Zelena revolucija – što je pošlo po zlu?

Od svih živih bića na Zemlji, čovjek je jedino biće koje se više ne želi prilagođavati svojoj okolini nego ju je bahato počeo prilagođavati sebi. Svijet oko nas, ozonske rupe, zagađenja, porast bolesti kod ljudi i masovno izumiranje životinjskih vrsta direktna su posljedica toga. Zanimljivo je da ovaj današnji svijet uopće ne mora izgledati tako – posljedica je samo onog što je većina u prošlosti odlučila napraviti (ili bolje rečeno manjina prisilila većinu). Da nije bila pronađena nafta i da cijeli današnji svijet ne počiva na tehnologiji koja ovisi o nafti – bio bi pronađen neki drugi način, vjerojatno isto toliko učinkovit, ako ne i učinkovitiji. Međutim, jednom kad se je započelo s tim, ljudi se više nisu previše trudili tražiti druga rješenja…i tako danas imamo vrli novi svijet koji ovisi o neobnovljivom izvoru energije – nafti (ah da, ne samo neobnovljivom, nego i vrlo štetnom po okoliš…ali koga to previše briga dok nam je dobro). No uglavnom, ono što želim reći da sve ovo što danas oko nas postoji, tehnologija koju imamo, društveno uređenje koje imamo…ne mora biti niti najbolji, a niti jedini mogući načim. Osobno mislim da smo jednostavno zabrazdili i da smo na totalno krivom putu – krećemo se k društvu koje pokreće kapital i kojim će vladati multionacionalne korporacije, a od ljudi će učiniti robove. Što sad mislite o” mračnom” srednjem vijeku?

“Ako kontrolraš naftu, kontroliraš državu,
ako kontroliraš hranu, kontroliraš čovječanstvo.”
H. Kissinger

Agrarna revolucija ima daleku prošlost, započinje davne 1750 godine u Velikoj Britaniji , a odnosi se na intenzivan uzgoj životinja i poboljšanje prirodnih tehnika (četverogodišnja izmjena kultura). Daljnji tok razvoja poljoprivrede oslanjao se je na izmjenu kultura radi sprečavanja iscrpljivanja tla i pronalaženja tehnika poboljšanja tj gnojenja tla, npr. mješavinom gline i vapnenca. Također se vrši i selektivni uzgoj životinja i biljaka.

I onda se je dogodilo nešto strašno – zelena revolucija. Jedna od argumenata koji su pokrenuli zelenu revoluciju jest ta da se stanovništvo svijeta širi geometrijskom progresijom (2,4,8,16), dok se je proizvodnja hrane širila aritmetičkom progresijom (2,3,4,5). Pobornici zelene revolucije naglašavali su da treba utrostručiti proizvodnju hrane do kraja 20. stoljeća ili prihvatiti “gladnu budućnost”. Mislim obratite pažnju na to u što nas i dan danas uvjeravaju – da treba smanjiti broj gladnih u svijetu – i to novim oblicima zelene revolucije! Ali ruku na srce, hrane ima dovoljno (ajd samo se zamislite koliko je bacate i koliko je pretilih ljudi na “zapadu” – više nego gladnih) – problem u svijetu nikad i nije bila glad kao posljedica nedostatka hrane, nego glad kao posljedica neravnomjerno raspoređene hrane! Ljudi su na svijetu gladni jer nemaju novca za hranu, a ne zato jer hrane nema dovoljno.

No, vratimo se zelenoj revoluciji.

Godina 1960-ih dogodila se zelena revolucija. “Otac” Zelene revolucije je Norman Borlaug, za što je i dobio Nobelovu nagradu za mir. Pod okriljem Rokefeller fundacije 40-tih godina prošlog stoljeća radio je u Mexiku na uzgoju pšenice. Izumljene su mnoge visokorodne vrste radi povećenja proizvodnje pšenice i riže, osobito u gusto naseljenim zemljama kao što su Indija, Meksiko i Pakistan. Kritičari su tvrdili da takav proces uništava okoliš zbog prekomjerne uporabe umjetnih gnojiva i kocentriranja na samo nekoliko vrsta. Radi masovne upotrebe kemijskih sredstava Zelena se revolucija još i pogrdno naziva “Kemijska revolucija”. Drugim riječima, “Zelena Revolucija” je skupni naziv za niz mjera u poljoprivredi, koji mehanizacijom i intenzivnom uporabom kemikalija na kratke staze jako dižu prinose, ali na duge izazivaju pravu pustoš. Na optužbe kritika na svoj rad Norman Borlaug je odgovorio: “Vjerujem da je moj rad korak u pravom smjeru, ali on nije pretvorio svijet u utopiju”.

