0
Malčiranje
Malčiranje znači zastiranje tla koje obrađujemo prirodnim materijalima. To nije neka nova tehnika, već je to prenešeno zapažanje iz prirode – u prirodnom obliku tlo nigdje nije golo kao kod “konvencionalne” obrade tla. Golo je tlo izloženo surovim utjecajima prirode: sunce isušuje tlo, vjetrovi otpuhuju gornji humusni sloj, kiša udara na površinu tla, razara strukturu zemlje i ispire humus, te se pod navedenim uvjetima stvara kora na zemlji kroz koju ne može proći zrak, tijekom zime mraz prolazi duboko u nezaštićenu zemlju i onemogućuje život u gornjim slojevima zemlje.
Slika: ovako izgleda površina zemlje kad sunce naglo osuši gornji sloj zemlje na kojem je stajala voda nakon obilne kiše
Tlo ispod malča ostaje toplije, tako da i tokom zime može biti stanište mnogim životinjskim vrstama, štiti tlo od vanjskih utjecaja kao što su sunčeve zrake, jake kiše i vjetrovi. Ispod malča zemlja duže zadržava vlagu i mrvičastu strukturu jer ju ne nabivaju kiše, također štiti od pregrijavanja od jakih sunčevih zraka. Istodobno sloj malča onemogućava bujanje korova na površini koju prekriva. Temperatura ispod malča je ujednačena i to bolje odgovara biljkama za rast, a i plodovi nisu blatni nakon jakih kiša, jer malč “amortizira” udarce kiše.
Tlo prekriveno malčom idealno je stanište mnogim kukcima i ostalim životinjama koje konstantno ruju i prozračuju zemlju, uvlače i prerađuju organski materijal u zemlji, te time gnoje zemlju, odnosno stvaraju kompost na licu mjesta. Osim toga, posljedica malčiranja i povećanja života ispod zemlje je prirodni izvor ugljične kiseline koju u tlu proizvode mikroorganizmi. Ugljična kiselina izlazi iz zemlje na površinu i biljke ju upijaju kroz sićušne otvore na naličju listova, a ona je potrebna biljkama za proizvodnju šećera. To je objašnjenje zašto na malčiranim površinama biljke jako bujno rastu.
Dakle, malčirane površine su bolje stanište za životinje i mikroorganizme koji rahle i gnoje zemlju, održavaju tlo zimi toplijim i štite ga ljeti od pregrijavanja, štite tlo od sunca, vjetra, kiše, erozije. Za vrtlara/icu to znači manje kopanja, manje korova, manje zalijevanja i manje gnojenja – jer dio tih funkcija odrađuje malč.
Malč se stavlja na netom obrađene gredice, prije nego se zemlja posuši. Malč treba konstantno dodavati, jer on “nestaje” velikom brzinom – kukci ga odvlače pod zemlju. Zanimljivo je da čak niti lišće ispod drveća zapravo nije potrebno pospremati – do 90% lišća glista i ostali kukci odvuku pod zemlju i tamo ga prerade, te se teko povećava količina humusa u zemlji.
Evo kako to izgleda na jesen ispod moje forzicije kad gliste uvlače lišće pod tlo:
Jedini nedostaci malča su u uvjetima vlažnih godina, jer su tad idealno skrovište za puževe, ali i to se može izbjegnuti na način da se malčira samo u tankom sloju, te kod teških vrsta tla. Malčirane gredice su također jako privlačne i voluharicama, ali činjenica jest i da će voluharice ako im se dopada kopati i ispod nemalčiranih gredica, stoga to nije razlog za odustajanje od malčiranja.
Materijal za malčiranje, odnosno tehnike malčiranja bih podijelila u 3 skupine:
1. Živi prekrivači tla
– određene biljke svojim rastom prekrivaju i štite zemlju od isušivanja. Prošle sam godine “otkrila” jedan “korov” – mišjakinju (crijevac, lat.Stellaria media), odnosno njene karakteristike za odličan prekrivač tla od jeseni preko zime do proljeća. Mišjakinja je najpoznatija kao invazivna vrsta korova, a nažalost manje poznata kao ljekovita biljka i cijenjeno povrće u doba Rimskog carstva. Karakteristike ove biljke mogu se jako pametno iskoristiti i tako ju iz “neprijatelja” pretvoriti u “saveznika”. Kako sam ja to učinila? Moj glavni problem je bio premalo materijala za nastiranje radi poprilične veličine vrta, i tako mi je neminovno jedan dio zarastao korovom. Prve sam ga godine bjesomučno čupala na jesen i njime prekrivala gredice, što također nije loša ideja, ali iziskuje dosta napora. Tad sam primjetila da mišjakinja ionako ne raste tokom ljetnih vrućina, već samo na jesen i u rano proljeće – a u to vrijeme ionako ne vršim nikakve zahvate po zemlji – pa sam ju ostavila nek raste. Odluka se je pokazala pametnim idejom – mišjakinja raste kao sag po gredicama – proširila se je i prekrila gredice i tako preuzela sve dobre funkcije malča. U rano proljeće je i idealno povrće koje okusom podsjeća na okus mladog kuhanog kukuruza, a kad je vrijeme za proljetnu sjetvu ona je već otišla u sjeme, jednostavno se makne s gredica, nema veliko korijenje i ispod je zemlja odlične mrvičaste strukture, a i tad ju i dalje iskoristim kao materijal za prekrivanje gredica. Rijetko kad počinje bujati tokom ljeta po gredicama, u “invaziju”, i to dobrodošlu kreće krajem jeseni. Uglavnom, promatrajte korove koje imate na vrtu i probajte iskoristiti prirodne karakteristike sebi u korist.
Na slici se vidi sag od mišjakinje koja ima sitne bijele cvjetiće, sličnih je karakteristika i čestoslavica, plavih cvjetića.
Tokom ljeta, odličan prekrivač za tlo može biti i dragoljub, na cvjetnim gredicama recimo alyssum za prekrivanje praznina između većeg cvijeća, razno ljekovito i ukrasno grmlje koje popunjava praznine i štiti tlo.
ZELENA GNOJIDBA
Zelena gnojidba je stara ratarska metoda pomoću koje se povećava plodnost tla i štiti tlo od vanjskih utjecaja. Iako se je ova tehnika više koristila na velikim površinama, te su se određene biljke uzgajale i potom zaoravale u tlo da se poveća plodnost tla, preporučljiva je i na manjim površinama. Svugdje gdje trenutno imate slobodne gredice, preporučljivo ih je zasijati određenim biljkama koje štite tlo i povećavaju plodnost tla. Za zelenu gnojidbu najpogodnije su biljke koje svojim korijenjem povećavaju količinu dušika u tlu – neke vrste djetelina, gorušica, mahunarke. Kako je korijenje tih biljaka “alat” koji skuplja dušik, preporuča se čim duže ostaviti korijenje u tlu, tako da se nadzemni dio može kasnije porezati i položiti na tlo, a korijenje ostaje u tlu. Jedino tu kao nedostatak mogu spomenuti korijenje djeteline – ima jako invazivan i bujan sustav korijenja i brzo prekriva sve oko sebe, pa zna biti problem kad se želi nešto drugo saditi na tu površinu, priličan je posao maknuti svu djetelinu da se napravi mjesto za druge biljke.
