Kokotić – Delphinium

Kokotić je cvijet iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae) i porijeklom je iz cijele sjeverne hemisfere, te visokog gorja u Africi.

Latinski naziv delphinium znači delfin, a to je radi izgleda pupoljka cvijeta.

U vrijeme cvatnje, ovo je jedan od najimpresivnijih cvijetova u vrtu, a može narasti prilično visoko, 80-180 cm, ovisno o vrsti.

Najbolje ga je saditi na rubnim gredicama, ali obavezno sunčanim – kokotić obožava sunce.

Kokotić se dijeli u 3 skupine:
– Delphinium elatum – visoke stapke s gustim cvjetovima
– Delphinium belladona – nježniji, rahlo građeni metličasti cvjetovi
– Delphinium pacifik – jako visoke cvjetne stapke, veliki, puni cvjetovi

 

Svi kokotići sadrže alkaloid delphinine i radi toga su otrovne biljke, najviše otrova imaju mladi izdanci. Ako se pojedu uzrokuju povraćanje, a u većim količinama smrt. Svejedno, unatoč otrovnosti imaju i ljekovitu stranu – male količine su se koristile kao sredstvo za čišćenje organizma, lijek za očne bolesti, protiv astme i vodene bolesti, a navodno pomaže i kod nametnika u kosi – gnjida i ušiju. Svejedno – oprezno s ovom biljkom, radije ju uzgajajte samo za ukras, ostale moguće primjene radije zaboravite, jer je – ponavljam – jako otrovna biljka.

Kokotić se jako jednostavno i lako uzgaja iz sjemena – ako se dovoljno rano sije, cvijeta već iste godine na jesen. Preporučam ga sijati u 3. mjesecu u hladno klijalište ili teglice na prozorskoj dasci, kasnije rasaditi na otvoreno, kad prestane opasnost od mrazeva. Može narasti prilično velika biljka i trebalo bi ga saditi s malo većim razmakom između biljaka, ja sam svoje male kokotiće posadila pregusto prošle godine, tako da ću ih ovo proljeće morati rasađivati.

    

Kokotić napreduje jako brzo, ali ako imate probleme s puževima budite pri oprezu, jer vam mogu uništiti mladice. Ovdje imate više o mjerama protiv puževa (VIŠE).

Kokotić po vrućim ljetnim mjesecima treba redovito zalijevanje, inače vrlo lako može oboljeti od pepelnice. Voli dobro drenirano tlo bogato humusom i mnogo hranjiva ali s manjim udjelom dušika – to je preduvjet za obilnu cvatnju. I ne zaboravite – obavezno ga sadite na sunčane gredice, kokotić ne podnosi sjenu.

Višegodišnji kokotić može cvasti dvaput na godinu. Počinje cvasti u kasno proljeće/rano ljeto, te se nakon te prve cvatnje podreže na 10-20 cm od tla – tada cvate još jednom u jesen. U doba cvatnje privlači pčele, bumbare i leptire.

     

Najpoznatiji su kokotići u svim nijansama plave boje, ali postoje i u bijeloj, ljubičastoj i ružičastoj boji, uz razne kombinacije crne i bijele unutrašnjosti cvijeta.

  

Ako želite skupiti sjeme s kokotića, tad ostavite cvjetnu stapku na biljci, nemojte ju podrezati – na mjestu cvjetova nastaju zelene čahure koje se postupno suše kako sjeme dozrijeva. Kad je sjeme zrelo one se otvaraju i tad možete skupiti sjeme.
I nemojte zaboraviti – biljke se međusobno oprašuju, pa kako želite sa potomci iz sjemenja budu čim sličniji matičnim biljkama, tad nemojte saditi različite vrste kokotića zajedno, nego na većoj udaljenosti.

Kokotić se uspješno može i razmnožiti podijelom odrasle biljke – tako uzgojena biljka ima iste karakteristike kao i matična biljka.

