susjeda, bakina sestra koja mi svake godine potrga svu kamilicu tj cvjetne glavice za sušenje…tako da cijela obitelj ima bio-kamilice na pretek, a ja ju najviše koristim u kupkama…pogotovo nakon napornog dana u vrtu.

Svako godišnje doba, odnosno još uže, tijekom cijele sezone mijenja se lice vrta, mijenjaju se biljke koje prevladavaju, mijenja se dominantna boja vrta – ovo je jesenska boja, kad svojom pojavom počinju oduševljavati cosmosi, koji tako izgledaju sve do prvih mrazeva:

  

I mogla bi tako u nedogled, toliko je toga za pokazati, svaki kutak vrta, mnogo brojnih vrsta koje prevladavaju na određenim gredicama…ali bit će toga više dok počnem pisati o ovoj godini:)

I još prošla 2009. godina…najbujnija i najrascvjetanije do sada. I naravno, ja s mnogo iskustva, mnogo sam toga naučila promatrajući i radeći u vrtu, ali i još puno toga moram naučiti. Prošla je godina bila izrazito kišna, a time je i vegetacija tokom cijele godine bila jako bujna. Mnoge biljke su se jako uspješno zasijale i raširile po mnogim dijelovima vrta, čak su i neki dijelovi vrta bili jednostavno – neprohodni. Bilo je naravno tu i sveg mogućeg povrća, ali i mojih najboljih “prijateljica” voluharica, koje su mi najveća napast u vrtu i svake mi godine mnogo toga unište, tj pojedu. Tako i ja svake godine izmišljam nove metode kako zaštititi pojedine biljke, gdje i u kojoj kombinaciji ih zasaditi. S nametnicima uopće više problema nemam, jer je uspostavljena ravnoteža, i u ovoj džungli ne može prosperirati nijedna vrsta nametnika, jer oni zapravo prosperiraju u monokulturama, ovdje ima i nametnika, ali i prirodnih neprijatelja koji drže sve pod kontrolom.

Konačno sam naučila i pozitivne strane korova, koji zimi i u rano proljeće štiti zemlju i održava ju rahlom. A na vrtu je već toliko trajnica i biljaka koje se same zasijavaju, da sam u vezi mnogih samo “koordinatorica” na vrtu – oslobodim ih korova na proljeće i eventualno presadim na bolje mjesto.

I naravno, kako se same zasijavaju, točno znam što i gdje će koja biljka niknuti, a prema poziciji gdje je prošle godine rasla. Naravno, sad i točno znam kako koja biljka izgleda kad nikne, koja joj pozicija bolje odgovara, gdje najbolje uspijeva…

Činjenica je i da sam možda i konačno pretjerala s nabavkama, jer polako počinje nedostajati mjesta za svo sjeme i sadnice koje sam nabavila…a i vremenski sam prilično ograničena za radove u vrtu – ovo je ipak “samo” hobi…ne mogu se tome posvetiti onoliko koliko bi zapravo htjela, tako da za veće zahvate uređenja na vrtu moram na godišnji odmor na poslu…zapravo, to i jest najbolji odmor:))

I tako, od proljeća do jeseni uživam u radu na vrtu, učim na greškama i uzgajam sama sebi zdravu hranu. Kao što sam već napisala, ljubav prema cvijeću jednostavno se dogodila usput i danas mi je uopće nezamislivo razmišljati povrtnjaku bez cvijeća. Usput zapravo pišući tekstove za ovu stranicu otkrivam i podatke o jestivosti i mogućnostima upotrebe brojnih vrsti cvijeća, i to je još jedna činjenica o cvijeću što me fascinira.

A što će biti ove godine…iskreno, niti sama ne znam…i ovo proljeće je početak još jedne predivne avanture, upoznavanja novih vrsta biljaka koje ću prvi puta pokušati uzgojiti na mom vrtu, pronalaženja novih metoda i usvajanje novih znanja…

Upravo zato ponavljam ovu kinesku poslovicu koju sam već navela na ovim stranicama:

Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se;

ako želiš biti sretan godinu dana – oženi se;

ako želiš biti sretan do kraja života – postani vrtlar.