Facelija je također odlična biljka za zelenu gnojidbu, svojim korijenjem tj izlučevinama korijenja tjera nematode iz tla gdje je posađena, raste jako brzo i svojom zelenom masom brzo prekriva tlo, a cvjetovi su jako privlačni pčelama. Ona se sama jako uspješno zasijava, a lako se miče ako se želi nešto drugo zasaditi, te se može njome malčirati.
Slika: cvijet facelije
2. Prirodni materijali za prekrivanje gredica
Mnogi prirodni materijali mogu se iskoristiti za prekrivanje gredica. Može se koristiti otkos trave, sijeno, slama, lišće, prazne mahune ubranih mahunarki, korov po gredicama – počupan i usitnjen poslagan po gredicama, papir i karton (ipak u manjim količinama), kora drveća (za vrste koje vole kiselije tlo), kamenje (idealno kao ukras u cvjetnim gredicama), poluzreli kompost. Posebno je dobar malč od pojedinih biljaka, a radi svojih karakteristika:
– listovi gaveza – sadrže dosta kalija, odličan su materijal za gredice rajčica
– listovi rajčice – odličan malč za kupusnjače jer tjeraju nametnike koji napadaju kupusnjače, a i same rajčice vole biti malčirane “vlastitim” materijalom
– kopriva – posebno ju vole kišne gliste, poboljšava kvalitetu humusa – preporuče se stavljati i u kompost
– ljekovito bilje – djeluje ozdravljujuće na tlo i biljke
Ako stavljate malč od svježeg otkosa trave kosilicom, tu morate biti oprezni i nikad ga ne stavljati u debelom sloju – svježe pokošena trava kosilicom počinje fermentirati ako je stavljena na hrpu, temperatura u takvoj hrpi poraste prilično, čak i do vrućeg, i počinje se pušiti iz nje. Zato svježi otkos trave prije barem jedan dan ostavite da se posuši, ili ga stavljajte jako rahlo i u tankom sloju. Dan-dva nakon stavljanja takvog malča gredice mirišu jako ugodno po svježem sijenu – to je miris koji vraća u djetinjstvo:)
U kojem sloju stavljati malč je diskutabilno pitanje. Ovisi o vrsti tla, koliko je vlažna godina, koju vrstu biljaka i u kojoj fazi vegetacije imate na gredicama… Postoje tehnike kod kojih se stavlja debeli sloj malča 5-8 cm (ne deblje jer tad malč može smetati i gušiti tlo) – takav malč doduše ne možete staviti ako ste baš netom posijali sjeme na tu gredicu – biljčice neće moći doći do površine. Deblji sloj malča bi preporučila kod odraslih biljaka ili kad na gredicu sadite veće prije uzgojene biljke, nipošto kod sjetve, i nikad tik uz biljke, nego ga malo razmaknite od biljke. Kod tankog sloja malča ne smeta biljkama ako je tik uz njih, jer takav tanki sloj ionako pod utjecajem kukaca ispod jako brzo nestaje i treba ga stalno dodavati. Kod sjetve se preporuča čim tanji sloj malča, najbolje sitno usitnjeni otkos trave. A ako svejedno stavljate debeli sloj malča, razmaknite ga na mjestu gdje ste sijali sjeme, da sjeme može niknuti i mlade biljčice porasti.
3. Umjetni materijali za malčiranje
U prodaju se može nabaviti crna folija koja se može koristiti za malčiranje, ona se često koristi kod uzgoja jagoda. Crna folija doduše štiti tlo od isparavanja i zadržava toplinu, ali ne propušta vlagu izvana i onemogućava cirkulaciju zraka. A prije ili kasnije kod mnogih korov ipak uspije narasti ispod i počinje se gurati van kroz otvore za biljke.
Postoje i preforirane folije koje omogućavaju bolju regulaciju vlage i zraka.
Međutim, obje vrste folije imaju jedan veliki nedostatak, a to je odsustvo organske materije za životinjske zajednice u tlu ispod njih. Jedna od glavnih funkcija malča je i gnojenje tla, umjetni materijali to ne mogu, stoga se preporuča čim ih manje koristiti.
ZAKLJUČAK
Najpametnije što mogu preporučiti jest: isprobavajte i promatrajte rezultate. Probajte iskoristiti sav organski materijal koji imate pri ruci i probajte ga iskombinirati s samoniklim biljem koje ima pogodne karakteristike u vašem biosustavu. Možete nabaviti i vrtnu sjeckalicu i tako usitniti organski materijal koji imate i napraviti ga pogodnim za malčiranje vaših gredica. Pokušajte zaboraviti na čiste i uredne nepokrivene gredice kao verziju idealnog povrtnjaka /cvjetnjaka – malčiranje se je u praksi pokazala kao puno bolja i učinkovitija metoda. I malčirane gredice mogu jednako tako izgledati uredno, ako vas to brine. Na kraju krajeva, tu je ipak bitnija funkcionalnost od onog što će možda reći susjedi.
Ja u najvećoj mjeri koristim svježi otkos trave, koji usitnjen rahlo raspoređujem po gredicama. To je materijal koji najviše imam pri ruci, a i pokazao se je idealnim u načinu na koji ja obrađujem vrt – kod mene se mnoštvo biljki samo zasijava, i samim time deblji sloj mi je nepoželjan jer bi smetao kod nicanja biljčica. Stoga se je kod mene kombinacija samoniklog bilja zimi i tanji sloj malča tokom godine, uz pokrov od počupanog korova koji buja tokom ljeta, pokazao kao idealna kombinacija za vrstu vrta koju ja želim napraviti – a to je vrt koji se dijelom sam zasijava, dijelom ga ja nadopunjujem.
Što će se pokazati kao idealna metoda u vašem vrtu: isprobavajte i pratite, učite iz vlastitih grešaka….idealna metoda za vaš biosustav će se sama nametnuti kroz izvjesno vrijeme.
Crni sljez – Malva Sylvestris
Crni sljez je ukrasna, jestiva i ljekovita cvjetnica iz obitelji sljezova, Malvaceae. Porijeklom je iz Zapadne Europe, Sjeverne Afrike i Azije. Ovisi o podneblju u kojem raste, uzgaja se kao jednogodišnja ili višegodišnja biljka koja je grmolikog rasta i naraste čak i do 2 metra ako joj uvjeti odgovaraju. Podnosi smrzavanje do -20 stupnja zimi. Cvate neprekidno cijele godine, čak i poslije prvih mrazeva i jako privlači pčele i ostale kukce.