Da, povećali su se prinosi, povećale su se zalihe hrane u svijetu….ali pod koju cijenu? Koliko je otrovnih i štetnih kemikalija bio pritom korišteno? Što se je pritom dogodilo s okolišom i zdravljem ljudi? Je li stvarno konačno rješen problem gladi – nevjerojatno, pa ipak nije. S druge strane, do danas je zelena revolucija odnijela stotine milijuna zivota. Je li netko ipak pritom zaradio – o da, itekako. Zelena revolucija je pokrenula pravi agrobiznis. Ok, zar je to korak u pravom smjeru za čovječanstvo?

I onda, zelena je revolucija utrla put novoj zelenoj revoluciji – GMO. I opet pod okriljem humanitarstva i smanjivanja gladi u svijetu, velike multinacionalne kompanije (Monsanto, Syngenta, Bayer i Aventis drže 80% tržišta) promoviraju svoje patentirane proizvode uz veliku marketinšku kampanju – Ili GMO ili glad. Ok, zapitajmo se malo – kako velike multinacionalne kompanije mogu imati tako humanitarne motive kao što su smanjenje gladi u svijetu? Pa naravno da nemaju, ove imaju velike profitne motive, a sve ostalo je odlično smišljena marketinška kampanja. 90-tih godina u SAD-u, pod okriljem zakonske deregulative kojom će se olakšati razvoj, Monsanto je uspio progurati GMO na tržište bez ikakvih potrebnih istraživanja i dozvola. I tako je sve polako počelo, prvo slavni Monsantov hormon rasta koji se ubrizgava kravama jer navodno daju do 30% više mlijeka…opet kroz dirljive reklamne kampanje…zaboravili su napomenuti (ovo je lijepi izraz za “zataškati”) i negativne strane upotrebe tog hormona – učestala pojava mastitisa u krava i samim time gnoj u mlijeku, kao i povećana upotreba antibiotika koji opet završava u mlijeku. Kako ovaj svijet počiva na novcu, novcu i novcu, nije im bilo teško naći tržište uz kampanju koja obećava veće prinose i zaradu. I nakon toga GMO povrće, sa sjajnom propagandom koja je uvjerila mnoge da su napravljene nove vrste koje će smanjiti upotrebu kemijskih sredstava, dati bolje prinose i smanjiti glad u svijetu. Ono što se je u stvarnosti dogodilo jest pojava novih superkorova, super nametnika, novih super-bolesti…i povećana upotreba još štetnijih kemijskih sredstava. Za to vrijeme dolazi i do transgenske kontaminacije – autohtone bilje prilikom oprašivanja bivaju zaražene genomom GMO biljaka, što dovodi do smanjenja bioraznolikosti i dominacije GMO usjeva. Ali, dok na autohtone vrste imamo pravo, možemo čuvati svoje sjeme i ne ovisimo o nikome – GMO sjeme je patentirano, njega iznova svake godine treba kupiti, odnosno platiti korporacijama.

Sigurnost GMO hrane nikad nije dokazana. Sve neovisne studije koje su imale rezultat koji je ukazivao na potencijalnu opasnost GMO hrane su zataškane, ljudi na tim projektima otpušteni i javno oklevetani – Arpad Pusztaio je najbolji primjer toga. On je bio vodeći svjetski stručnjak o lektinima i genetskoj modifikaciji bilja i radio je prvu nezavisnu studiju GMO hrane, misleći i vjerujući da će ta studija pokazati da je GMO hrana sigurna. Međutim, rezultati njegove studije bili su brojna oštećenja na organima štakora koji su jeli genetički modificirani krumpir, i to već nakon 10 dana – a to je hrana koja je namijenjena ljudima. Nakon što je javno izrazio svoje sumnje u vezi GMO hrane, njegova je karijera završena. Pa zašto nam onda pobornici GMO hrane predočavaju studije koje potvrđuju sigurnost GMO hrane? Zato jer su to rezultati naručenih studija, koje se provode tako da se dolazi do željenog rezultata. U takvim studijama uglavnom se koriste starije životinje na kojima nisu toliko vidljivi utjecaji GMO hrane – da bi se dobili pravi rezultati potrebno je koristiti mlađe životinje (da ovo prevedem na ljudski rod – odraslim ljudima ne šteti toliko GMO hrana koliko ona šteti djeci). Poanta? Kako se pravi rezultati konzumiranja GMO hrane mogu znati tek kroz malo duže vremensko razdoblje, mi smo svi tu samo pokusni kunići s vrlo neizvjesnim ishodom. Zašto? Novac, novac i novac.