 

Napredak biovrta od 2010 godine pa sve do danas možete pogledati u obliku mjesečnog dnevnika radova iz biovrta OVDJE.  🙂

 

Kopriva – Urtica dioica

 

Ljekovita biljka poznata još iz brončana doba za koju se može reći da liječi sve bolesti, dakle jedna od najčudesnijih a opet najprezrenijih biljaka svijeta

KOPRIVA – kraljica bilja

Botanički podaci:

Biljka: Urtica dioica

Ljekarnički naziv: Foilum Urticae

Porodica: Urticaceae (Koprive)

Drugi nazivi: Obična kopriva, velika kopriva, pitoma, pasja kopriva, kopriva žara ( iako se taj naziv najčešće odnosi „malu koprivu” Urtica urens)

Stanište i rasprostranjenost: Ono što ovu biljku čini jednom od najpoznatijih a u isto vrijeme jednom od najprezrenijih je njena izrazito široka rasprostranjenost. Doslovno je ima po cijelome svijetu (izuzev artičkih i tropskih predjela), a ono čega ima na „svakom” koraku ne cijeni se baš previše, zar ne? Da raste samo na par mjesta svijeta vjerojatno bi joj cijena bila puno više od cijene kakvog zlata ili dijamanta. Zašto? Zbog svoje vrlo nježne ali sveobuhvatne ljekovitosti koja pokriva mnoga područja ljudskog organizma. Izrazito voli hranjivo i vlažno tlo iako će svoje postojanje često velikodušno ponuditi i ljudima krša u kakvom mini prostoru iole hranjive vlažne zemlje.

Zanimljivo je da je kopriva jedna od malobrojnih biljka svijeta koja ima tu čudesnu sposobnost transformiranja negativnog zračenja u pozitivno. Zbog toga ćemo ju često naći u pojasevima ispod dalekovodnih žica i drugih vrsta negativnih zračenja koje spontano sama pronalazi. Ako želimo „iscjeliti” svoj vrt i istodobno ga oplemeniti mineralima u tlu ali poslje i mineralima na našem tanjuru; posadimo u njega jednu gredicu koprive. Redovitim šišanjem prije cvatnje (a pogotovo prije razdoblja sjemena) te kontroliranjem novih izboja iz korjena ne moramo se bojati njenog preuzimanja cijelog vrta.

Opis: Kopriva je trajnica koja je najčešće visoka do 1,5 m ( iako sam ja osobno jednom vidjela primjerke visoke 2,3 m). Iz puzavog korjena izbijaju usprave stabljike sa nasuprotnim listovima, srcolikim i nazubljenim, obraslim kratkim dlačicama kao i stabljika. U tim dlačicama krije se tajna koprivina žara; pri dodiru ispuštaju histamin i mravlju kiselinu koja peče. Kopriva cvate od svibnja do rujna sitnim zelenim cvijetićima koji su smješteni na resama koje za tu svrhu izrastu ispod pazuha listova. Doba njene cvatnje blago varira od podneblja, temperature i vlage ali ono što je bitno je činjenica da će onaj njen poznati „miris” u hrani ili čaju biti puno manje izražen ako koprivu berete (puno) prije cvatnje a pogotovo prije sjemena.

Srodne vrste: Postoji više od 50 različitih vrsta koprive iako su „žarne” koprive samo dvije: velika/obična kopriva (Urtica dioica) te mala kopriva/žara (Urtica urens). Urtica urens je za razliku od Urtice dioice jednogodišnja biljka koja naraste do max 60 cm visine ali je svojom ljekovitošću odmah uz rame svojoj „velikoj” prijateljici iako se za te svrhe nešto manje upotrebljava.