Sije se u rano proljeće, može se posijati u tegle u zatvorenom u 3. mjesecu i kasnije rasaditi, ili od 4. mjeseca direktno na otvoreno. Jako brzo raste i vrlo rano počinje cvjetati.
Kod crnog sljeza, jestivo je lišće, cvijetovi i nezrelo sjemenje. Iako crni sljez ne voli i zaobilazi stoka prilikom pašnje, crni sljez točnije kuhani mladi listovi crnog sljeza su ukusno povrće (npr u juhama) koji se redovito konzumiraju u nekim europskim zemljama. Također se koriste svježi listovi i cvjetovi u salatama. Svježe sjemenke se mogu grickati.
Crni sljez sadrži ljekovitu sluz, a ljekovit je i korijen, i lišće i cvijeće. Korijen se bere u jesen ili na proljeće, listovi u vrijeme cvatnje, cvijetovi u vrijeme kad su u punoj fazi cvjetanja. Suše se na sjeni i na prozračnom mjestu. Najviše se koristi kod upale dišnih puteva i problema s probavnim traktom, u obliku čaja. Odličan je laksativ za malu djecu. Također pomaže kao oblozi za modrice, ubode insekata i upale. U kombinaciji s eukaliptusom odličan je lijek za kašalj.
Iz crnog sljeza se dobiva prirodna žuta i zelena boja.
Osim pčela, kao i sve ostale vrste sljezova, i crni je sljez jako privlačan vatrenoj stjenici, potpuno neopasnom kukcu. Često je potkraj ljeta prepun tih kukaca. Vole ga i ose.
Slika: Vatrene stjenice na crnom sljezu
Na gornjoj slici možete vidjeti i kako izgledaju čahure s sjemenjem. Isprva su zelene, kako se suše postaju tamno sive, promjera oko 1 cm. Tad se mogu podijeliti na “režnjeve”, unutar svakog režnja je mala crna sjemenka.
Mimulus – glumarica, krabuljača
Mimulus je cvjetnica iz obitelji Phrymaceae. Još se naziva i majmunski cvijet jer cvijetovi neke podvrste mimulusa podsjećaju na glavu majmuna, te mošusni cvijet tj. mošusna krabuljača, jer neke podvrste imaju miris mošusa. Latinski mimulus znači oponašanje mimike – glumarica, a grčki prijevod ove riječi je imitator.
Mimulus sadrži oko 150 vrsta, a u mnogim ćete literaturama pronaći da je svrstan u obitelj Scrophulariaceae – razlog tome je što su ga istraživanjem DNA mimulusa 90-tih godina prema otkrićima naknadno svrstali u obitelj Phrymaceae. Postoje 2 glavne vrste, jedna potječe iz Sjeverne Amerike, druga iz Australije.
Mimulus je rod jednogodišnjih biljaka, trajnica i vazdazelenih grmova. Uglavnom su otporne do poluotporne na mraz. Većina vrsta voli sunčano do polusjenovito mjesto i mnogo vlage. Cvate u raznim bojama, neke vrste su jednobojne, neke su osute točkama i mozaikom druge nijanse.
Vrstu mimulusa koju ja imam svrstala bi po slikama u vrstu mimulus guttatus ili mimulus luteus, međutim ne mogu biti potpuno sigurna u tu klasifikaciju. Ova vrsta najviše voli rasti u teglama, na sunčanoj poziciji uz eventualno malo polusjene i mnogo vlage tj redovito zalijevanje. Ukoliko nema dovoljno sunca ili vlage neće obilno cvjetati. Prijašnjih godina sam radila veliku grešku i sadila ih na gredice na vrtu – biljke su ubrzo završile s vegetacijom i propale – najvjerojatniji razlog je bio nedostatak vlage. U teglama uz pravilnu njego cvjetaju sve do prvih mrazeva, neprekidno cijele godine. Stvaraju jako puno sjemenja koje je jako sitno i jako se uspješno same zasijavaju – meni niču posvud u svim okolnim teglama. Jednom kad biljčica nikne, jako brzo počinje cvjetati, već dok ima tek nekoliko listića.
Stoga, preporučam mimulus sijati u rano proljeće, u 3/4 mjesecu prije u tegle u zatvorenom, samo pazite s sjemenjom, jako je sitno, pa probajte ne pregusto posijati. Kasnije kad biljčice malo porastu presadite u za njih predviđene tegle, najbolje da ih smjestite nekamo gdje ima puno sunca i redovito ih zalijevajte. Grmolikog su rasta, visine do 30 cm. Ja svoje nisam apsolutno ničim dohranjivala, samo sam ih zalijevala odstajalom vodom, a cvali su neumorno cijele godine.
Bolesti i nametnike nisam do sad primjetila na mimulusu, navodno ga vole ličinke nekih leptira.
I još jedna nevjerojatna stvar, mimulus je ljekovita i jestiva biljka. Jedino, s obzirom na veliki broj podvrsta, prije bilo kakve primjene dobro proučite koju vrstu za što primjenjivati.
Prema navodima Bach centra (www.bachcentre.com), mimulus je lijek za sve vrste strahova današnjeg doba – strah od javnog nastupa, tjeskobe, raznih fobija…stoga je sastojak njihovih ljekova, a koristi se i u narodnoj medicini. Prema stranici “Plants for future” pronašla sam podatak se to odnosi na podvrstu Mimulus guttatus.
“Mimulus ne poznaje strah” – Dr Edward Bach, 1934
Mnoge vrste mimulusa asorbiraju iz tla velike količine natrij-klorida i drugih soli, stoga su ju američki indijanci koristili kao zamjenu za sol. Cijela je biljka jestiva, ali je navodno jako slana i gorka ako nije dobro kuhana. Svježe iscjeđeni sok listova biljke koristio se je kao oblog za liječenje blagih opeklina i iritacija kože.
Ukrasni duhan – Nicotiana affinis
Ukrasni duhan – Nicotiana affinis (Nicotiana alata, Nicotiana persica) je jednogodišnja biljka iz roda Nicotiana koji sadrži oko 67 vrsta i spada u porodicu Solanaceae (pomoćnice). Porijeklom je iz Južne Amerike (Argentina i Brazil). Najpoznatija biljka ovog roda je duhan. Sve biljke iz ovog roda sadrže nikotin koji je otrovan, tako da su svi dijelovi biljke otrovni, ali je nikotin također i dobar insekticid, pa se pripravci od ove biljke mogu primjeniti za suzbijanje nametnika. Voli rasti na sunčanim gredicama ili u polusjeni, a uspijeva i u teglama. Ne podnosi dobro sjenu i sušu.