Kokotić je prekrasna i otporna trajnica, jedna je od biljaka koje prve počinju s rastom na gredicama tik nakon zime, a u doba cvatnje jedna od najimpresivnijih pojava u vrtu.
Kako rubne gredice postoje u svakom vrtu:), evo vam idealne biljke za te gredice:)

Dipsacus fullonum – Češljugovina

Dipsacus fullonum ili Češljugovina (syn. Dipsacus sylvestris) je dvogodišnja cvjetnica iz obitelji Dipsacaceae. Porijeklom je iz Europe, Azije i Sjeverne Afrike. Sjemenke češljugovine važna su zimska hrana za ptice, pogotovo za europskog češljugara, stoga se i preporuča uzgajati ga u vrtovima kod nas. Na svim ostalim dijelovima svijeta (Amerika, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika…) je uvezena vrsta i opasna kao invazivni korov, jer svojim rastom potiskuje autohtone vrste.

Češljugovina raste u svim vrstama tala, a podnosi čak i tešku glinu. Najviše voli sunčanu gredicu, ali podnosi i polusjenu. Vrlo je otporna bijlka i bez problema prezimljava hladne kontinentalne zime. Razmnožava se sjetvom sjemenja, bilo na jesen ili na proljeće.

Naziv roda Dipsacus izvedeno je iz riječi za žeđ, a razlog tome je što je donji dio listova uz stabljiku formirano u obliku čaše i tu se nakuplja voda. Skupljena voda po nekima ima funkciju sprečavanja nametnika da se penju na vrh stabljike, pogotovo zelene uši koje vole ovu biljku i vrlo ju često napadaju. Međutim, unatoč lokvama vode, znala sam vidjeti uši na vrhovima biljke.

Pogledajte više o lokvama vode na češljugovini u mom videu:

Češljugovina je dvogodišnja biljka. Prve godine je to tek mala lisnata rozeta nazubljenih tamnozelenih listova, a listove prekrivaju bodljikave “bubuljice”. Iduće godine već ne proljeće počinje rasti u visinu i formirati “stablo” s mnogo “grana” – po 2 spojena lista koja kod stabljike formiraju “čašicu”, i sa svake strane po jedan izboj “grane” uz bazu lista, a na vrhovima grana razvijaju se cvjetovi.

.

Češljugovina se uzgaja radi cvjetova, koji su idealni za sušenje. Cvjetovi se razvijaju na vrhu grana, u početku su zeleni, bodljikavi. Cijela je biljka prepuna bodlji. Naraste u visinu do 2 metara, a u širinu i preko 80 cm.

Cvate u boji lavande, na čičkolikim cvjetovima cvjetići se otvaraju postupno u skupinama. Taj cvat izgleda jako dražesno, kao da čički u doba cvatnje dobivaju haljinicu. Jako privlače razne kukce, pogotovo leptire.

Cvatnja se proteže uglavnom kroz cijeli mjesec srpanj. Već krajem srpnja , kako završava cvatnja, cvjetovi se počinju sušiti i cijela biljka odumirati.

.

Kad cvjetovi posmeđe, tad je najbolje vrijeme za skupljanje sjemenki i za berbu čičaka za sušene dekoracije. Suše se na suhom i prozračnom mjestu okrenuti naopačke. Naravno, ako vam ne treba sve, uvijek možete i nešto ostaviti u vrtu za hranu ptičicama zimi. Kako je cijela biljka prepuna bodlji, budite jako oprezni da se ne nabodete. Najbolje je koristiti rukavice.

Sjeme je najlakše skupiti na slijedeći način: cvjetne glavice lagano lupkajte o ravnu površinu (na slici stol), i tako se one oslobađaju iz čičaka. Ako ćete ih sušiti, onda samo stavite papir ispod, sjeme će se samo početi rasipati.

 

S češljugovinom sam imala prilično zanimljiva iskustva. Prvo je način kako je došla u moj vrt: Pred 2 godine paketić sjemena poslala mi je prijateljica iz Engleske – naravno, tamo imaju puno veći izbor sjemena za kupiti, ponuda u našim sjemenarnama daleko kaska za njima. Kako sam posijala i kasnije rasadila biljčice, primjetila sam da mi je vrlo slična biljka sama niknula nešto prije na jednoj gredici – ispalo je da mi je istodobno i “dolutala” biljka u vrt, najvjerojatnije pomoću neke ptičice. I tako si mi ove godine istodobno procvale češljugovine, jedne porijeklom iz UK, jedna autohtona dolutala iz divljine, a po izgledu sasvim iste.