Sastav i aktivne tvari: Kopriva sadrži izrazito puno minerala, a u prvom redu jako puno željeza i to onog biorazgradivog kojeg organizam može iskoristiti (za razliku od onog koji se ne može apsorbirati a najčešće je u tabletama). Željezo je uz druge minerale ključni faktor koji pomaže u prevenciji proljetnog umora. Kopriva sadrži i obilje kalija (zajedno sa maslačkom je najveći izvor tog minerala) što je posebno važno za ljude koji su na diureticima (osobe koje dugo vremena piju ljekove za visoki tlak, srce, zadržavanje vode u organizmu i sl) te za ljude koji imaju migrene i druge oblike spazma. Kopriva sadrži i vrlo velike količine kalcija, magnezija, natrija, fosfora, magnana, bora, provitamina A ( koji je izrazito koristan kod lošeg vida noću), vitamin B2, C i K. Možda zvuči nevjerojatno ali u 100 g ove čudesne biljke je više vitamina C nego u naranči ili limunu! Osim obilja minerala i vitamina, ovo čudo od biljke sadrži i obilje flavonoida, klorofila, enzime, tanine, lecitin, fitosterol, sluzi, vosak i još mnoštvo drugih tvari koje djeluju blagotvorno na cijelo tijelo. No ipak nije sve tako ružičasto, kopriva sadrži i histamin i mnoge kiseline a pogotovo mravlju kiselinu ( pogledati pod Upozorenje).

Berba: Osobno mi je jako žao što se kod nas ne može u trgovinama kupiti zaleđenu koprivu (kao npr. špinat) koja bi na taj način postala dostupnija namirnica širem sloju pučanstva, onima koji još nisu upoznati sa njom. Ako ju berete za prehranu potražite što mlađu i sočniju biljku, kratko ju blanširajte i koristite na sve moguće načine na koje biste koristili sve zeleno povrće. Ako ju berete za preventivu/ljek/čaj onda imate dva izbora: možete u tu svrhu kuhati sviježu biljku što je način koji zagovaraju sljedbenici sv.Hildergarde i Marie Treben. Oni u snagu ljekovitog bilja ubrajaju i energetsku komponentu živog bića. Jednostavnija (i ponekad jedino dostupna) je upotreba suhe biljke. Tokom cvatnje bere se cijela biljka i suši u visećim snopovima na prozračnom i toplom mjestu u hladu, korjen se vadi u proljeće ili jesen. Ako želite najbolje od najboljeg berite smo lišće koje je na „ćupiću” vrha biljke ( cca 5-10 cm). Takvo lišće ima nevjerojatno jaku ljekovitu i energetsku snagu. Naravno ako biljku ne sušite u visećim snopovima, sušite ju u tankom sloju na nebojanom čistom papiru i redovito okrećite 2-3xdn. Moje osobno iskustvo je da je kopriva ubrana prije cvatnje (a pogotovo prije sjemena) iako se ona zapravo može uvijek brati; neusporedivo ukusnija (a ne gubi skoro ništa na svojoj ljekovitoj snazi).

Upozorenje: Zbog djelovanja na izlučivanje vode iz tijela osobe sa izrazito niskim krvnim tlakom trebaju oprezno i postepeno uvoditi tijelo u kuru sa koprivom.

Kopriva svoju snagu crpi iz zemlje na kojoj raste, nažalost to će značiti i da je blizini prometnica povukla i olovo iz okloline (to je nešto izrazito često kod koprive) zato jako pažljvo birajte gdje ćete ju brati (ili od koga ćete ju kupovati).

Biljka sadrži u dlačicama histamin i razne kiseline među kojima je naj”bolnija” mravlja kiselina koja u dodiru sa kožom izaziva reakciju žarenja. Kiseline jesu uobičajen i svima znan problem ali ono što je potrebno upozoriti je moguća pretjerana reakcija na histamin. Ona vrlo rijetko isključivo kod izrazito osjetljivih ljudi može biti okidač („triger”) za niz alergijskih reakcija kože. Također kod raznih tradicionalnih (narodnih) recepata kod kojih se sugerira oralna upotreba sviježeg soka koprive treba biti oprezan. Iako je sam sok vitaminska i mineralna „bomba” potrebno ga je kratko prokuhati jer može izazvati jaki nadražaj sluznice probavnih organa (a najbolje ga je uvijek uzimati razrijeđenog sa vodom).