Nicotiniana affinis jako sporo raste ako se prije sije u teglu, sjeme je jako sitno i često nikne jako puno biljčica u jednoj tegli, pa kad malo porastu treba ih pikirati…stoga prema vlastitom iskustvu preporučam sjetvu direktno na gredice – puno brže i uspješnije rastu. Niče tek dok zemlja zatopli, mladi listići ove biljke su jako nježni i osjetljivi i neotporni na mraz. Nicotiniana affinis raste u obliku lisnate rozete duguljastih listova, cvjetna stapka potjera iz sredine i naraste visine do 80 cm, razgranata je i puna trubastih cvjetova. Cvate u raznim nijansama – bijele, žute, roza, ljubičaste i crvene boje i to od navečer do jutra i opojno miriše – oprašivači su joj noćni kukci. Uzgojene su i vrste koje cvatu i po danu, ali nažalost te vrste ne mirišu tako opojno kao vrste koje cvatu od predvečerja.
Naličje cvjetova je češće tamnije boje.
Od štetnika često ju napadaju zelene lisne uši, od bolesti siva pljesan te virus mozaika duhana – ali uglavnom kad biljka ima poteškoće u rastu ili u teglama, u dobrim ju uvjetima rijetko napadaju. Kod zaraze virusom potrebno je sve oboljele dijelove ukloniti i spaliti jer se jako brzo širi. Kao i mnoge biljke iz obitelji pomoćnica, i nicotinianu affinis obožavaju krumpirove zlatice.
Ova se vrsta jako uspješno sama zasijava, često se mi događa da mi niče posvud u teglama – sjeme je jako sitno i raznosi ga vjetar. Nakon cvatnje na mjestu cvjetova ostaju zelene čahure duljinje nekih 1 cm, kad sjeme dozori čahure se suše i otvaraju na vrhu, rasipa se mnoštvo malih sitnih sjemenki. Stabljika ukrasnog duhana je pomalo ljepljiva, ponekad se zalijepe i za samu stabljiku.
Zanimljivo je kako su mlade biljčice jako osjetljive na mraz, ali najesen ova biljka podnosi prve slabije mrazeve i nastavlja s rastom i cvatnjom sve do jačih smrzavanja.
Ponekad procvate u stvarno fascinantnim bojama, kod mene je ove godine procvala u flouroscentno roza boji, u predvečerje je jednostavno sjajila na gredicama…nažalost tu boju nisam doslovno uspjela zabilježiti fotoaparatom.
Peruanski noćurak – mirabilis jalapa
Peruanski noćurak – mirabilis jalapa je cvijet iz porodice Nyctaginaceae, porijeklom iz Južne Amerike, točnije Peruanskih Anda. Na latinskom mirabilis znači divno, a Jalapa je grad u Meksiku. Ovaj cvijet ima i mnogo narodnih naziva, pa evo objašnjenja nekoliko najčešćih:
– peruanski noćurak – porijeklom iz Perua, cvate u predvečer i noću
– noćna frajla – opet zato jer cvate u predvečer i noću
– Four o’clock flower – zato jer cvate u predvečer i noću, točnije nakon 4 (16) sati – zapravo nije toliko bitno vrijeme koliko pad temperature, a cvjeta cijeli dan ako je oblačno vrijeme
– Marvel of Peru – čudo Perua – vjerojatno radi ljekovitih svojstva i zato jer cvijetovi ponekad mijenjaju boju
Peruanski noćurak se u našim krajevima uglavnom uzgaja kao jednogodišnja biljka, mada zapravo razvija prilično veliki gomolj koji se može izvaditi iz zemlje na jesen i čuvati unutra na suhom i hladnom preko zime. Ako se uzgaja u teglama jednostavno možete spremiti zimi tegle unutra.
Sije se u rano proljeće u teglice u zatvorenom (3. mjesec) i kasnije rasađuje ili u 4. mjesecu direktno na otvoreno. Jako brzo raste i cvate sve do prvih mrazeva. Grmolikog je rasta i ako mu uvjeti odgovaraju može narasti čak i do 1 metar u visinu i formirati pravi grm. Voli sunčane gredice, ali uspijeva i u polusjeni.
Peruanski noćurak ne cvate po danu, već otvara latice u kasno poslijepodne i cvate sve do jutra. Cvjetovi mu jako opojno mirišu i tim mirisom privlaći noćne kukce koji ga oprašuju, uglavnom određene vrste moljaca dugog jezika. Osim što postoji u 5 osnovnih nijansi – bijela, crvena, cardinal roza, svjetlo roza i žuta, peruanski je noćurak poseban po više stvari:
– prilikom oprašivanja i križanja više boja, cvjetovi potomaka mogu biti šatirani, dakle osnovna je boja “poprskana” drugom bojom, neke su latice jednog cvijeta npr žute, neke roza, neke šatirane – u bezbroj kombinacija
– na jednoj biljci može biti više boja cvjetova
– cvjetovi tokom sazrijevanja mogu mijenjati boju – bijela u rozu, crvena u cardinal roza…
Peruanski noćurak nije samo ukrasna biljka, već i jestiva i ljekovita biljka. Može se koristiti kao boja za hranu (latice) – za boje kolača i želea, a listovi se mogu jesti kuhani, ali se preporuča za jelo samo ako ništa drugo nemate pri ruci.
Pripravci od peruanskog noćurka (uglavnom korijena) ubijaju viruse, gljivice i bakterije, parazite, smanjuju grčeve, povećavaju mokrenje (diuretik), djeluju laksativno i potiču probavu. Koriste se u biljnoj medicini diljem svijeta, a najviše kao antivirusni lijek protiv gripe, herpesa, hepatitisa i ostale respiratorne viroze, te također kao lijek protiv candide i gljivičnih infekcija, ubode insekata, modrice, opekline, upale, otekline, rane, crijevne nametnike….diljem svijeta ima jako široku primjenu u liječenju. Ne smije se koristiti tijekom trudnoće jer izaziva grčenje mišića maternice, što može rezultirati pobačajem.
Sjeme također sadrži ljekovite tvari, ali i neurotoksične otrovne pa se ne preporuča konzumirati.
Ovdje možete pročitati više o primjeni biljke: http://www.rain-tree.com/clavillia.htm#.WF5W2Ip97_x
Za bilo kakvu primjenu biljke u prehrambene i ljekovite svrhe prije se dobro informirajte iz pouzdanih i provjerenih izvora!