Ali, nisu mi sve procvale koje sam rasadila. Na gredici na kojoj je vlažnije, iza kuće, procvale su sve biljke češljugovina, a dio biljaka koje sam posadila na gredicu na vrt nije procvao, štoviše, bile su malecke sve do ove jeseni, kad im je lišće prilično naraslo. Te biljke (iz istog “legla”) će cvasti iduće godine. Jedine objašnjenje za to mi je različita količina vlage, pa zaključujem da bolje raste ako ima dovoljno vlage. Kako sam ove godine po iskustvu naučila da ova biljka treba puno prostora i ima jako puno bodlji, te biljčice ću na proljeće presaditi na sam rub zemljišta, uz kanal oborinskih voda – tamo će imati odlične uvjete, neće nikome smetati, a mogu ju tamo i ostaviti suhu i preko zime, pa da bude i hrana za ptičice. Samo se nadam da presađivanje neće biti težak zadatak, jer ima prilično jak i dubok korijen kad naraste.

I za kraj još jedna zanimljiva stvar o ovoj biljci – ima i ljekovita svojstva, mada se u današnje vrijeme malo primjenjuje. Glasi kao narodni lijek za tumore i kožne probleme. Više o tome možete pročitati OVDJE.

Sjeme možete nabaviti u našoj ponudi viškova sjemenja iz biovrta OVDJE.

 

Gaillardia

Gailardija – lat.Gaillardia je cvijet iz obitelji Asteraceae, porijeklom iz Sjeverne i Južne Amerike. Još se naziva i kokarda (prema njemačkom nazivu kokardenblume) dok je engleski nazvi blanket flower – u prijevodu cvijet deka(prekrivač) – odnosi se na deke američkih indijanaca koje su bile veselih uzoraka – otud još jedan naziv – indijska deka (indian blanket).

Postoje jednogodišnje i višegodišnje vrste, oko dvadesetak vrsta, kod nas se najčešće uzgajaju niske i visoke trajnice. Cvatu u raznim kombinacijama crvene i žute boje. Vole dobro drenirano tlo, odlično podnose sušu i najbolje uspijevaju na suncu. U slučaju da raste u previše vlažnom tlu može se dogoditi da joj istruli korijenje i propadne. Nametnike i bolesti još nisam primijetila na njima. Općenito slovi za gaillardiu da je trajnica kratkog vijeka, stoga ju je dobro i rasađivati i dodatno uzgojiti iz sjemena – zapravo dozvoliti da se rasipava sjeme i da se sama obnavlja.

Gaillardia x grandiflora najčešća je vrsta koju uzgajamo u našim vrtovima, a nastala je križanjem višegodišnje Gaillardie aristata višeg rasta s nešto nižom jednogodišnjom Gaillardiom pulchella. Od svojih predaka preuzela je bujan rast, otpornost i dugu cvatnju. Mnoge hibridne sorte mogu se dalje razmnožavati iz sjemenja, tek poneke možete jedino razmnožiti podijelom biljke. Kako je trajnica kratkog vijeka, svakako ju razmnožite za svaki slučaj.

Slika: niska gaillardia 

Niska gaillardia je grmolikog rasta, naraste u visinu oko 20-60 cm i idealna je za kamenjare. Ona cvate cijelo ljeto, trganjem ocvalih cvjetova se produžuje cvatnja. Jako se brzo razmnožava u korijenu, tj konstantno raste u širinu.

Slika: visoka gaillardia 

Visoka gaillardia je također grmolikog rasta, ali ima duge cvjetne stapke, tako da u vrijeme cvatnje naraste u visinu i preko 80 cm. Često je jako bujnog rasta i ponekad je cvjetove potrebno privezivati uz neki potporanj, jer se počne polijegati od težine silnih cvjetova.