Bill Gates uvjerava svijet kako zelena revolucija mora biti još zelenija, dok zapravo uvode GMO u Afriku:

http://www.vecernji.hr/vijesti/bill-gates-zelena-revolucija-mora-postati-jos-zelenija-clanak-34572

A istodobno s Rockefeller fundacijom, zajedno s norveškom vladom i nekim korporacijama (Monsanto, DuPont, Syngenta) na otoku Svalbard (dio Spitzbergovog arhipelaga) su sagradili trezor u kojem će se čuvati nekiliko miliona raznih vrsta sjemenja iz cijeloga svijeta. U stijenama otoka, na niskim temperaturama i pod zaštitom oružja pohraniti će svo sjeme koje znači preživljavanje cijelog stanovništva Zemlje. Zašto? Nitko nezna kakav će biti ishod pohoda GMO sjemenja po cijelom svijetu. Uglavnom, ako nešto krene po zlu, oni koji su započeli sve to i oni koji kontaminiraju cijeli svijet čuvaju si prirodno sjeme. Ako dođe do katastrofe, sva ta prirodna bogatstva na koja danas svi imamo pravo biti će u vlasništvu fundacija i korporacija. Zašto su onda uopće i započeli s GMO? Dobro pitanje, zar ne?

Zanimljivo je kako su nam uspjeli svojom masovnom propagandom “oprati glave”. Kad sam pred 4 godine počela s radovima na svom vrtu prema biološkim metodama, dakle bez oranja i kemije, svi su me zbunjeno gledali. Pa još i danas me moj otac pokušava uvjeriti da moram preorati, jer ništa neće roditi – unatoč tome što zna da nemam nikakvih problema na vrtu i da sve normalno raste i rodi. Ali njegov otac (moj djed) je bio “klasičan” poljoprivrednik s traktorom, plugom, mineralnim gnojivima, herbicidima i pesticidima, te poljima monokultura i on je naslijedio njegov način rada. Zapravo, svi danas rade tako. Ali nije problem u tome što rade tako, nego što su uvjereni da je to jedini mogući i ispravan način – da na nijedan drugi način neće moći uzgojiti biljke. Današnji poljoprivrednici uglavnom neznaju puno o bolestima, korovima i “nametnicima” osim kako izgledaju – ali “znaju” da to treba sve čim prije poubijati dobrim kemijskim sredstvima. Kad starijim generacijama ( npr.moja baka, koja je vrlo bistra i razborita osoba) pokušavam objasniti da sva ta kemija na kraju završi u hrani koju jedemo, oni me uvjeravaju da to nije ništa, da to ispiru kiše i da sve to odlazi u tlo otkud više ničemu ne šteti…svi su oni uvjereni kako su NPK i KAN gnojiva nešto super, nešto što daje pravi doping biljkama i od čega super rastu, bez apsolutno ikakvih posljedica za okoliš. Propaganda sredstava za prskanje je tako daleko otišla da je jedan veliki dio ljudi uvjeren da ako neće prskati barem triput na godinu – voćke im neće roditi, strašno.