SKUPLJANJE SJEMENJA:
Nakon što cvjetovi ocvatu i latice otpadnu, ostatak se natrag zatvori i tu nastaju velike zelene sjemenke koje kako zore dobivaju crnu boju, tad se ostatak cvijeta (zeleni donji dio) otvara i sjemenke ispadaju. Sjeme je prilično veliko, dužine oko 1 cm. Biljka se jako uspješno zasijava, stvara jako puno sjemenki.
Sjeme peruanskog noćurka možete potražiti u našim viškovima sjemenja iz biovrta OVDJE, a našu cjelokupnu ponudu sjemenja možete pogledati OVDJE.
Crnjika, Nigella damascena – djevojka u zelenom
Crnjika, djevojka u zelenom (Nigella damascena) je jednogodišnji cvijet iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae), porijeklom iz Mediterana, Sjeverne Afrike i Azije. Cvate u plavim, crvenim, roza nijansama i bijeloj boji. Najviše voli sunčane gredice ali uspijeva i u polusjeni. Raste na svim vrstama tla, dobro podnosi sušu i ne napadaju ju nikakvi štetnici niti bolesti.
Sije se od ožujka do svibnja direktno u vrt, a rasijava se i sama tijekom godine. Ako se je sama zasijala jako rano niče na proljeće samo, kad je ciljano sijana ponekad klije malo duže – u tom slučaju držanje sjemenja par dana u frižderu prije sjetve ubrzava klijanje.
Visine je 30-60 cm, u uvjetima suše nešto niža, a u uvjetima da je u gužvi na gredici i da se bori za prostor pod suncem izraste nešto viša. Cvate od lipnja do listopada i ne voli presađivanje. Preporučam sijati u nekoliko intervala s razmakom po 10 dana da bi produžili cvjetanje. Nije velika biljka i nema veliko korijenje, tako da može rasti i u širim plićim teglama, sijana u skupinama.
Pupoljci su jako zanimljivi, nastaju kao male glavice i izviruju iz stabljike igličastog lišća, a prvo iz pupoljka počinju provirivati vrhovi tučka:
Najčešća je u plavoj boji. Za vrijeme cvatnje jako privlači pčele i bumbare.
Crnjika je posebna po svom velikom tučku, čahuri s sjemenjem koji je jako dekorativan, mnogi ju koriste za suhe aranžmane. Isprva je zeleno smeđe boje, kako se sjemenke dozore postaje potpuno smeđi i suhi, otvara se na vrhu te se rasipa sitno crno sjeme. Radi izgleda zelenog tučka, nazivaju ju i “devil in the bush” – vrag u grmlju, radi “rogova” koji izviru iz lišća.
Nigella damascena se uzgaja većinom kao ukrasna biljka i ne smije se pobrkati s crnim kimom (Nigella sativa) koja joj je prilično slična. Nigella sativa je začinska i ljekovita biljka, iz njenih sjemenki se dobiva ljekovito ulje i sjeme se koristi kao začin.
Prema web stranici Plants for a future i sjemenke crnjike su jestive, a više o jestivosti i ljekovitosti pročitajte na sljedećem linku: https://pfaf.org/user/Plant.aspx?LatinName=Nigella+damascena
Pogledajte i kratki video o crnjiki u mom vrtu:
Sjeme možete nabaviti u našoj ponudi viškova sjemenja iz biovrta OVDJE.
Pakujac – Aquilegia
Pakujac (Aquilegia) je otporna trajnica iz porodice Ranunculaceae (žabnjaka). Samoniklo raste na cijeloj sjevernoj hemisferi na višim nadzemnim visinama, a najčešće na livadama i u šumama. Postoji oko 70 vrsta pakujaca, a najčešća vrsta koja se uzgaja u našim vrtovima je Aguilegia vulgaris – europski pakujac. Iako uspijeva i na sunčanim gredicama, pakujac najviše voli polusjenovite gredice, vlažne i bogate humusom.
Postoje brojni kultivari pakujca i cvate u različitim kombinacijama boja i oblika cvjetova. Razlikuju se i po visini, pa se tako mogu naći vrste od tek 20 cm pa sve do vrsti koje narastu do 90 cm visine.
Pakujac je najbolje uzgojiti sjetvom u rano proljeće u posudice (3-4 mjesec) i kasnije rasaditi na otvoreno. Ako je tako rano posijani i ako mu odgovaraju uvjeti za razvoj, može procvasti čak i iste godine, mada češće prvi put procvate druge godine nakon sijanja. Može se zapravo i sijati i kasnije, tijekom ljeta, ali radije u posudice nego na otvoreno – iz vlastitog iskustva znam da je postotak klijanja jako mali ako se sije na otvoreno radi vanjskih faktora – nedostatak vlage, kukci koji odnose sjeme, dok je u teglama pod “nadzorom” i puno ga je lakše uzgojiti na taj način.
Pakujac je zeljasta biljka i grmolikog je oblika, počinje s rastom jako rano na proljeće i cvate cijelo proljeće, pa do početka ljeta. Ponekad još cvate i nešto kasnije, ali ne tako obilno kao na proljeće.
Nakon cvatnje na mjestu cvjetova ostaju zelene čahure u kojima zori sjeme. Kad je sjeme zrelo mahune se suše i otvaraju na vrhovima, te se rasipa mnoštvo malih crnih sjemenki. Ako mu uvjeti odgovaraju zasijava se i sam, a ako imate više vrsta oni se počinju i križati, tako da samozasijani pakujci mogu imati i nešto drukčije nijanse od svojih predaka.
Tijekom zime nadzemni dio biljke odumire, te počinje ponovo s rastom na proljeće.
Od bolesti ponekad ga napada pepelnica, ali nikad nisam primijetila ozbiljniju štetu na njima od te bolesti, samo sam maknula zaražene listove. Od nametnika navodno ih voli neka vrsta moljaca, a na proljeće pravi problem može predstavljati Pakujčeva osa – Pristiphora aquilegiae.
Korijenje im često znaju pojesti voluharice.
Pakujac je vrlo otrovna biljka. Američki Indijanci su ju konzumirali u malim količinama i tvrdi se da u malim količinama nije opasna, te se koristila kao lijek protiv čireva – ali bez adekvatnog znanja o tome – nemojte pokušavati.
Pakujac je biljka na kojoj se može vidjeti tijek evolucije – određene vrste pakujaca su oblikom svojih cvjetova dostupne samo “specijaliziranim” oprašivačima, i drugi ih insekti ne mogu oprašiti. Na taj način su određene vrste pakujaca osigurale same sebi reproduktivnu izolaciju i nemogućnost križanja s drugim vrstama.