Gaillardija se može uzgojiti iz sjemenja ili podjelom odrasle biljke. Kod uzgoja iz sjemenja treba biti strpljiv i uporan – jednima uspijeva jako lako, drugima slabo uspijeva. Moje je iskustvo da ju je najbolje posijati na proljeće na otvoreno i zaboraviti na nju. Meni su tako posijane neke niknule odmah, a neke posijane na drugom dijelu vrta – godinu dana kasnije. Ali nakon što ju jednom uspijete uzgojiti i ako joj odgovara mjesto – ona se jako razraste i jako uspješno sama zasijava. Uzgojena iz sjemenja cvijeta iste godine.

Slika: pupoljak gaillardie

Nakon što ocvate i opadnu joj latice, još je uvijek jako dekorativnog izgleda – ostaju zeleno-crvene kuglice:

Te kuglice se postupno suše i smanjuju, to je zapravo sjeme koje zori:

Kad je sjeme potpuno zrelo i suho, počinje polako opadati i raznositi se posvud uokolo – tad je vrijeme za skupljanje sjemenja:

Sjeme se čuva na suhom i hladnom, a može se sijati na otvoreno bilo na jesen, bilo u rano proljeće.

Sjemene glavice ostavite na vrtu i radi češljugara, koji se tokom zime hrane i sjemenjem gailardije.

Gaillardia je cvijet živih, veselih boja, pa ako želite da vaš vrt izgleda pomalo nestašno, ovo je definitivno biljka koja će svojim cvjetovima unijeti razigranost u vaš vrt:)

 

Ako u svom vrtu želite uzgajati gaillardiu, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.

 

Kadifice – Tagetes

Kadifice su rod od oko 59 jednogodišnjih i višegodišnjih travastih biljaka iz obitelji glavočika, Asteraceae, porijeklom iz jugozapadnog dijela SAD-a, Meksika i juga južne Amerike. Narastu u visinu od 5 cm – 2,2 metara, ovisi o vrsti. Naziv tagetes vjerojatno potječe od imena etrurskog boga. U našim se krajevima često nazivaju kranjčeci.

Kod nas se kadifice uzgajaju kao dražesno jednogodišnje cvijeće i ovu biljku mnogi iznova otkrivaju kao idealno cvijeće za gredice radi njene neprekidne cvatnje cijele godine i izuzetne otpornosti.

“Starinske” sorte imaju jak, mošusni miris, nekima neugodan, drugima ugodan, ali apsolutno poznat kao miris kadifice (sličan miris ima biljka neven). Neke novije sorte su uzgajane da budu bez mirisa, ili čak neke imaju i ugodan miris. Svejedno, miris kadifice ima jako bitnu ulogu, jer svojim mirisom tjera neke nametnike i nematode iz tla. Stoga se preporuča saditi ih posvud po povrtnjaku, posebno uz rajčicu, papriku, patlidžane, krumpir i duhan – biljke iz obitelji pomoćnica. Najviše vole rasti na sunčanim gredicama, ali podnose i laganu polusjenu.

Kod nas su najčešće niske grmolike vrste koje narastu 20-50 cm u visinu, a grmići su jako razgranati i puni cvjetova, i Tagetes erecta, vrsta koja može narasti i do 1 metar u visinu, a ima izuzetno velike cvjetove u usporedbi s manjom grmolikom vrstom. Ono što je još specifično za Tagetes erecta je ugodan miris njenih cvjetova – stabljika i lišće ima karakterističan miris kadifica, ali veliki cvjetovi imaju jako ugodan, drukčiji miris.

Slika: usporedba cvijeta niske grmolike kadifice i tagetes erecta

Kadifice postoje kako u mnoštvo različitih dimenzija, tako i u različitim kombinacijama boja, a prevladavaju smeđa, te nijanse žute i narančaste – vedre boje koje unose vedrinu, šarenilo i radost na cvjetne gredice i povrtnjak.

Bolesti ju jako rijetko napadaju, ponekad se može dogoditi da ju napadne pepelnica, ali to je jako rijetko.