Djelovanje i uporaba: Priroda je u mnogome puno mudrija od nas i pruža nam od pamtivjeka u svakom trenutku godišnjeg doba ono što je baš u tom trenutku najbolje za naš organizam. Tako je rano proljeće idealan trenutak da se uputimo u potragu za sočnim izdancima i listovima mlade koprive. Ako ju vidite kako se probija ispod snijega sjetite se da je upravo ona idealna biljka koja će pokrenuti nove snage, rastjerati oskudicu i hladnoću zime ( u tijelu). Bogatstvom minerala idealna je gurmanski obrok stanicama tijela, pomaže izbaciti toksine koje smo nataložili tokom zime, potiče cirkulaciju i jača imunitet; sve ono što nam je potrebno u proljeće.

Kopriva je i prva biljka koje se treba sjetiti kod proljetnog umora koji nastaje što zbog već kroničnog manjka minerala nakon zime što zbog toksina koji su počeli ploviti krvotokom pokrenuti u tijelu buđenjem proljeća. Njeno diuretnično svojstvo ali i svojstvo „nježnog čišćenja” krvi i tu će pomoći.Također treba imati na umu da prije nego se prihvatimo sada već naširoko poznatih proljetnih detoksikacija jetre prvo trebamo malo proraditi na bubrezima. Zašto? Zato jer je bubreg organ koji prethodi jetri u procesu kolanja tvari (on između ostalog filtrira krv), ako je bubreg slab jetra nema dovoljno snage obavljati svoj „posao”. Poznata je uzrečica vezana uz jetru „ideš mi na jetru” koja izriče ljutnju i bijes. Taj osjećaj nastaje kad je netko u nekoj situaciji koju ne mijenja iz straha, a strah je emocija koja je karakteristična za bubrege (koji kao i kosti spadaju pod element vode, „strah mi se uvukao u kosti”). Simbolično bubreg je organ koji je centar „odpuštanja emocija”( kroz njega stalno prolazi tekućina) poglavito emocija straha. U isto je vrijeme i mjesto vitalne snage čovjeka ( kao akumulacijska brana tek sa dovoljno skupljene snage može pokrenuti/trensformirati, zato je dovoljno odmora i sna vrlo važno za zdravlje bubrega). Disbalnasirani bubreg nema akumulacijske snage za održavanje ravnotežne „normalnog” pritiska u tijelu. Bubrezi upravljaju sistemom visokog i niskog krvnog tlaka, izrazito su podložni iscrpljivanju i uništavanju ispijanjem ljekova ( kao i jetra). Loše stanje bubrega obično znači i loša krvna slika, giht, reumaske tegobe, blijeda „anemična” put, urinarne infekcije i/ili vrećasti podočnjaci. Kopriva djeluje i na koštanu srž koju remineralizira, obnavlja crvena krvna zrnca.

Kopriva blago pospješuje rad gušterače i izlučvanje inzulina pa tako smanjuje šečer u krvi, dobra je kod tegoba respiratornog sustava (smiruje kašalj, blagotvorno djeluje na iskašljavanje, bronhitis i prehladu), potiče cirkulaciju krvi ( poželjna je kod arteroskleroze, tegoba sa venama, hemeroidima). Nadalje čisti krv, njezin čaj smiruje upale kože i sluznice ( sluznica želuca, sluznica crijeva, kožne upaln bolesti, infekcije, ekcemi i osipi), pospješuje rad bubrega (to već svi znamo), pomaže kod vrtoglavica i slabosti, izlučuje vodu i mokraću iz tijela, pomaže kod urinarnih infekcija, općenito jako povoljno djeluje na cjelokupni imunitet tijela (bilo da je riječ o virusnim, bakterijskim, gljivičnim ili alergološkim poremećajima). Kopriva općenito popravlja krvnu sliku i na taj način regenerira organe do kojih dolazi ta „nova”,”sviježa” krv, djeluje i na genitalne organe a posebno je poznata njena upotreba kod tegoba sa prostatom. Donekle će pomoći i kod pretjeranih krvarenja.