Osnove biovrtlarstva – tlo, nametnici i korovi
Biovrtlarstvo je vrtlarenje u skladu s prirodom. Postoje mnoge različite tehnike biovrtlarstva, ali sve polaze od iste pretpostavke – vrtlarenje u skladu s prirodom, bez upotrebe pesticida, herbicida, mineralnih gnojiva, te uz poštovanje svog života u biosustavu. Biovrtlarstvo ne znači povratak na davne tehnike vrtlarenja koje su se primjenjivale prije konvencionalne poljoprivrede, nego pronalazak novih načina kako uspostaviti ravnotežu u vrtu. Za shvaćanje ovog što ćete u daljnjem tekstu pročitati, morate zaboraviti sve što dosad mislite da znate o vrtlarenju. Zašto? Shvatite riječi “korovi” i “nametnici” pod navodnicima. To je upravo zato jer oni to nisu, barem ne pod tim nazivima i karakteristikama kako se danas u klasičnom vrtlarenju shvaćaju. Da bi imali vrt u ravnoteži, trebate i njih.
Sav život na zemlji, od najsitnijih bakterija do najvećih svjetskih sisavaca je povezan i ovisi jedan o drugome. Prema teoriji kaosa (Butterfly efect) – zamah krila leptira na jednoj strani svijeta može izazvati masovna uništenja na drugoj strani svijeta. Isto je tako i s životom na zemlji – ugroženost jedne “nebitne” vrste može izazvati masovni pomor druge vrste, a za koju ni ne znamo u kakvoj je vezi s onom prvom vrstom.
No ajmo korak po korak, prvo malo o opće prihvaćenim dogmama o tlu. Znate li da se je u davnoj prošlosti smatralo da trudna žena baš previše nema s djetetom koje nosi u sebi, smatralo se da je žena “osigurava” prostor u koju staviš sjeme i dijete nastane samo iz sjemena. Danas je klasično shvaćanje tla da je tlo beživotna materija koja sadrži neke minerale u sebi, tlo u koje sadimo žive biljke i one crpe te minerale, pa uz dodatak vode one rastu. Ups, baš i nije tako.
TLO JE ŽIVO
Na koji god da se način pogleda, tlo je živi organizam. Tlo se pomiče, preslaguje, mijenja strukturu. Osim što je stanište biljkama, stanište je miljardama bakterija, gljivica, životinja. U jednoj šaki zemlje ima više živih organizama negoli ima ljudi na planeti.
Svakom biovrtlaru najzanimljiviji je najgornji dio tla, gornjih 10-30 cm – humus. To je sloj koji je prepun života, sloj u kojem se stalno nešto razgrađuje i nešto nastaje nešto novo. Humus također morate shvatiti kao živi organizam. S kemijskog i fizikalnog stajališta humus je jednostavno tvar, međutim humus je toliko kompleksna tvorevina organskih spojeva i ovisi i o prirodi ostataka koje ga tvore, i o uvjetima pod kojima dolazi do razgradnje, tako da humus nije posvuda identična tvar. U svom prirodnom stanju humus je dinamičan, vrvi živim bićima, konstantno se mijenja.
Najbolju “tvornicu” humusa možete naći u listopadnim i mještovitim šumama, gdje priroda iz ostataka lišća, niskog raslinja, uvelih biljaka i suhih grana proizvodi najbolji humus. Ako pogledate prirodu u svom “orginalnom” obliku, primjetiti ćete da zemlja nije nigdje gola, osim u pustinjama. Ako navedeno usporedimo s klasičnom poljoprivredom, zamijetiti ćete velike razlike, skretanje s prirodnog puta. Evo nekoliko za usporedbu:
ORANJE
Prije je navedeno da je sloj humusa debeo 10-30 cm, a oranjem se preokreće zemlja na dubini od 30-50 cm. Osim što oranje razorno djeluje na sloj humusa, zapravo u cijelom tlu izaziva pravu kataklizmu:
– ruši se dom miljunima živih bića koji žive i grade humus, oni moraju početi tražiti i stvarati idealno stanište ispočetka – tim gore ako se radi o jesenskom preoravanju.
– u gornjem sloju tla prebivaju aerobne (zračne) bakterije, u donjem sloju anearobne – ok, to je jasno i logično, ali dok se sve prevrne, to poremeti biokemijski sastav tla – aerobne bakterije zaore u zemlju, a aneaorobne završe gore, pa treba zemlji vremena da opet dođe u ravnotežu.
– ogoljeno tlo je izloženo eroziji – pogledajte kako izgledaju preorane parcele na jesen – ogromni komadi zemlje, sve golo i beživotno. Golu zemlju ljeti isušuje sunce i gornji sloj odnosi vjetar, a kiše ju nabivaju i ispiru. Za to vrijeme u biovrtu na prekrivenim gredicama sve vrvi životom.
Zagovornici oranja kao argument iznose da se zemlja mora ostaviti zimi u velikim komadima da dobro promrzne i bude ne proljeće dobre mrvičaste strukture. Ta teorija “drži vodu” do prve poštene kiše koja opet (čak još više) nabije nezaštićenu zemlju, dok je u biovrtu zemlja zaštićena od erozije i od nabijanja od kiše. A miljunima godina prije nego je izumljen plug – gliste su kao i danas uspješno preoravale i prozračivale zemlju.
Slika: kišne gliste
MINERALNA (UMJETNA) GNOJIVA
Još ću u tu definiciju dodati da su proizvod petrokemijske industrije i nemaju nikakvu vezu s biološkim. Naziv govori sve, pogotovo onaj dio “umjetna”. Umjetnim se gnojivima umjetno povećava plodnost tla. Najčešća su NPK, KAN, UREA. Radi se o umjetnim hranjivima topivim u vodi kojima se daje “doping” biljkama i tako pospješuje rast. Posljedica je zagađenje podzemnih voda nitritima, manje količine hranjivih elemenata u biljkama i nakupljanje štetnih nitrita u biljkama. Gdje se zemlja sustavno gnoji tim gnojivima povlače se kišne gliste, odumire život u tlu i mijenja se struktura tla – nestaje humus. Dugoročno, osiromašenje tla samo vodi za sobom još veću potrebu za dodavanjem umjetnih gnojiva i većim zagađenjem. Biljke izrasle u takvim uvjetima su manje hranjive i jako slabe arome.
Biološkim metodama kao što su malčiranje povećava se količina humusa u tlu i samim time i hranjivih elemenata u tlu. Gnojidba životinjskim gnojivima nije toliko bitna koliko je bitna organska gnojidba kompostom.