Od nametnika često ju napadaju puževi, oni jednostavno obožavaju kadifice i ako ih ima u većem broju proždiru kadifice. Ovdje možete pročitati više o tehnikama borbe protiv puževa: Borbe protiv puževa

Kadifice se uzgajaju iz sjemena, sjetvom u teglice u 3. mjesecu ili direktno na otvoreno u 4. mjesecu. Jako brzo napreduju i ubrzo počinju cvjetati, a cvatu neumorno sve do prvih mrazeva, formirajući sve veći grm tokom ljeta ako joj uvjeti odgovaraju.

Tijekom ljeta je preporučljivo trgati ocvale cvjetove ako želite bujniju cvatnju, ali i bez toga će obilno cvjetati.

Sjeme se skuplja nakon što se cvijet potpuno osuši, tada pada gornji sloj latica i ostaje “čašica” prepuna crnih duguljastih sjemenki. Neka vas ne prevari izgled sjemenki – iako stvarno izgledaju suho i bude sumnju da li će iz sjemena nešto niknuti, one su jako visoke klijavosti.

Štoviše, kadifice se jako uspješno i same zasijavaju, samo ih trebate na proljeće prepoznati i ne zamijeniti s mladom ambrozijom – što se mnogima često događa. Najbolji način identifikacije – miris. Više o tome kako razlikovati ambroziju i kadifice pročitajte OVDJE.

Potentilla nepalensis melton fire – petoprsta

Potentilla je rod od otprilike 500 vrsti jednogodišnjih, dvogodišnjih i višegodišnjih biljaka iz porodice ruža, Rosaceae. Naziv joj od riječi od kojih je izveden naziv znači petolista, u hrvatskoj se često naziva petoprsta. Drugi prijevod ove riječi je jaka, snažna, moćna. Ovom rodu pripada mnoštvo grmova i zeljastih biljaka koje su slične jagodama, ove druge se često nazivaju nerodne, jalove jagode. Najčešća boja im je žuta.

Potentilla nepalensis pripada skupini koja je slična jagodama – grmolikog je rasta, listova sličnih jagodama i plod nakon cvjetanja izgleda kao suhi, nerazvijeni plod jagode. Porijeklom je iz područja između istočne Azije do zapadnih Himalaja. Korijen ove biljke je jestiv, a pepeo korijena pomiješan s uljem je lijek za opekline.

Kultivari potentille nepalensis uzgojeni su isključivo za dekorativne svrhe. Jedan od tih kultivara je i “Melton fire”.

Silka: Potentilla nepalensis – kultivar “Melton fire”

Potentilla nepalensis – melton fire je otporna trajnica, bez problema prezimljava hladne zime. Zimi nadzemni dio biljke odumire, na proljeće se jako rano formira grmić prepun listova. Zapravo, često se zna dogoditi da potjera već tokom toplijih razdoblja zime, pa onda ako naglo zahladi odumiru listovi, ali čim opet zatopli tjera nove izboje.

Cvate od 6. mjeseca do 8. mjeseca, zapravo već u 5. mjesecu potjera cvjetne stapke prepune pupoljaka, cvjetne stapke mogu narasti i do 80 cm i tokom rasta počinju se polijegati – radi ovog je svojstva idealna za kamenjare. Voli direktno sunce, podnosi i polusjenu. Najviše joj odgovara dobro drenirana ilovača, ali uspijeva i u drugim vrstama tla, vrlo je nezahtjevna i otporna biljka. Rijetko ju kad napadaju nametnici i bolesti.

Nakon što ocvate ostaju male suhe “jagode” koje na sebi nose smeđe okrugle sjemenke. Biljka je samooplodna, tako da je dovoljna samo jedna biljka da se razvije sjeme. Kad se plodovi potpuno posuše tad su i sjemenke spremne za branje. Nakon što cvjetne stapke ocvatu i posuše se, orežu se i rad je ponovo mali slatku zeleni grmić, dražesna prekrivačica tla.

Uzgojena iz sjemena prvi put cvjeta za 1-2 godine nakon sijanja, ali sam našla podatak da postoji i mogućnost da procvate i iste godine ako se rano sije. Uokolo biljke sam primjetila da se je i sama uspješno zasijala. Najbolje ju je sijati direktno na otvoreno ili u hladno klijalište u kasnu jesen ili u rano proljeće. Razmnožava se jednostavno i podjelom biljke – biljka se svake godine sama umnožava u korijenu.