Sada je već i klasičnoj medicini poznato njeno specifično djelovanje na giht gdje je apsolutno biljka broj jedan. Iako direktno djeluje na mokraćnu kiselinu ona i općenito djeluje protuupalno tako da će pomoći i kod reumatoidnog artritisa (naravno treba se uzimati dugo i uporno). Iako zvuči banalno nekad kura koprive može pomoći kod uklještenog živca jer istjera pretjeranu vodu van iz tijela. Kopriva je fantastična za tijelo ali i živce koje jača, pomaže kod stresa, nervoze i depresije. Općenito bilo koji da je poremećaj, disbalans u tijelu, bilo koja da je boljka tijela kura koprve neće biti na odmet, a vrlo često će napraviti pravo malo čudo. Da se detaljno piše o koprivi i objašnjava svaki blagotvoran utjecaj koji ima na tijelo bila bi to vrlo debela knjiga. Zato nemojte čitati mrtva slova na papiru nego krenite potražiti tu kraljicu biljki jer sa pravom nosi taj naslov.

Načini primjene: kuhana kao svako drugo zeleno lisnato povrće, kao čaj ( infuz), SIPF, tinktura, prašak, za hrabrije sok a za poklonike srednjevjekovnih recepata kao ulje.

Tokom stoljeća i tisućljeća upotrebe ove biljke nastale su desetine različitih recepata za pripravke od koprive. Osnovno pravilo je da ako primjetite da vam je pripravak prejak ( sniženje tlaka ako to nije bio cilj i sl.) smanjite količinu bilja koje stavljate u pripravak za trećinu ili polovinu i nastavite uživati ostale blagodati koje vam kopriva donosi.

Osnovni recept za pripremu čaja/infuza od lista koprive: 5 g suhe biljke na 250 ml kipuće vode, ostavi se stajati 10 min, procjedi i popije tokom dana u tri navrata ( natašte, poslje ručka i kasno poslijepodne). Čaj se može zasladiti medom ali ga se ne smije kod podgrijavanja pregrijati jer onda gubi svoju ljekovitost. Drugi (tradicionalni) način je 1 žlicu suhog lista preliti sa 1 l vrele vode, pustiti da odstoji i nakon 1 sata procjediti. Ovakvi pripravci od lista dobra pomoć su kod raznih kožnih problema, gljivica i problema sa bubrezima. Zanimljivo je da su glavobolje vrlo često povezane sa slabijom funkcijom bubrega. Čaj pomaže i kod respiratornih problema, umora i iscrpljenost (manjak minerala), kod čestih prehlada (imunitet), loše cirkulacije. Zbog sveukupnog djelovanja vrlo je koristan kod starijih ljudi koji se nakon kure koprivama znaju preporoditi ( pogotovo kod kure čaja sa sviježom koprivom). Poznajem stariju osobu koja je imala niz različitih problema; izrazito lošu krvnu sliku, vrtoglavice, opću slabost u tijelu i mišićima koja je onemogućavala normalno kretanje, suhu blijedu „mrtvu” kožu i gljivična oboljenja noktiju koja su trajala desetljećima, nakon duže kure sa (sviježim) koprivama čovjek se doslovno preporodio.

Osnovni recept za pripremu čaja/dekokta od korjena koprive: 15 g na 350 ml vode se kuha 10 min, procjediti. Na dan se popije samo do pola litre dekokta između obroka. Inače dekokt je duže kuhan pripravak iz tvrdih dijelova biljke. Ovakav pripravak od korjena koprive je dobar kao preventiva ili kod blažih oblika upale prostate. Ako želimo napraviti prpravak za bolji rast kose 200 g suhog korjena ostavi se stajati preko noći u 3 l hladne vode. Ujutro se procjedi i dobivenom tekućinom masiramo vlasište ( redovito i dugotrajno). Ako želimo ubrzati postupak onda koristimo recept sa octom koji snažno potiče cirkulaciju (ali ima svoj karakteristični miris): 200 g korjena potopimo u 1 l octa, nakon 3 tjedna procjedimo i dobivenom tekućinom masiramo svakodnevno vlasište.