O pogubnom utjecaju korištenja mineralnih gnojiva pogledajte u ovom odličnom videu Geoffa Lawtona:
“NAMETNICI”
Određene vrste životinja prozvane su nametnicima jer za preživljavanje koriste iste biljke koje kultiviraju i uzgajaju ljudi. Ljudi se malo previše zanose idejom o vlasništvu, pa tako većina dok nešto uzgaja za sebe, smatra da ima eksluzivno pravo vlasništva na to i nezamislivo im je da im tamo neki nametnici pojedu plodove njihovog rada. Znate li da oni kao i sva ostala živa bića na svijetu imaju glavni motiv preživjeti, ne napadaju “naše” povrće iz čiste obijesti (obijest je ponašanje poznato samo čovjeku i još nekim vrstama primata). Za biovrtlara nametnici nisu neprijatelji koje treba pod svaku cijenu potamaniti. Zapravo, to nije u ni u kom slučaju poželjno. Razlog tome je upravo gore spomenuta veza između svih živih bića na zemlji – da, postoje “nametnici”, ali postoje i “saveznici”, prirodni neprijatelju nametnika. “Saveznici” se hrane nametnicima i tako drže njihovu populaciju u ravnoteži. Ali, ako potpuno uništimo nametnike, tada saveznici više ne bi imali što jesti, drugim riječima, potpuno uništavanje nametnika izazvalo bi i pomor saveznika.
Pa zašto onda sve ne pobijemo i mirni smo, rekli bi jedni. A tko će onda oprašivati biljke? Bez kukaca koji oprašuju biljke nikad nećete imati plodove i sjeme. Priroda je to prekrasno izdizajnirala – biljke nude nektar kao slatku nagradu kukcima “oprašivačima” koji skupljajući hranu za svoje preživljavanje zapravo pomažu biljci da stvori plod i sjeme kako bi se ona mogla razmnožiti, dakle preživjeti kao vrsta. Ustvari, postoji toliko međudjelovanja između biljaka i životinja koja još nisu otkrivena, a sve to skupa tvori jedinstvenu bioraznolikost na Zemlji. Da li je sad jasnija ona priča o međusobnoj povezanosti svega živog? Stoga je uloga biovrtlara/ice stvoriti biosustav u kojem će biti ravnoteža između živih bića u njegovom vrtu. Kako? Pametnom kombinacijom biljaka. Na prostorima gdje se nije umiješao čovjek postoji 33% štetnih, 33% korisnih i 33% neutralnih kukaca. To znači da je uspostavljena prirodna ravnoteža u kojem ne prosperira nitko. A treba i poznavati životinjski svijet u vrtu – mnogi iz čistog neznanja napadaju i svoje “saveznike”.
Slika: zlatookoa – jedna od glavnih neprijatelja lisnih uši, jako uspješno suzbija najezde lisnih ušiju u vrtu
Klasična se poljoprivreda bazira na monokulturama uzgajanim na velikim površinama – na taj se način dobivaju veliki prinosi uz minimalnan utrošak rada – olakšani je uzgoj i berba velikim strojevima. Čovjek se je uzgojem na ovakav način potpuno odmaknuo od prirode i povezanosti s zemljom i biljkama koje uzgaja – a velikim se strojevima još dodatno onečišćuje tlo (nafta tj dizel kao pogonsko gorivo) Ali, čim je zasađena monokultura, ona je poželjno stanište samo vrsti koja prati tu kulturu – to je uglavnom njen nametnik, koji ima nepregledne površine za hranjenje i razmnožavanje. Prirodni neprijatelji u takvim pustim monokulturama uglavnom ili nemaju osnove za život, ili ih se ubija s zaprašivanjem nametnika. I tu počinje zatvoreni krug uništenja – prskanje nametnika otrovima, najjači nametnici preživljavaju, pa čovjek razvija jače otrove….ali “nametnike” nikad neće istrijebiti jer će se uvijek jedan dio njih prilagoditi i preživjeti, a za to vrijeme sve intenzivnije se truje hrana koju jedemo. Pronašla sam negdje podatak da se je plodnost muškaraca od 1960-tih do danas upola smanjila (broj spermija), a radi pesticida i herbicida u hrani.
Slika: Bubamara u lovu na crne lisne uši
“KOROVI”
Korovi su sinonimi za nepoželjne biljke u vrtu, na biljke koje kradu prostor i hranjiva kultiviranim biljkama. Čovjek će mnoge biljke iz neznanja prozvati korovima samo zato jer mu nisu “korisne”, a opet, nisu mu “korisne” radi njegovog neznanja. Opet se vraćam na suživot i ravnotežu – i biljke su aktivni pomagači u vrtu. Bitan je utjecaj jedne biljke na drugu. Fitoncidi (Phytoncide) su različite biološke aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i malih organizama poticajno ili sprečavajući. Oni mogu usmrtiti bakterije i gljivice, otrovati kukce i gliste, ali i potaknuti susjedne biljke na bujan rast ili totalno blokirati rast susjedne biljke. Da, biljke su puno kompliciranje nego što si mislimo. Fitnocidi su tek jedan malecki dio složenog sustava.
Neki su “korovi” neizostavan pratioc kultivirane biljke i određenog tipa tla. Da, ali to je prirodno. Obje biljke imaju obostranu korist i lakše preživljavaju u takvim zajednicama, potiču jednu drugu na rast i štite se od “nametnika”. Suvremeni poljoprivrednici nažalost biljke od kojih nemaju koristi samo vide “smetnju” koja krade hranjivo i vodu, te su stoga krenuli u nemilosrdno uništenje kemijom – herbicidima. Do potpunog uništenja nažalost ipak neće doći, nastaju samo nove vrste super-korova, otpornih na herbicide, i opet se uvlačimo u onaj začarani krug trovanja hrane koju jedemo.
“Korovi” divljaju samo na površinama koje je uzurpirao čovjek. Biovrtlar/ica u “korovima” vidi “zeleni kažiprst” – korovi mu govore gdje je pogriješio, koju vrstu tla ima. Osim toga, “korovi” služe i kao idealno gnojivo, malč, štite tlo od direktne sunčeve svjetlosti i isušivanja tla, određeni “korovi” sadrže tvari koje zapravo služe kao sredstva za poboljšanje rasta, obranu od nametnika… U biovrtu se uči od biljaka, prati se koje biljke jedne drugoj pospješuju rast, koje djeluju na nametnike i sadi se vrt na temelju spoznaja o “dobrim i lošim” susjedima, a jedina “sredstva” koja se koriste u vrtu nisu kemijska, već iz korisnih “korova” i biljaka. Veliki broj “korova” su zapravo jestive biljke, samo valjda nisu “komercijalno” zanimljive, pa neznamo puno o tome. Dakle, sve su biljke na svoj način “korisne”, prepreka u shvaćanju toga nam je naše neznanje.
Slika: mišjakinja (u većini, bijeli cvjetići)- “korov” koja je zapravo bila cijenjeno povrće u rimskom carstvu, okusa nalik mladom kukuruzu, indikator humusnog tla i idealna ako svojim rastom pokriva gredice zimi – štiti zemlju i zemlja je ispod savršeno rahla
Ako još uvijek imate sumnje u vezi svega navedenog, zapitajte se još samo jedno: zar si stvarno sami želite stavljati otrov u hranu koju jedete? Jer konvencionalna poljoprivreda upravo to radi.