 

Sanguisorba officinalis – krvara

Sanguisorba officinalis – krvara je travasta trajnica iz obitelji Rosaceae, porijeklom je iz hladnijih područja Europe, sjeverne Azije i sjevera Sjeverne Amerike. U našim područjima česta je na livadama, mnogi su ju u doba djetinjstva brali kao jednu od dražesnog poljskog cvijeća. To je ukrasna, jestiva i ljekovita biljka. Voli direktno sunce, ali uspijeva i u laganoj polusjeni, uspijeva čak i u siromašnim tlima.

Vrlo je dekorativnih cvjetova, naraste visine do 1 metar. Cvijeta tokom ljeta, od lipnja do kolovoza.

Mladi listovi prije cvatnje i mladi pupoljci su jestivi, i sirovi i kuhani – koriste se najčešće u salatama jer podsjećaju na okus krastavca. Ako želite da razvije više listova, tad morate selektivno odstranjivati cvjetne glavice jer sve biljke najviše energije troše na stvaranje sjemena. Svježi i osušeni listovi također su pogodni za čaj.

Poznata je u kineskoj tradicionalnoj medicini za zaustavljanje raznih krvarenja (usporava protok krvi), lječenje opeklina (svi dijelovi biljke) i uboda insekata. Odlična je i kao sredstvo za zaustavljanje proljeva. U kineskom je istraživanju bila proglašena i kontracepcijskom biljkom.

Radi svog invazivnog jakog korijena koristi se za obnavljanje tla koje je uništeno tadi erozije.

Može se uzgojiti iz sjemenja, sjetvom bilo u proljeće ili na jesen, i dijeljenjem korijena, također na proljeće ili na jesen.

Kako ću ovu biljku prvi puta uzgajati iz sjemena, naknadno ću u ovom članku dodati svoje iskustvo i fotografije uzgoja biljke:)

 

Matičnjak – Melissa officinalis

Matičnjak je začinska i ljekovita otporna trajnica iz obitelji Lamicaeae, porijeklom iz Južne Europe i Mediterana. Grčki naziv melissa znači pčela – ova biljka jako privlači pčele, pa i samu pčelinju maticu, te se njome koriste pčelari kad pokušavaju uhvatiti i vratiti odbjegli roj pčela.

Melissa je biljka sredozemlja koja voli osunčano, zaštićeno mjesto. Naziva se još i limunska ili pčelinja trava. Svježi listovi kad se protrljaju prstima imaju miris po limunu, svježi se dodaju u salate. Čaj od matičnjaka odlično je sredstvo za smirenje i lijek za nesanicu.

Melisa se može uzgojiti iz sjemena sjetvom u 4. mjesecu direktno na otvoreno ili podjelom korijena odrasle biljke koja se u povoljnim uvjetima jako širi, pa čak može i biti invazivna na području na kojem raste. Grmovi narastu do 50-150 cm visine, u povoljnim uvjetima se sama razmnožava. Ne podnosi se s metvuljom (monardom), pa se ne smije saditi u njenoj blizini.

Tokom zime u hladnijim krajevima odumire nadzemni dio biljke, ali na proljeće iznova niče. Izgledom dosta podsjeća na koprivu, listovi imaju jako slični list, dakako, bez peckanja koje je karakteristično za koprivu, a listovi dok se zgnječe imaju jako ugodan miris sličan mirisu limuna. Cvate u 8. mjesecu, u fazi cvatnje pomalo gubi njeno sočno svježe lišće i stapke ispunjuju mali bijeli cvjetići puni nektara koji jako privlače pčele.

Nakon što ocvate, stapke se počinju sušiti i tad se počinje rasipati sjeme. Istodobno, ako još nije počelo hladno vrijeme, iz korijena tjeraju i mladi izdanci biljke.

U kulinarstvu se koristi OBAVEZNO svježa (ne smije se kuhati), i to uz salate, rajčicu, sveži sir, sladolede i umake od začinskog bilja.