Jedan od cijeva u poljoprivredi EU je okrupnjavanje zemljišta, jer je to kao preduvjet za produktivnost i profitabilnost u poljoprivredi…ali što to točno znači – velike površine monokultura koje je puno lakše obrađivati ogromnim traktorima, ali one su takve idealna mjesta za širenje nametnika i bolesti, dakle automatski s time su potrebne velike količine pesticida, herbicida i mineralnih gnojiva. Znate li da su monokulture neprirodne i da priroda divlja samo gdje su bile katastrofe ili ju je čovjek uzurpirao? Jednom kad zasadite monokulture, to je idealno mjesto gdje će se razmnožiti bolesti i nametnik koji napada tu vrstu. Glavni razlog tome je što ima hrane u izobilju. Ali ipak je to i malo složenije od toga. Na prostorima gdje se nije umiješao čovjek postoji 33% štetnih, 33% korisnih i 33% neutralnih kukaca. To znači da je uspostavljena prirodna ravnoteža u kojem ne prosperira nitko. Ali, čim je zasađena monokultura, ona je poželjno stanište samo vrsti koja prati tu kulturu – to je uglavnom njen nametnik. Prirodni neprijatelji u takvim pustim monokulturama uglavnom ili nemaju osnove za život, ili ih se ubija s zaprašivanjem nametnika. I onda se tu čovjek vrti u zatvorenom krugu – prska otrovima, najjači nametnici preživljavaju, čovjek razvija jače otrove….itd…ah… onako usput – to je hrana koju jedemo, prskana svim tim otrovima kojima ubijamo nametnika, koje bi inače mogli imati pod kontrolom njihovi prirodni neprijatelji da smo malo pametniji i pokušamo malo razumijeti svijet oko sebe i iskoristiti znanje i prirodne procese sebi u korist.

Dakle, zašto čovjek nije upotrijebio malo pameti i probao shvatiti i naučiti prirodne procese i probati organizirati poljoprivrednu proizvodnju na način da se on prilagodi prirodi i da pokuša izvuči najbolje iz toga? Zašto u biti tako malo znamo o svijetu koji nas okružuje? Od kad sam krenula u tu avanturu (stvarno je avantura) zvanu biovrtlarstvo, od kad učim i promatram o svijetu oko sebe, nevjerojatno je što sam sve naučila …koliko zapravo postoji jestivih i ljekovitih biljaka koje rastu posvud oko nas…a mi nemamo pojma. Kad bi zapravo došlo do neke katastrofe, većina bi ljudi mogla pomrijeti od gladi uz obilje jestivih samoniklih biljki oko sebe, a radi čistog neznanja i nepoznavanja svijeta oko sebe. Postoje brojni entuzijasti diljem svijeta koji su odlučili reći ne konvencionalnoj poljoprivredi i odlučili probati uzgajati hranu na svoj, alternativni način, u savezništvu s prirodom, a ne agresijom na prirodu. Ali zašto većina gazi tako velikim koracima u tako neizvjesne smjerove, a onaj najlogičniji zaobilazi?

Znate zašto? Dok imamo vlastito sjeme i dok imamo volje i znanja sami si uzgajati hranu, dok koristimo prirodna sredstva iz vlastite radinosti za zaštitu a ne kemijske preparate korporacija, dok jedemo zdravu hranu od koje ne oboljevamo – nitko nema profita, a to je možda nekima ipak neprihvatljivo. Zašto? Novac, novac i novac.

Jednom kad posiječete zadnje stablo,

kad ubijete zadnju životinju,

kad otrujete zadnju rijeku,

možda ćete shvatiti da ne možete jesti novac.

Ukrasni slak, ladolež – Ipomoea purpurea

Ukrasni slak (Ipomoea purpurea) je visoka penjačica, naraste i do par metara. Sije se na proljeće, najbolje uz ogradu ili neke druge potpornje jer naraste i u visinu nekoliko metara, a može se sijati i direktno na otvoreno u 4. mjesecu lii prije u posudice, pa kasnije rasaditi na otvoreno. Cvate samo prijepodne i to obilno. Stvara jako puno sjemenki i jako se uspješno sam zasijava.

Cvate u različitim nijansama, od potpuno bijele, nježno plave, tamno plave, nježno roza, tamno roza i ljubičaste boje.

usporedba pupoljka s ocvalim cvijetom – pupoljak je desno, ocvali cvijet lijevo

žičana ograda prekrivena slakom:

Evo kako izgledaju čahurice sa sjemenjem, a sjeme može biti crne i svjetlo smeđe boje. Sjemenke su jak haluciogen.