I prije nego se bjesomučno zaletite u tamanjenje kukaca koje ste zamijetili na nekoj biljci i čupanja korova da bi sve bilo “lijepo i uredno”, zapitajte se – možda baš tim postupkom činite veliku štetu na vrtu.
Slika: vatrena stijenica, potpuno bezopasan kukac. Često se pojavljuje u velikom broju na svim vrstama slijezova – lavatera, malva, alcea…ali ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost za biljke na vrtu
Izvori:
Knjiga “Bio-vrt”, Marie Luise Kreuter
Knjiga “Tajni život tla”, Peter Tompkins, Christopher Bird
Sirak – sorghum vulgare
Sirak – sorghum vulgare je tropska biljka iz porodice trava (prosolika žitarica), a kod nas se uzgaja kao jednogodišnja biljka jer ne može prezimjeti hladne zime.
Sirak se uzgaja za stočnu i ljudsku hranu diljem svijeta, a najviše u Africi, Indiji i Kini, za zelenu masu (sijeno, silaža), postrni usjev; za dobivanje škroba, glukoze, sirupa, ulja, alkohola, metlice za metle.
Nisu sve vrste sirka pogodne za prehranu, čak je bilo i slučajeva otrovanja stoke jednom vrstom sirka – stoga oprez s primjenom, jedino ako ste 100% sigurni koju vrstu imate. Također su određene vrste ljekovite, ali nažalost trenutno nemam više podataka o tome.
Prema podacima s Wikipedije, po načinu korištenja se dijele na:
Sorghum vulgare var. ensorghum – za zrno
Sorghum vulgare var. saccharatum – za sirup
Sorghum vulgare var. techicum – za izradu metli i četki
Sorghum vulgare var sudanese – za sijeno i silažu
Slika: Sorghum vulgare var. techicum
Sirak se sije u 4. mjesecu direktno na otvoreno, a najljepše izgleda posađen u skupinama. U početnoj fazi rasta vrlo je nalik kukuruzu: oboje su iz iste porodice Poaceae, samo pripadaju različitim rodovima. Sirak navodno voli puno mineralnih tvari i dosta crpi zemlju.
Sirak je tropska biljka koja voli visoke temperature i odlično podnosi suše, međutim u vrijeme ekstremnih suša zaustavlja rast i nastavlja s rastom nakon kiše. Počinje cvjetati u drugoj polovici ljeta – na vrhu biljke potjera velike i duge metlice, a na krajevima bezbrojnih izdanaka nastaju sjemenke. Naraste u visinu skupa s metlicom do 2 metra. Najljepša je najesen kad sjemenke dobe smeđu boju i metlice posvjetle – tad je vrlo impresivna i živahna pojava u vrtu.
Ova vrsta sirka na slikama je sirak koji se koristi za izradu metli i četki. Ja ga uzgajam radi njegovog izgleda – metle ipak prepuštam stručnjacima za to:)
A najesen, najljepši je u kombinaciji s jesenskim cvijećem jarkih boja, poput vrste amaranta Amaranthus gangeticus.
Salvia horminium – salvia viridis
Salvia viridis je jednogodišnja biljka iz obitelji Lamiaceae, porijeklom s područja od Mediterana do Krima i Irana. Mnogo je godina bila nazivana salvia horminium, a Carolus Linnaeus je 1753. godine opisao 2 posebne vrste biljaka salvie – salviu viridis i salviu horminium – mnogi botaničari još uvijek vjeruju da se radi o 2 posebne vrste. Viridis u prijevodu s grčkog znači zeleno, asocira na mladost i vitalnost, a horminium je grčki mudrac.
Salvia viridis/horminium je idealna za cvjetne gredice, ali je pogodna i za rezano cvijeće i suha u raznim dekoracijama.
Salvia se može sijati u 3. mjesecu u teglice u zatvorenom, ili u 4. mjesecu direktno na otvoreno. Ova mala i nezahtjevna biljčica brzo raste i postaje impresivna kad počne mijenjati boju lišća iz zelene u plavu, ljubičastu, roza ili bijelu – ja nažalost imam samo plavu koju sam uzgojila slučajno iz mješavine sjemena vrtnog cvijeća – u prodaji sjeme nisam nigdje primjetila kod nas.
Cvjetovi salvie horminium nisu ti listovi na vrhu stabljike, cvjetovi su manji i isto plave boje (zapravo odražavaju boju vrha biljke, u mom slučaju je to plavo), a nastaju u pazdušcima listova (pogledajte gornju sliku lijevu stranu, tu se dobro vide cvjetići). Nakon što ocvate ostaju duguljaste zelene mekane dlakave čahure s sjemenjem (sredina gornje slike), koje je crno i duguljasto, malo ga je teže izdvojiti, pa se skuplja skupa s čahurama i kasnije razdvaja. Sama se jako uspješno zasijava.
Može narasti do 60 cm i grmolikog je rasta, po nekim literaturama voli sunčani položaj, po nekim 3/4 dana sunčano, a ja sam ove godine primjetila da joj odgovara pozicija s malo sjene (rasla je u gužvi u blizini rajčice) – nikad mi do sada nije veća i ljepša narasla nego na toj gredici – dakle potvrdila bi tvrdnju o 3/4 dana sunčano. Vole ju leptiri i pčele.
Nakon što ocvate, u ostacima cvjetne “čaše” nastaje sjeme – kad se posuše okrenu se prema dolje i tu su nutra male duguljaste crne sjemenke – pogledajte na slijedećoj slici lijevo:)
Na biljkama salvie kod mene nisam nikad primijetila bolest niti nametnika – na nekim stranicama ne internetu navodi se da ju napada pepelnica, hrđa, trulež, gljivične bolesti, lisne uši, paukove grinje – sve ove bolesti i nametnici su mi znali napasti druge biljke na vrtu, ali na salviu nije ništa došlo, tako da navodim ove bolesti i nametnike pod upitnikom, kod mene je ona otporna i nezahtjevna biljka.
Još jedna prednost salvie horminium je što ju prvi mrazevi ne unište: nakon prvih zahlađenja ne odumire kao većina biljaka, i ako nakon prvih mrazeva ipak temperatura ostaje “podnošljiva” – što se zadnjih godina često događa kod mene – salvia horminium još dugo “cvate” na gredicama.
Slika: salvia horminium poslije prvih mrazeva
U nekim sam literaturama pronašla podatak da sjeme i lišće ove vrste salvie poboljšava okus likera i da je također i ljekovita biljka, navodno pomaže kod upale zubnog mesa.