Melisa je izuzetno ljekovita biljka. Ona djeluje antibakterijski i antivirusno, te kao blagi sedativ i anestetik. Ekstrat matičnjaka je jako učinkovit antioksidans. Vrlo je učinkovita njena primjena u liječenju herpesa.

Svježi listovi pomažu kod uboda insekata: list se zgnječi rukama i namaže mjesto uboda – bol i svrbez radi uboda brzo prestaju (isprobala sam ga kod uboda ose, bol je jako brzo prestala). Također se može koristiti kao odbijajuće sredstvo za komarce, također na način da se listovi zgnječe i da se utrljavaju po koži.

Čaj matičnjaka se može pripremiti i od svježe i od sušene biljke (1 velika žlica svježe biljke = 1 čajna žličica sušene biljke). Prilikom sušenja gubi većinu svoje arome i kao takva se koristi za čaj koji djeluje umirujuće na srce i živce, te protiv nesanice . Sadrži eterična ulja , tanin i gorke tvari. Iz listova se radi i tinktura, a eterično ulje melise se koristi u aromaterapiji. Ekstrat biljke se koristi i u nekim zubnim pastama za osjetljive zube.

Ovu biljku stvarno preporučam imati u svom vrtu. Osim što stvarno pomaže kod uboda insekata, ima prekrasan miris i aromu, dragocjena je u današnje doba kad su stres i nesanica često neizbježni u našim životima. Zato, prije nego počnete trošiti novac na kemijske preparate i tablete za smirenje te protiv nesanice, uzmite si 10 minuta vremena i uberite nešto listova melise, osušite ih na tamnom i prozračnom mjestu i spremite ih za zimu…puno je jednostavnije i učinkovitije pripremiti si “običan” čaj od melise… osjećati ćete se puno bolje:))

 

Papučica – Calceolaria

Papučica je biljka is porodice Scrophulariaceae. To je jednogodišnja zeljasta biljka sa cvjetovima koji podsjećaju na papučicu. Rod papučica sadrži oko 388 vrsta: grmlja, penjačica i vrste jednogodišnjih, dvogodišnjih biljaka i trajnica. Latinski prijevod naziva im je obućar. Porijeklom je iz Južne Amerike.

Cvate u raznim bojama, uglavnom od žute do crvene, a može biti jednobojna ili s točkicama.
Nekad je bila popularna u mnogim vrtovima, a novouzgojeni hibridi pogodniji su za uzgoj biljke kao lončanice. Cvate na proljeće, a razmnožava se sjemenjem. Voli niske temperature (10-12 stupnjeva), na višim često propada. Najviše joj u kući odgovara sjeverna strana, bez direktnog sunca. Voli također dosta vlage – ako ju zaboravite na vrijeme zalijati, cijela će biljka klonuti, ali će se isto tako opet brzo oporaviti nakon zalijevanja.

Inače, uzgoj iz sjemenja je strašno zamoran posao (barem je za mene bio). Skupila sam sjeme s ocvale biljke koju sam kupila na tržnici, posijala na proljeće, one su niknule, ali nakon toga skoro ništa nisu narasle. Nekoliko se je biljčica posušio (držala sam ih na toplom – nisam znala da ne voli toplinu), nekoliko sam biljčica podijelila, i nažalost i one preostale su mi propale.

Papučice jako napadaju štitasti moljci – sitne bijele mušice, na svakoj sam dosad imala velike probleme s njima i nisam uspjela spasiti biljke. Slijedeće ću je godine ponovo potražiti u vrtnim centrima i probati ću uzgoj na otvorenom. Na otvorenom ju navodno vole puževi.

Koliko sam čula iskustva drugih, mnogima je ova biljka propala. Razlog tome je vjerojatno što se uglavnom može naći hibrid ove biljke, koji je uzgojen u njemu pogodnim uvjetima, a teško je imati takve uvjete u sobi gdje se uglavnom drži. Cilj mi je probati pronaći sjeme vrste koje se uzgajaju u vrtovima, cvijetovi su mi jednostavno prekrasni, a hibrid za sobe nažalost često propada, možda će s vrtnom biti više sreće:)

 

Physostegia virginiana – poslušnica

Physostegia virginiana, poslušnica ili lažna zmajeva glava je otporna trajnica iz obitelji Lamiaceae, porijeklom iz Sjeverne Amerike. Hrvatski naziv joj je poslušnica, a taj naziv je dobila jer nakon što joj cvjetnu stapku pomaknemo, jedno vrijeme ostaje u položaju u koji smo ju pomaknuli. Cvate u bijeloj i raznim nijansama roza boje.