Tinktura od lista koprive: sviježim vrhovima koprive napunimo bocu/teglu skoro do vrha i na to nalijemo dobru domaću rakiju. Pustimo da odstoji mjesec dana na toplom mjestu povremeno protresajući, procjedimo, uzimamo 3 x dn po 20-40 kapi razrijeđeno u malo vode. Ovakva tinktura dobra je za nadoknadu minerala, kod anemije, proljetnog umora ili kao zamjena za čaj kada ne možemo naći (sviježu) biljku. Opet napominjem kako je izuzetno važno koprivu brati što dalje od prometnica jer ona posebno lako „povuče” olovo i druge zagađivače iz okoline. Kada kupujete koprivu budite posebno oprezni.

Tinktura od korjena koprive: korjenje kopamo u rano proljeće ili jesen, napunimo bocu/teglu skoro do vrha korjenjem, na to nalijemo dobru domaću rakiju i ostavimo stajati mjesec dana. Ova tinktura dobra je za masažu glave kod slabe kose. Nije dobra kod upala/proširenja prostate jer je prostata jako osjetljiva na upotrebu alkohola.

Ulje od koprive – protiv zaboravljivosti, za jačanje živaca: ovaj recept se ponovo aktualizirao sa rastom broja štovatelja učenja Sv.Hildegarde a navodno je jako djelotvoran. Moram priznati da ga još nisam isprobala ali mi se uvijek činio zanimljiv jer iskreno ne znam na kojem principu djeluje. Ovo ulje od koprive preporuča se uvijek raditi sviježe i to tako da se u tarioniku usitne koprive dok se ne stvori kaša, sok se iscijedi. U njega se doda ista količina ulja ( najpoželjnije orahova) i dobivenom tekućinom se svaku večer mažu sljepoočnice, čelo i prsa. Tko proba a i vidi da recept djeluje, neka javi, ako ne zaboravi.

Sirup od koprive: 250 g listova sviježe koprive preliti sa 1 l kipuće vode i pustiti da odstoji preko noći. Sljedeći dan procjediti i kratko zakuhati sa 1 l šečera ili meda. Ovaj sirup je (unatoč količini šečera u njemu) zgodan način kako djeci dati dozu minerala i vitamina. Naravno kod djece treba jako paziti i dobro razrijediti sirup vodom ( ½ do 1 žlica sirupa na 2 dcl vode, popiti tokom dana na gutljaje) i to samo po potrebi. Za dopadljivost okusa u fazi namakanja može se dodati šumskih jagoda, cimet, štapić vanilije i sl.

Žarenje koprivom: iako se mnogi ljudi (pogotovo stariji, i pogotovo bolesni od reumatoidnih bolesti, uklještenja, slabe cirkulacije i sl.) podvrgavaju ovoj metodi, osobno nisam ljubitelj ovako agresivnih metoda upotrebe biljaka.

Upotreba sjemena od koprive: iako se u tradicionalnoj medicini sjeme koprive upotrebljava kod problema sa muškom neplodnošću danas se pojavila sumnja u njegovu otrovnost, tako da ga ja ne upotrebljavam.

Biljno gnojivo od koprive: 1 kg svježe ili 300 g suhe biljke preliti sa 10 litara kipuće vode, ostaviti par dana kroz koje će pripravak provrijeti. Snažno smrdi, ali je vrlo djelotvorno. Može se u njega dodati i gavez, preslicu i dr biljke. Postoje različite varijante ovog pripravka ali gdje god je koprive od davnina se koristi neka od inačica ovog recepta. U nekim krajevima se odvoji tekući dio od taloga, negdje se samo nadodaje nova kopriva i nova voda ali svagdje se posebna pažnja posvećuje razrijeđivanju. Prejako gnojivo ( makar bilo i biljno) može spaliti biljke. Osnovno razrijeđivanje (za zaljevanje zemlje/po zemlji) je 1 l tekućeg gnojiva razrijeđena sa 10 l vode, ako se razrijedi 1 l gnojiva sa 50 l vode time se dobiva gnojivo koje možemo prskati po listovima. Ako uzmemo tekućinu tek pristavljenog pripraka unutar 24 h ( od kada smo potopili sviježu /suhu koprivu sa vodom) dobivamo prirodni insekticid. Njime treba više puta u toku dana špricati napadnute biljke.

I opet da ponovim, kada i se o koprivi išlo pisati sve zanimljivosti i detalji bila bi to jedna jako debela knjiga. Nadam se da ćete nakon ovog malog uvida na drugi način gledati taj „dosadan korov” i prolazeći kraj njega jedinu brigu imati u tome gdje da ga čim više nađete.

 

Ljubičica – Viola odorata

Ljubičica je otporna trajnica iz obitelji Violaceae, porijeklom iz Europe i Azije. Naziv viola potječe prema legedni od imena djevojke Io, koju je volio bog Zeus. Kako bi ju zaštitio od ljubomorne supruge pretvorio ju je u junicu, a pasla je na livadi prepunoj ljubičica, čijim mirisom ju je tješio.

Ljubičica je jedan od vjesnika proljeća, počinje cvasti već krajem veljače, a uglavnom cvate do kraja travnja.

Jedna od stvari koje me najviše vesele dok u proljeće ugledam njihove dražesne male cvjetiće je njihov – miris. Toliko opojan, prekrasan….miris ljubičice je definitivno nešto što se ne zaboravlja, a uvijek iznova nas razveseli svako proljeće. Nekad kao dijete brala sam mirisne cvjetiće i stavljala ih u čašice, danas to više ne činim, radije uživam u njihovom mirisu na vrtu, a tamo ih imam jako puno:))

Postoji mnogo vrsta ljubičica, razlikuju se uglavnom po veličini i boji cvijetova, a zajedničko im je da su uglavnom niske, visine oko 10 cm (postoje visine do 20 cm), grmolikog rasta i srcolikih listova. Uspjela sam tokom godina skupiti razne vrste ljubičica, od onih šumskih, pa intenzivno plavo ljubičaste boje, roza i bijele ljubičice.

Ljubičice se razmnožavaju sjemenjem, diobom biljke, ali i vriježama koje uglavnom stvaraju nakon cvatnje, pa tako počinju tvoriti tepih ljubičica oko sebe kako rastu. Ove ljubičice mirišu jako opojno, a pojavljuju se u nekoliko nijansi ljubičasto – plave boje.

Ovo su šumske ljubičice (Viola Sylvestris) uslikane u šumarku u blizini, boja im više vuče na plavo i blijeđe su:

Roza ljubičice počinju cvjetati malo kasnije, a boja im je prilično žarka i upadljiva – Viola sororia ‘Rubra’:

Najkasnije od svih počinju cvjetati bijele ljubičice, kod mene tek sredinom travnja, a do tada nemaju uopće lišće, samo gomoljasto tijelo. Ova vrsta kao i roza s prethodne slike nažalost ne miriši. Također su bijele ljubičice posebne po tome što se ne šire vriježama, nego to najučinkovitije rade s sjemenkama – jako se šire, ako ih posadite na gredicu, uskoro će nicati posvud okolo. Kad jednom procvatu, cvatu jako obilno.

Viola sororia ‘Alba’:

I još jedna vrsta, bijela s malo više plavog – ni ova vrsta ljubičice nažalost ne miriše.

Ljubičice su odlične prekrivačice tla, njima možete popuniti sve slobodne prostore na gredicama, i ispod većeg grmlja. Iako one cvatu samo na proljeće, tokom cijele godine imaju bujno zeleno lišće kojim pokrivaju tlo oko sebe. A stvarno se brzo množe…evo mojih grmića u cvatu na mom vrtu:

Ljubičice se prvenstveno uzgajaju kao ukrasno cvijeće, ali one su i jestive i ljekovite. Najviše se koriste u lječenju kašlja i kod probavnih poremećaja. Ima antibakterijsko djelovanje, a navodno je vrlo učinkovita kao lijek za glavobolje i migrene te nesanice. Koristi se i kod kožnih upala, oteklina, djeluje protiv bolova i kao sedativ.

Ako ih još nemate, predlažem vam da krenete u nabavku, ove prekrasne trajnice svakako su zaslužile mjesto u svakom cvjetnjaku 🙂 Proljeće se uopće ne bi moglo nazvati proljećem bez mirisa ljubičice.