Poslušnica voli sunčan položaj, ali uspijeva i u svijetloj polusjeni. Cvate od svibnja pa sve do jeseni, cvate na visokim cvjetnim stapkama i to od dna prema vrhu. Bijela procvate prije, a ljubičasta kasnije, nakon što već bijela procvate, ali zapravo može se postići različiti period cvatnje ako se sadi na različita mjesta – ovisi o poziciji na sunčanom ili polusjenovitom mjestu.

Navodno može doseći visinu od čak 4 metra, ali uobičajeno naraste do 120 cm. Privlači pčele i leptire.

Physostegia virginiana tj njeno sjeme mora imati hladan period od navodno 2 mjeseca na hladnom (npr. frižderu) za početak klijanja, što je zapravo razdoblje zime za sjeme koje se je rasulo na otvorenom. Ja sam ju uspjela uzgojiti iz sjemenja na način da ga nisam čuvala tako dugo u zamrzivaču, već sam stavila sjeme na 2 dana u ledenicu te posijala u teglicu i proklijalo je – nešto vrlo brzo, nešto kasnije – nicala je neujednačeno u periodu od mjesec dana.

Physostegia virginiana se širi rizomima, posebno u vlažnim tlima, pa ako joj odgovara, može se jako razrasti i postati čak i invazivna na prostoru na kojem raste. Razmnožiti se može i sjemenom, rizomima (podjelom grma) pa čak i reznicama. Nakon što cvjetovi ocvatu i padnu, ostaju zeleni “džepići” koji su držali cvijet, a u njima se razvija u svakom po par sjemenki, koje mijenjaju boju kako dozrijevaju u crno-smeđu. Kad dozori počinje se sjeme rasipati ako ga se ne skupi na vrijeme.

Slika: pupoljak pred cvatnju

 

Gomphrena globosa – kuglasti šćir

Gomphrena globosa – kuglasti šćir (Globe Amaranthus) – je jednogodišnja cvjetnica iz obitelji Chenopodiaceae. Porijeklom je iz područja Brazila, Paname i Gvatemale. Grmolikog je rasta i naraste do 80 cm, a cvate uglavnom u bijeloj, svjetlo i tamno roza i narančastoj boji.

Može se uzgajati i u teglama i na otvorenom, s time da na otvorenom naraste veća i razgranatija. Cvjetovi su “suhi” i pogodni za suhe cvjetne aranžmane – suši se okrenuta prema dolje na sjenovitom i prozračnom mjestu.

Gomphrena zahtjeva temperaturu ne nižu od 10 stupnjeva za nicanje direktno vani, a možete ju posijati i prije u teglice pa kasnije rasaditi van ili ju uzgajati u tegli. Klije i raste vrlo uspješno.

Strašno je otporna biljka i rijetko kad ju napadaju nametnici i bolesti, čak dobro podnosi i sušu. Najbolje uspijeva na potpuno sunčanoj gredici, podnosi laganu polusjenu. Cvjetovi tamno roza su toliko intenzivne boje da je jako teško napraviti “bistru” fotografiju izbliza.

Obojene “kuglice” nisu zaseban cvijet, svaka se kuglica sastoji od mnoštva malih cvjetića (obratite pažnju na bijelo-žute cvjetiće u “kuglici”) – kad ocvatu gube prirodnu boju i počnu smeđiti, a sjemenke su dobro očuvane u središtu svakog oplođenog malog cvijetića koji formiraju “kuglice”. Cvate sve do prvih mrazeva.

Gomphrena globosa je navodno i ljekovita biljka, prema podacima na Wikipediji čaj od cvjetova ima ljekovita svojstva.